Trebinjac s austrijskim državljanstvom Emil Jovanov postavio je ovih dana u Beogradu, u Maloj galeriji Doma Vojske Srbije izložbu 30-tak fotografija pod nazivom “Priča o dva grada”, o Trebinju i Dubrovniku.

Držim da je krajnje neukusno, tužno pa i zločesto da jedan autor, u ovom slučaju Emil Jovanov, u prikazu dvaju susjednih gradova “zaboravlja” najznačajniju točku “suradnje” koja je svojom surovom agresijom, pljačkom, paljenjem i ubijanjem te 1991. godine porušila sve ono dobro koje je možda i postojalo između ta dva grada .

Preskačući tu činjenicu kao da se nije ni dogodila, u vodu pada i Jovanovo pitanje o tome „što je razumnije, poštovanje ili prezir tuđe kulture, živjeti u prošlosti ili se nadati ljepšoj budućnost“. 

Ne možete gospodine Jovanov, koliko god bili stari ili mladi, preskočiti tu trebinjsku sramotu naspram Dubrovnika i njegovih žitelja, čineći se naivnim kao da se ta sramota nikada nije ni dogodila.

Ta sramota se dogodila i ona je Trebinje i Trebinjaca, ne kažem sve, obilježila za sve vjeke vjekova. Ne moramo mi biti vječiti neprijatelji, ali prijatelji svakako nećemo biti. Jer, prijateljima se ne šalju granate i ne pale kuće.

Možemo i moramo mi Hrvati kao uljuđen narod i sa takvima surađivati, ali i uvijek biti spremni na preobrazbu “prijatelja” u neprijatelja, koji bi jednoga dana mogao ponovno posegnuti za istim “prijateljskim darovima” koje nam je i upućivao ne tako davne 1991. godine. 

Zaobići tu činjenicu uz postavljanje pitanje o tome „što više doprinosi zajedničkom prosperitetu – umjetnost ili kič, nacionalizam ili humanizam“ nije ništa različito od onog pitanja “tko nas bre zavadi?“.

Takva pitanja i takva zaboravnost vrijeđa naš ponos i našu kulturu, kao što vrijeđa i naš zdrav razum.

NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik i ratni povjerenik vlade RH za jug Hrvatske od rujna 1991. godine, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.