Predsjednica stigla u Argentinu, donosimo prve fotke susreta s hrvatskim iseljenicima

Prva postaja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a koja je u višednevnom posjetu zemljama Južne Amerike, jest Argentina. U Argentini će predsjednica biti do četvrtka kada putuje u Čile. U planu je još i posjet Brazilu. Direktno prvi donosi fotografije susreta Kolinde Grabar-Kitarović s hrvatskim iseljenicima u Argentini. Po dolasku u nedjelju u službeni posjet Argentini, prvoj postaji na njezinoj turneji, Grabar-Kitarović odmah se uputila na hodočašće hrvatske zajednice u mjestu Lujan gdje se također sastala s franjevcima iz Perua i časnim sestrama iz staračkog doma za Hrvate. U mjestu Cortinesu sastat će se s dijelom hrvatske zajednice koja tamo živi.

Hrvati u Argentini - Od Nikole Plantića do političke emigracije

Hrvati su se u Argentinu u većem broju počeli doseljavati poslije 1848. g., a taj se broj povećavao sve do 1918. g. Valja spomenuti da su Hrvati pojedinačno  na ovo područje počeli dolaziti već od sredine 18. stoljeća. Nije moguće u potpunosti točno odrediti koliko Hrvata i njihovih potomaka danas živi u Argentini, no najrealnija je brojka koja govori o 200 000 do 250 000 pripadnika te zajednice (od toga trenutno 8000 Hrvata koji su rođeni u Hrvatskoj). Hrvatskih državljana ima nešto više od 3500. Hrvata se može naći u svakom dijelu Argentinske Republike, a najviše hrvatskih iseljenika ima u provincijama Buenos Aires i Santa Fe te i u provincijama Cordoba i Chaco. Prvi sigurni povijesni podaci postoje za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, rođenog  u Zagrebu 1720. g. koji je na područje tadašnje Argentine došao godine 1748. Uz druge službe, koje je ovdje obavljao, bio je profesor logike na Isusovačkom sveučilištu u Cordobi, gradu 700 km udaljenom  od Buenos Airesa, a prije izgona isusovaca iz Južne Amerike 1768. g., bio je neko vrijeme i rektor Colegio Nacional u Buenos Airesu. Među prvim našim doseljenicima bio je građevinski poduzetnik Buratović, rodom s otoka Hvara. Već oko 1860. g. on gradi po Argentini ceste, željezničke pruge, podiže kuće, a potrebno je istaknuti da je prvi postavio telegrafsku vezu između Buenos Airesa i Rosarija. On je veću skupinu svojih Hvarana doveo u Argentinu, a njih su slijedili iseljenici iz drugih krajeva Dalmacije. Također, useljavaju se i Hrvati iz Istre, Slavonije, Primorja. Drugi val doseljavanja, koji je bio mnogo brojniji od prvog, zbio se između I. i II. svjetskog rata, tj. između 1918. i 1939. g. U toj etapi također su bili najbrojniji iseljenici iz naših primorskih krajeva, ali su u njoj sudjelovali i iseljenici iz Banije, Like, Korduna, Slavonije, Srijema, Hercegovine i sjeverne Bosne. No, Hrvati su u prvom i drugom valu useljavanja u Argentinu bili upisivani u evidencijama svoje nove domovine ne samo kao Hrvati već i kao Austrijanci, Mađari, Slaveni, Dalmatinci, Jugoslaveni, što je bio odraz tadašnje situacije u kojoj se nalazila matična zemlja. Bez obzira na navedeno, u Argentini je 1939. g. bilo oko 150 000 Hrvata okupljenih u 133 naselja. Treći i posljednji val bio je poslije drugoga svjetskog rata, između 1945. i 1956. g. kada je u Argentinu došlo oko 20 000 Hrvata, političkih emigranata. Za useljavanje Hrvata poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu najzaslužniji je fra Blaž Štefanić, koji je došao u Argentinu 1939. g. kao misionar za Hrvate. Na poticaj iz Rima počeo je raditi na spašavanju hrvatskih izbjeglica iz Austrije, Njemačke i Italije početkom 1946. g. Tom prilikom predsjednik Argentine general Juan Domingo Peron je u dogovoru s direktorom emigracije odobrio ulazak 35 000 Hrvata. Iako je jedan Nikola Mihanović krajem XIX. st. bio osnivač argentinske trgovačke mornarice, dok su se neki Hrvati istakli na drugim područjima javnog života, ipak se mora reći da su naši stariji iseljenici pripadali siromašnijim i slabije školovanim društvenim slojevima pa