POSVEČENO BRAĆI I SESTRAMA KOJI VIŠE NISU S NAMA

Uskrsnuće Isusa Krista, u kršćanstvu, temeljna je vjerska istina, da je Bog Isusa treći dan uskrisio od mrtvih, odnosno da je Isus umro i uskrsnuo. „Prema Evanđelju, Isus je uskrsnuo od mrtvih i slavno izišao iz groba treći dan, nakon pribijanja na križ. Evanđelje po Mateju navodi, da se anđeo pojavio kraj Isusova prazna groba i objavio Isusovo uskrsnuće pobožnim ženama Mariji Magdaleni i drugoj Mariji, koje su u osvit došle pogledati grob. Žurno su trčale javiti Isusovim učenicima, a putem su srele Isusa. Iz Isusova uskrsnuća kršćani izvode i svoje vlastito uskrsnuće. Uskrsnuće Isusovo sastavni je dio vjeroispovijesti svih kršćanskih konfesija, te je postalo središnjim dijelom svih drevnih simbola vjere“. Na temu Uskrsa, prije par  dana, napisao sam jednu osobnu uspomenu na dane „Ponosa i slave“,  dane Domovinskog rata, kada sam sa svojim prijateljima i suborcima  1992. godine Uskrs proveo na prvoj crti bojišta u Pakracu, no osobno sam imao sreće i iz tog pakla rata vratio sam se živ svom Domu, svojoj obitelji i danas sam imao privilegiju, zajedno sa njima, na Uskrsno jutro sjediti za stolom i slaviti Uskrs. Za razliku od mene i većine nas, mnogo naših braće i sestara, naših  suboraca nije imalo tu sreću i privilegiju da se iz Domovinskog rata vrate živi. Jako mnogo ih  je  poginulo ili nestalo, a još više njih je poslije  Domovinskog rata iz razno raznih razloga preminulo. U danu kada se svi mi, u krugu naših  obitelji,  radujemo i slavimo uskrsnuće Isusa Krista, sina Božjeg, kada  si međusobno čestitamo i želimo najljepše želje,  prisjetimo se i  svojih pokojnih braće i sestara, svojih  suboraca, onih koji se iz pakla Domovinskog rata nikad nisu vratili svojim domovima i svojim obiteljima,  onih koji su u slobodu  samostalne  države Hrvatske utkali najvrjednije što su imali, svoje  živote, a čije mjesto je za uskrsnim stolom u njihovim obiteljima ostalo upražnjeno zauvijek. U spomen na svu našu braću i sestre, naše pokojne suborce, pomolimo se i zapalimo svijeću,  to je najmanje što možemo učiniti za njih i njihovu žrtvu, te dok god mi mislili na njih, oni nikad neće biti prepušteni zaboravu i živjet će vječno u našim mislima, jer  „Navik on živi, ki zgine pošteno“!