"Veterani imaju pravo da se prema njima odnosimo s poštovanjem": ne, to nije rekao nitko od hrvatskih političara, nego Obama. Način na koji neki hrvatski novinari pišu o braniteljskoj populaciji usporediv je tek s nacističkom propagandom o Židovima. Toliko mržnje i bijesa je teško uopće objasniti. No, problemi branitelja su i te kako stvarni, a PTSP nije stvar za izrugivanje! Usto, medicinski je dokazano da razvoju PTSP-a i te kako doprinosi odnos javnosti prema veteranima ratova. Tako smo ovih dana mogli pročitati komentar Matije Babića kako je branitelj u stvari profesija. Na žalost, biti ratni veteran je sudbina, nimalo ugodna, a njegova izjava je klasična zamjena teza: naprotiv, mnogi su u ovoj zemlji od "antifašizma" i antidržavnosti napravili unosnu profesiju. Tu spadaju mnogi koji su ovih dana hračnuli na branitelje, od kojih je vjerojatno najodvratniji Klauški koji je otišao u najjeftiniju moguću patetiku nekakvim pričama kako nitko ne demonstrira zbog gladne djece. Tko mu brani? Kao što mu uostalom nitko nije branio ni u rat ići, a nije ni Babiću, Ivanki Tomi, dežurnom subnorovcu Zanzi, Dežuloviću, i tako dalje.  Uostalom ako mu je do gladne djece, može se pridružiti projektu Željke Markić "Marijini obroci" koji hrani tisuće gladne djece u Africi, Indiji i drugdje. Za gladnu djecu se ne demonstrira, njima se daje! Ali "davati" je nešto u suprotnosti s njihovim socijalističkim mentalitetom: oni uvijek samo traže da se daje njima iz proračuna. I istovremeno se izruguju s invalidima bez ruku i nogu, a naročito s PTSP-ovcima koje smatraju, poput nekadašnjih vojnih zapovjednika u zaboravljenim ratovima, "simulantima" koje treba poslati u tvornice i na radna mjesta, zaboravljajući da su oni većinom radna mjesta izgubili davno prije nego im je dijagnosticiran PTSP, upravo zbog nemogućnosti prilagodbe.   Neosjetljivost društva spram veterana i žrtava rata   Naše društvo karakterizira među ostalim potpuna neosjetljivost prema žrtvama rata, a uzroke tome treba tražiti u tome što je strana koja je rat izgubila povratila svoje društvene pozicije nakon 2000. I to se ne tiče samo ratnih veterana. Moj pokojni znanac Ante nije bio branitelj. Devedesetih je bio tek dječak koji je rat proveo u podrumu u Antunovcu, slušajući kako oko njega padaju granate, odrastao je s traumama srmti i razaranja. Vrlo inteligentan, senzibilan i nadaren mladić 2011. je magistrirao molekularnu biologiju s najvišim ocjenama. Za njega, jasno, posla nije bilo, nije imao veza u stranci niti partiji. Imao je neke ponude iz Amerike, doduše, ali je odlučio ostati. Godinu dana kasnije, našli su ga obješenog, na pragu dvadesetih. Da, kolege iz udbaškog tiska, PTSP je i te kako stvaran. Stvaran je bio i kod branitelja koji se polio kerozinom i zapalio. Stvaran je među svim veteranima svih ratova, priznavala im ga država, kao kod nas, u EU, Americi, i Rusiji, ili ne, kao u Srbiji. Stvaran je i među civilima koji su preživjeli ratne traume, naročito među djecom. Preko 2.000 branitelja si nije oduzelo život od rata na ovamo zato jer NISU imali PTSP. Vi ga niste imali gdje zaraditi, bojišta vidjeli niste, na ratu ste dobro zaradili i sagradili "antifašističku" karijeru kukajući nad zločinima u Oluji. Pa se možete rugati s braniteljima, prezentirati ih kao grabežljivce. I uspješni ste u tome: jedva sam članicu bliže obitelji uvjerio da nema svih 500.000 branitelja iz registra mirovinu i povlastice, već tek njih šezdesetak tisuća, nešto manje nego partizana i ostalih iz drugog svjetskog rata kojih na državnom platnom spisku ima četrdesetak tisuća. Uspjelo