svoj društveni prestiž nisu mogli očitovati kao što su to mogli doseljenici iz drugih zemalja. Doseljenici iz prvog vala s kraja XIX. i početka XX. stoljeća mogli su zaposjesti goleme površine travnjaka na prostranim “estancijama” površine  1 000 do 10 000 ha i tu uzgajati goveda, no takvih je bilo relativno malo jer su došli u Argentinu kad su najbolji dijelovi, pampasi, već bili zaposjednuti i zato su se morali usmjeriti prema “osvajanju” zemlje u rubnim i manje pogodnim dijelovima (Chaco, Mendoza, Patagonia i Ognjena zemlja). Hrvatski su iseljenici pioniri u naseljavanju tada puste Patagonije, gdje su počeli s gajenjem sitne stoke, osobito ovaca. Oni su prvi počeli uzgajati voće i vinograde u kraju oko Rio Negro, a u Comodoro Rivadavia pripadaju među prve radnike na petrolejskim poljima, kao i u kamenolomima u Loma Negro i Clavaria. Ovdje već spomenuti građevinski poduzetnik Buratović potaknuo je iseljavanje hrvatskog življa s Hvara, kojeg su slijedili i ostali iseljenici iz drugih krajeva Dalmacije. Oni su se naselili u okolici Baradere, u provinciji Buenos Aires, podigli skromne nastambe  i počeli obrađivati zemlju, pa je taj kraj postao prvo uporište naših  iseljenika zemljoradnika, čakarera. Oni su svoje posjede, čakre,  obrađivali primitivnim alatom i trebalo je uložiti mnogo truda da bi se iz divlje pampe izvukla kora kruha. Poslije su iz Bardere otišli na sjever u Ramallo, a potom i dalje. Zakupili su čakre u okolici mjesta Villa Constitucion i Godoy i tu sagradili svoje naselje. Poslije 1891. g. jedna skupina iseljenika iz Ramalle seli u Acebal, koji će upravo njima doživjeti nagli procvat. Između 1895. i 1898. g. oni su zaorali i prve brazde  i na poljima Campo la Maria, gdje je ubrzo nastalo naselje napučeno gotovo isključivi Hrvatima. U Acebalu su braća Drinkovići otvorili prvi hotel, Antun Vučetić prvi kinematograf, a mnogi naši sunarodnjaci bili su zapaženi kao članovi općinske uprave, dok je Ivan Kokić tu bio i načelnikom. Glavnina hrvatskih doseljenika u Argentinu prije II. svjetskog rata imala je i u domovini nizak socijalno-ekonomski položaj. Oni koji su se po dolasku odlučili za poljoprivredu morali su prihvatiti najamni radni odnos na estancijama ili su uzimali u zakup dijelove estancija i na tim površinama su osnivali, za argentinske pojmove, relativno mala poljoprivredna gospodarstva, već naprijed spomenute čakre, površine 50 do 200 ha. S vremenom su te čakre mogli otkupiti i oni su postali vlasnici zemlje. Postati vlasnikom zemlje moglo se jedino uz veliki trud, žrtve i snalažljivost. Naši iseljenici i danas uživaju ugled naprednih poljoprivrednika. Mateo Carević u knjizi “Argentina” (Zagreb, 1930.) kaže da je 30-ih godina XX. stoljeća na području provincije Buenos Aires živjelo 10 000 naših iseljenika. Bili su to većinom mornari, poljodjelci, radnici, trgovci i drugi. No u godinama neposredno prije i poslije II. svjetskog rata, naši se iseljenici iz drugih dijelova Argentine sve više sele u provinciju i grad Buenos Aires tako da je njihov broj narastao na 60 000, od toga u samom gradu oko 45 000. Karakteristika za prethodne dvije skupine hrvatskih useljenika, osim niskog socijalno-ekonomskog položaja, bila je i ta što im je bilo teško svladati španjolski jezik i makar su dobrim dijelom zaboravili i osiromašili svoj hrvatski, nikada nisu dobro naučili španjolski. Oni su se nalazili u procjepu želje da sačuvaju svoj nacionalni identitet, vjerujući da će se jednoga dana vratiti u domovinu i nužnosti asimilacije koja je bila prijeko potrebna za društveno-ekonomski napredak kojem su također težili i radi čega su i došli u tu zemlju. Uspon na društvenoj ljestvici mogao se brže postići ženidbom  s domaćim djevojkama, što su mnogi naši iseljenici i učinili, ali je bilo podosta i onih koji su nevjeste doveli iz domovine. Mnogi naši muškarci nisu nikada sklopili bračne zajednice i vjerojatno nigdje u svijetu nije bilo tako. mš/Direktno.hr