PRIČA RATNIKA: Čede naviru, ali nema veze, neće nas proći.

Nalazimo se u selu Trnava. To je mjesto od glavne ceste N. Gradiška – Okučani prema M. Šagovini i mi smo zadnja kuća do linije. Bilo nas je dvije ekipe dobro raspoložene za odbijanje napada. Ali to nije bilo dovoljno… 07.10.’91. u rano jutro počinje napad na naše položaje i to iz svakojakog mogućeg naoružanja. Ostajemo tu i nema povlačenja! Puca se na sve strane i u jednom trenu jedan moj prijatelj spazi čedu koji se tokom noći privukao i sprema se baciti bombu u kuću i dobro ga podere. Unatoč granatiranju, odemo do njega i pokupimo oružje, municiju i nađemo motorolu koja nam je kasnije spasila glave! Nedugo potom, jedan od četiri rođena brata koji su bili sa mnom, biva s tavana gdje smo imali mitraljesko gnijezdo, kroz ciglu, pogođen pancirnim zrnom koje mu trga arteriju među nogama. Pokušavamo zaustaviti krvarenje, ali to je nemoguće. Jedina nada bila je prebaciti ga do zapovjedništva koje se nalazi u Medarima! Mene šalju po pomoć u štab i onako trčeći i provlačeći se između kuća spazim mog pokojnog frenda kako vozi kao manijak prvog ranjenog kojeg sam gore opisao i u jednom trenu, prije dolaska do mene, iz jednog dvorišta istrči krava i udari glavom u šajbu. Frend, kako je zastao, spazi mene i stane da me poveze. Dolazimo do štaba i iznosimo prijatelja, koji je nažalost umro na putu do bolnice! Pomoć koju sam tražio bilo je nemoguće dobiti jer čede naviru sa više strana. Dobivam samo pun automobil municije, bombi, tromblona itd. Jedan od prijatelja koji je bio u štabu nudi se da nam to doveze usprkos pucanju i granatiranju, u čemu i uspijeva. Vratim se nazad do mojih i tu drugi od četvorice braće biva ranjen u ruku. Jedina sreća je što je bio ljevak i tako, pucajući kroz prozor, dobio je pogodak u ruku umjesto u glavu. I njega odvoze do saniteta. On je bio zadnji koji je uspio normalno otići do bolnice… Dan polako prolazi, ali mi smo uporni i ne povlačimo se nego još razmatramo kako krenuti u kontranapad. Čede naviru, ali nema veze, neće nas proći. U jednom trenu uspijem se prebaciti do grudobrana koji se nalazio u blizini naše kuće, a koji smo postavili za čuvanje ceste, gdje priskačem u pomoć frendu, koji je kasnije poginuo, dok praši po čedama. Tako, dok smo ih prašili, slušamo ih preko motorole koju smo uzeli mrtvom čedi. Poželim se javiti da im hebem mamu četničku, ali me frend upozori kako će onda znati da ih slušamo i ja odustanem od te nakane. Kasno je popodne i napad ne jenjava nego imam osjećaj da se pojačava. I u tom trenutku na motoroli se začu zapovijed “Savo, ne tuci Medare artiljerijom više jer mi smo u Medarima i tko krene za Gradišku naš je”. Poslušavši to, shvatili smo da smo ostali u okruženju oblika potkove i jedino nam je preostalo da se povučemo dok ne zatvore obruč! Krenuli smo polako u povlačenje štiteći jedni druge između kuća, gdje prilikom štićenja moje grupe, treći brat koji je iza jednog bunara prašio čede biva ranjen, ali granata je srećom pogodila ispred bunara, tako da ga je detonacija razbila, ali ne i ubila! Pod sve jačom artiljerijskom vatrom uspijevamo ipak doći do glavne ceste koja se tu križa prema selu Dragalić, u koje su ušle čede, i ravno prema Gradiški, koju su nam presjekli. Znači, jedina nada je preko tog raskrižja doći do zadnje strane ceste, odnosno iza kuća koje će bar malo pružiti zaklon. Međutim, prije toga pokušaja, jedan dečko, koji je nažalost poginuo, u auto ubacuje trećeg ranjenog brata od njih četvorice koji su bili sa mnom i pokušava proletiti cestom, ali uspjeva prijeći nekih 150 metara, gdje ih na glavnoj odsječenoj cesti presjeca rafal iz mitraljeza. Auto još par metara vozi i onda se prevrće u kanal… Možete zamisliti prizor gdje gledate, a ne možete prići i odvući tijela jer bi to bilo ravno samoubojstvu! Dakle, krećemo se probijati puzeći iza kuća prema Pikovim kanalima, jer su oni dovoljno dubok zaklon i njima se možemo probiti do Mašića, ali to je isto problem jer nas sa kuća na koje su postavili mitraljeska gnijezda vide kao na dlanu. Puzim, a meci se zabijaju u zemlju oko mene, kao da me napada roj osa… Ali ne odustajem. Spazim moje dečke kako su zastali iza jedne štale gdje ih ne može pogoditi i zadnjim atomima snage uspijevam doći do njih i uzeti bar malo zraka. Prikupio sam malo snage kad prijatelj, koji je bio zapovjednik druge grupe i koji je kasnije poginuo u jednoj akciji, kaže da će baciti bombu prema mjestu odakle dolazi zvuk mitraljeza i da u tom trenutku krenemo trčati prema kanalu koji je udaljen nekih 150 metara od nas. Tako je i bilo. Uspjevamo pod kišom metaka doći do tog kanala i povući se do položaja u selu Mašići! Ja i četvrti brat, koji je zapovijedao mojom grupom, te još nekolicina nas, onako umorni od cjelodnevnog puškaranja, dolazimo u štab gdje nas čekaju, znajući što smo prošli. Izvještavaju da je prvi brat preminuo do bolnice, da je drugi brat zbrinut u bolnici, a treći, koji je bio u autu koji su izrešetali nalazi se na operaciji! “Kako!?” – upitasmo – “Kad smo na svoje oči vidjeli kako auto buše i kako se prevrće u kanal?!”. Međutim, dvojica ljudi koji su naišli sa treće strane povlačenja, vidjevši da mogu doći do auta, došli su i izvukli ga živog te odvezli do saniteta koji ga je prebacio u bolnicu i tako mu spasili život. I dan danas ga znam zezati kako ima više sreće nego pameti jer ga je u samo sat vremena razdrmala granata, izrešetan je auto u kojemu se nalazio gdje je dobio metak u koljeno i gdje se auto prevrtao, a on ispada živ!! Još bih pisao, ali mi je malo teže, jer ako budete čitali ovo, vidjet ćete da je dosta od spomenutih mojih prijatelja mrtvo… Pika Udruga hrvatski dragovoljac 1991./blogosfera