mi je tek kad sam je podsjetio da i sam imam braniteljski status, a do mirovine imam još dobrih dvadeset godina. Moć medija je nevjerojatna u Hrvatskoj, a moć onih koji u braniteljima i ostalim čimbenicima hrvatskog nacionalnog identiteta vide opasnost za svoje sinekure nad medijima još veća. Razuvjeriti Hrvate da djeca branitelja, primjerice, nemaju prednost pri upisu na fakultet – to imaju tek djeca poginulih branitelja, dakle siročad, i da nitko radi njih nije ostao neupisan jer se upisuju dodatno na predviđenu kvotu, ako ispuje uvjete za upis, jasno, je jalov posao. Radi se prije svega o dostojanstvu   Ono na čem branitelji inzistiraju nije novac. Nisu povlastice niti prava, kako se gura kroz medije. Ali jest dostojanstvo, na što danas u hrvatskom društvu pravo imaju nacionalne manjine, homoseksualci, invalidi, i općenito svi građani s izuzetkom ratnih veterana. Branitelji su vjerojatno najprezrenija skupina našeg društva, njih se u medijima sustavno prikazuje kao grupu pretežno lažnjaka s pretežno nezasluženim povlasticama, stigmatizira ih se kao nakupinu što ratnih zločinaca što neradnika i parazita na državnom proračunu koji žive od hrvatstva. To su stare udbaške metode difamacije, i braniteljima je toga dosta. Revizija braniteljskog statusa je bilo već nekoliko, i nakon velike pompe rezultirale su manje – više ničim. Istovremeno se baš nikad ne propituje kako to da je dugogodišnji predsjednik SUBNOR-a Fumić rođen 1930., a Vesna Čulinovi-Konstatinović 1934. Ona je primjerice borački stan i doživotnu mirovinu "od kolijevke pa do groba" dobila za borbu protiv ustaša u Istri, u dobi od nekih sedam godina. Živo je opisivala kako je bila zgrožena time kako je kao dijete gledala kako ustaše izbacuju ljude iz kuća, samo je nejasno gdje ih je u Istri mogla vidjeti. Izbacivanjem iz kuća 45. nije bila zgrožena. Svjedoci kažu, nosila je poruke partizanima u šumi. Što bi tek bilo kad bi Hrvatska svakom djetetu koje je rat provelo na ratom zahvaćenim područjima i donosilo braniteljima vodu ili slalo tati na položaju SMS-ove dobilo stan i mirovinu, po uzoru na suprotstavljenu i nedodirljivu grupu profesionalnih antifašista, koji i te kako dobro žive od vrlo sumnjivih ratnih zasluga? Pa mi imamo više partizanskih boraca nego osoba starijih od 85 godina u državi! S koliko su oni godina išli u rat, u pelenama? Evo, jučer je na branitelje zalajao i predsjednik Vodičkog SAB-a, Zanza, rođen 1954! Tako se i ovaj prosvjed u javnosti uglavnom povezuje s nekim materijalnim pravima. A on je izbio tek zbog jedne glupe i bezobrazne izjave Bojana Glavaševića, iznesena pred predstavnicima jedne od onih organizacija koje su prednjačile u difamaciji braniteljske populacije, "Documente". On je uradio nešto za što ne samo zavrjeđuje smjenu, nego i krivičnu prijavu: spomenuvši hrvatske branitelje i civilne žrtve "sa hrvatske strane", napravio je gestu rukama, koja se obično tumači kao "navodno". Dakle, žrtve rata s "navodne" hrvatske strane! Potom je rekao da je to populacija koja je dobila rat. Da, možda je dobila rat, ali je svakako izgubila u miru: izgubila je dostojanstvo i poštovanje koje su svakako zaslužili. Pa se mudri Siniša od 4 jezika pita kako to da branitelji koji su "ostvarili mnoga prava" boluju od PTSP-a, a s druge strane "imamo korpus koji je izgubio rat, a koji nema prava i nema PTSP!" Mudri malac se pita kako to da ne postoje neki drugi indikatori koji bi ukazivali na postojanje PTSP-a u toj populaciji. Da je Siniša ikad pročitao što pišu, recimo, "Novosti" njegovog mentora Pupovca, ili beogradsku "Politika", naišao bi