PRIČA O PTSP-u: 'Rat je završio. Otac se nije vratio. Vratila se sjenka osobe koja je otišla'

''I sada, dok pišem ovo pismo, on plače zbog prosvjeda i kaže: ''Gdje su ti demagozi, političari, ministri, pomoćnici, zamisli, pomoćnici ministra bili kada sam se ja smrzavao?'', stoji u pismu. Revoltirana atmosferom koja se stvorila oko hrvatskih branitelja i potaknuta njihovim prosvjedom pismo o životu s ocem oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja poslala nam je mlada čitateljica. Pismo pročitajte u cijelosti. Rođena sam u jesen 1990. godine. Kći. Kći jedinica svojih roditelja. Kao beba bila sam privržena ocu. Otac je radio u industriji pored naše kuće. Svaki dan s bebom na prozoru čekala ga je moja majka. I tako godinu dana. Nas dvije smo čekale, otac je dolazio, veseo i nasmijan. Jednog dana otac je došao ranije s posla, igrao se sa mnom duže konjića nego inače, spremio stvari, poljubio nas dvije i otišao. Tog dana moj je otac otišao u rat, toliko spominjan ovih dana. Otišao je pomoći u stvaranju boljeg mjesta za život za svoju jedinicu. Otišao je ne osvrnuvši se jer je znao da ostavlja ono najvrijednije šta ima, obitelj. Dani su prolazili. Bili su dugi i hladni. Pretvorili su se u čekanje vijesti, bilo kakvih vijesti, onih s televizije i onih od poznanika, onih od drugih obitelji. Život nam se pretvorio u čekanje bilo kakve informacije o čovjeku koji mi je podario život. Godine su prolazile, rat je trajao, otac se vratio nekoliko puta na nekoliko dana. Čovjek koji je te jeseni 1991. godine napustio našu kuću je nestajao. Mog oca više nije bilo. Prvih 6 godina života ga se ne sjećam. Znate li Vi kako je to ne sjećati se svoga oca? Otac nije bio tu za moj prvi Božić, nije ga bilo kada sam napisala prvu riječ ili nacrtala prvi crtež. Nema ga na slikama sa rođendana. To je nešto što nikada nismo uspjeli nadoknaditi. Otac nije vidio svoju jedinicu kako odrasta, jedinica godinama nije imala oca. Rat je završio. Otac se nije vratio. Vratila se sjenka osobe koja je otišla. Vratio se duboko traumatiziran čovjek pun strahova. Moj otac kakvog su svi poznavali je nestao. Moj otac je obolio. Naša mala obitelj se morala suočiti s očevom bolešću o kojoj prije toga nismo znali ništa, posttraumatskim stresnim sindromom. Majka se borila kao lavica, što sa ocem i njegovim problemima koje je izazvala bolest, što sa birokracijom. Tada puno toga nisam shvaćala. Iz tog perioda najjasnije se sjećam psihijatrijskih bolnica. Znate, moj otac se tri puta liječio u različitim bolnicama. Isto tako, dva puta se izgubio putem kući i dva puta je pokušao suicid. Kako smo majka i ja bile same, nije me imao tko čuvati pa sam zajedno s njom odlazila ocu u posjete. Nikad mi nije uskraćivala vrijeme s ocem iako je on bio u psihijatrijskoj ustanovi. Bolnički hodnici za mene su bili igraonica. Veselila sam se ocu. Od čekanja, život nam se pretvorio u dobre i loše periode ovisno o očevom stanju. Iako je jako teško, mojoj majci nikada nije palo na pamet da ga napusti. Mi smo njegova sigurna luka. Bilo mi je teško prihvatiti da moj otac nije kao drugi, društvo nas je stigmatiziralo iako su svi znali da se bolestan vratio iz borbe za domovinu u koju se svi kunu. No, s vremenom je postajalo lakše. To je moj otac, ponavljala sam sama sebi. Moj otac više nikada neće biti majci suprug za kojeg se udala, baki sin koji je bio prije rata, tetkama brat kojeg su izgubile. A meni? Ja ga poznajem upravo ovakvog jer se onog prije ne sjećam i volim ga baš takvog, osjetljivog, uplašenog i rastresenog. Moj se otac borio za viši cilj, uh, ovo zvuči patetično, no zbilja je tako i to ne može svatko. Moj otac je heroj, branitelj i dragovoljac. Moj je otac imao ideale i cilj koji je slijedio kao i tisuće njegovih suboraca. Cilj su ostvarili, ali uživaju li u njemu? Uživa li moj otac u domovini u čijem je stvaranju sudjelovao? Ne, moj se otac mora sramiti jer je branitelj, u očima svoji sugrađana parazit društva. A on ih ionako samo promatra svojim praznim očima, pogledom koji ništa ne otkriva i mašta o društvu u kojem će poštivati branitelje ili barem o onom u kojem ih neće vrijeđati i omalovažavati. Iako Domovinski rat pripada prošlosti, on je, nažalost, sadašnjost svake obitelji čiji član taj rat nosi u sebi. I sada, dok pišem ovo pismo, on plače zbog prosvjeda i kaže: ''Gdje su ti demagozi, političari, ministri, pomoćnici, zamisli, pomoćnici ministra bili kada sam se ja smrzavao?"  

• Autor: A. Pranjić
• Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

  Izvorni članak pogledajte OVDJE