Prosvjed naših branitelja se nastavlja 24. dan

Glazba pod šatorom čini vrijeme manje sumornim. Kada se pojave mladi tamburaši, čini se da su ljudi gotovo veseli. Emotivni i dinamični zvuci koje ti mladići izvlače iz tananih žica opušta misli i na trenutak zaboravljamo koja nas je muka snašla i zašto smo postavili taj šator u kojem nas ministar iz pakla na sva usta grdi i jedva prikriva silnu čežnju da netko izda „naređenje“ debelo oklopljenim specijalcima da nas dođu prebiti i sve nas odvesti u „bajbokanu“. Ne zna jadan da bi to njemu prvome donijelo propast. No umilni zvuci raspoloženje znaju dovesti do usijanja, pa ljudi zajedno zapjevaju koju domoljubnu pjesmu ili čak zaplešu šokačko kolo. Naravno, zlobnici ili čak plaćenici koji pješice ili u tramvajima marljivo obilaze naše mjesto prosvjeda koriste zlatnu prigodu za podrugljivi komentar: „Vidi kako uživaju, pjevaju, sviraju i plešu, a kukaju kako im je loše“. Ali onoga trenutka kada utihnu žice svi osmjesi zamiru na usnama. Ponovno smo u surovoj stvarnosti u našem šatoru na prvoj crti obrane Hrvatske. Plaćenici nas podrugljivo nazivaju „šatoraši“, kao i nešto ranije vukovarske heroje „stožeraši“. Jadnici ne razumiju da mi ovdje branimo i njih, jer kad bi se ostvarila njihova pusta želja da nestane neovisne Hrvatske, istog trenutka progutala bi ih noć. Pljuvati se nekažnjeno može samo po Hrvatima. Oni se ne osvećuju, nego praštaju.   S druge strane sve više ljudi s raznih strana, bez neke organizacije nego pojedinačno, dolaze nam izraziti potporu i poklanjaju mnogo toga, a između ostalog umjetničke slike. Zid šatora već je bogato ukrašen umjetninama. Možda bi netko k nama poslao USKOK da provjeri „podrijetlo“ umjetnina. U svakom slučaju, kada jednom prođe ta tužna, a pomalo i ponosna epizoda, moći ćemo otvoriti galeriju, ili možda čak muzej kao spomen na ove dane koji bi možda mogli postati i povijesni, tko zna? Bočne strane šatora već s obje strane obiluju izrazima podrške s raznih strana, od hrvatskih žena i majki do Hrvata iz Australije. Ima tu i drugih radova, originalnih pisama, ali i gorkog crnog humora poput poruke uz sliku pokojne Nevenke: „Matiću, dođi da gorimo zajedno!“ ili karikatura veterana koji se je objesio, a neki činovnik objašnjava nazočnom novinaru: „Nismo ga skinuli. Ministar misli da je sprovod jeftiniji od liječenja PTSP-a“. Tu je i ni malo smiješno, nego dramatično svjedočanstvo očajnog čovjeka za kojega netko misli da može živjeti od 800 kuna mjesečno, što ga je motiviralo da se – zapali. Sve je to danas tužan dekor koji nas okružuje, ali koji će jednom kada sve prođe biti povijesni i kulturni dokument o jednom vremenu kojega će možda neki „normalniji“ ljudi iz budućnosti teško razumijeti i pitati se u nevjerici: „Kako je to nekome uopće palo na pamet da tako gazi herojsku krv?“ Uostalom i mi se danas pitamo o nekim ranijim vremenima: „Kako je nekome moglo pasti na pamet spaljivati žene zato jer mu izgledaju kao – vještice?“ Na žalost, pomračenje uma ne zna za logiku ni zdravo razsuđivanje. Pomračeni um zna samo uništavati. Mi smo tamo da to nikome ne dopustimo. A pjesma je samo jedan od načina na koji se može razgoniti mrak ljudske duše prodane zlome.   Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE