PRIČA SREBRENIČKE MAJKE: Četnici su odvezli moja dva ranjena sina, nikada više nisam ih vidjela

Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti neko od četiri nestala člana moje obitelji. Obilježava se dvadeseta godišnjica genocida nad srebreničkim Bošnjacima, što su ga 1995. godine počinili pripadnici tamošnje vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Priče koje se o Srebrenici pričaju izazivaju jezu i strah, ali i veliku bol, a jednu takvu ispričala je N. N. rođena 1947. godine u Podžeplju, žena koja je udana i živjela u selu Bajramovići do pada Srebrenice. – 11. srpnja 1995. godine iz sela Bajramovići s mužem i tri sina, od 20 do 24 godine, krenula sam šumom prema Tuzli. Na samom izlasku iz sela počele su padati granate. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih. Stigli smo u selo Kamenice gdje su nam četnici postavili zasjedu. Nastala je panika. Ponovo je počelo granatiranje i bacanje bojnih otrova. Tu su mi ranjena dva sina. Jedan je ranjen u lijevu nogu. Moj muž i ja smo ga previli. Drugi je ranjen u predjelu lijevog plućnog krila, pao je i nije više mogao ići. I njega smo previli, stavili na sebe i krenuli dalje noseći ga. Treći sin se u panici odvojio od nas. Više ga nismo vidjeli. Samo što smo krenuli dalje, ponovo je nastala panika. Od silnog granatiranja opet mnogo mrtvih i ranjenih. U panici nismo znali što dalje. Tu smo se zadržali. Bila je to livada u blizini sela Sandići. Muž Hasan je otišao na potok da donese vode da se napijemo i rashladimo ranjene sinove. Pošto je bilo mnogo žednih ranjenika, voda koju je donio nije bila dovoljna za sve, tako da je ponovo otišao na potok. Nije se vratio, a moji sinovi nisu mogli ići dalje, tako da smo tu prenoćili. Dana 13. srpnja ujutro četnici su nas pozvali da se predamo. S obzirom na to da su mi djeca bila ranjena, nisam imala drugog izbora nego predati se. Nekako smo dobili snage i sišli na jednu livadu u blizini asfalta u selu Sandići i predali se. Tu u blizini bila je neka kućica u koju sam sa sinovima ušla ne znajući šta će nam se dogoditi. Bilo je tu još mnogo našeg naroda, prepoznala sam dvojicu braće iz Kutlića, Abida i Arifa, Hasiba iz Rogatice i još ljudi kojim ne znam imena. Dok smo čekali na livadi u Sandićima, mnogi ljudi koji su se predali, četnici su odvojili i odveli u nepoznatom smjeru. Rekli su im da ih tamo negdje čekaju autobusi koje ja nisam vidjela. Jedan čovjek je pokušao pobjeći s te livade. Četnici su ga ubili rafalom. U međuvremenu je naišao kamion iz pravca Potočara koji je prevozio žene i djecu. Četnici su ga zaustavili i nama rekli da se penjemo na isti. I ja sam se sa svoja dva ranjena sina popela na kamion koji je krenuo prema Tišći. Nadali smo se da ćemo biti spašeni. Po dolasku u Tišću, četnici su odveli moja dva ranjena sina. Vidjevši da mi odvode djecu, onesvijestila sam se, tako da nisam vidjela kamo su ih odveli. Kada sam se osvijestila, krenula sam s ostalim ženama i djecom pješke prema Kladnju u nadi da će mi barem treći sin i muž stići do slobodne teritorije i Tuzle. Moja nada bila je uzaludna. Od tada pa do danas ja o njima ništa ne znam. Danas živim sama u Tuzli i još uvijek se nadam da će se pojaviti netko od četiri nestala člana moje obitelji.”