na brojne članke o PTSP-u među "tom populacijom". Naravno, njima on nije priznat, "jer Srbija uopšte nije ratovala". Ali, čak i tamo mediji pišu,  pozivajući se na istraživanje koje su proveli Vojnomedinska Akademija, Medicinski fakultet u Beogradu, i tamošnje Ministarstvo rada i socijalne politike, kako  ispitivanja PTSP-a, ili Vijetnamskog sindroma, nad 2400 bivših srpskih vojnika i dobrovoljaca pokazala da je PTSP među njima rašireniji nego među veteranima iračkog rata u Americi. Alkoholizam, depresije i samoubojstva među njima dio svakodnevnice. Više od 50 posto ispitanika psihički su bolesni, od depresija pati 22 posto njih, a 20 posto su alkoholičari. Praksa drugih država   No kako se u drugim zemljama odnose prema svojim veteranima i njihovim zdravstvenim problemima? Nigdje tako loše kao u Hrvatskoj! Svugdje drugdje jako dobro znaju što je to PTSP, samo Bojan i (anti)hrvatski novinari o tome nema pojma! U Americi je tako nedavno prikazan dokumentarni film "Souldier". To je sirov, neuljepšan pogled na probleme s kojima se danas susreću ratni veterani u Americi. Među njima su PTSP, beskućništvo, zloupotreba droga i alkohila: sve to stvara rastuću klasu društvenih autsajdera, koji su, ironično, postali autsajderi u svojoj zemlji upravo zbog toga što su se borili za nju. Možda najbolji film o PTSP-u je snimljen jako davno: prvi "Rambo", film o problemima veterana koji je psihički nestabilan, beskućnik je, ne može zadržati niti najjednostavniji posao čuvara parkirališta, i ne može se socijalizirati izvan kruga svojih ratnih drugova. I taj film je u Americi naišao na ismijavanje "antiratnih" krugova, koji su sedamdeesetih na veterane vijetnamskog rata gledali otprilike kao naši vrli ljevičari na naše veterane. "Udruge veterana i plemeniti privatni dobročinitelji pokušavaju doprijeti do potreba naših neprilagođenih i obespravljenih heroja, koji trebaju samo ruku, a ne ruke", rekala je Janet Hook, zadužena za marketing tog filma. Ona je ujedno i osnivač Vintage vixensa u Arizoni, organizacije koje rade za dobrobit veterana. "Sloboda nije besplatna. Souldier je stvoren kako bismo digli glas za naše branitelje koji ga inače ne bi imali. " Obama: "Veterani imaju pravo da se prema njima odnosimo s poštovanjem"   Za naše branitelje glas nema tko dignuti. No, u Americi bar na riječima poštuju branitelje, i ne sprdaju se s njihovim traumama. Ministarstvo branitelja u Americi (Department of Veteran affairs) ima posebne programe za oboljele od PTSP-a, koji uključuju psihijatra za oboljelog i obitelj, rehabilitacijske programe, ali i osvještavanje javnosti o PTSP-u i tome kako postupati s oboljelima. Kod nas se na njih uglavnom pljuje, jer "PTSP nije prava bolest". U to se uključio i predsjednik Obama, koji je lani u kolovozu u Orlandu, Florida najavio nove inicijative i programe za pomoć oboljelima od PTSP-a. On je to iznio na godišnjoj konvenciji veterana invalida, gdje je rekao kako su problemi veterana s PTSP-om, te njihovo zbrinjavanje i pomoć pri uključivanju u društvo nešto na što je fokusiran, kao i cijela njegova vlada. Najavio je zajedničke programe vlade sa sveučilištima na dijagnosticiranju i liječenju PTSP-a, od kojih su neki već u realizaciji. "Veterani imaju pravo da se prema njima odnosimo s poštovanjem", rekao je na kraju svog izlaganja. Veterani u Hrvatskoj to pravo nemaju. Prema izvješćima američkog nadležnog ministarstva, 20% veterana iz operacija "Enduring freedom" i "Iraqui freedom" pate od PTSP-a. Za istraživanje PTSP-a Amerikanci su fiskalne 2009. potrošili 25 milijuna dolara. Nama istraživanja te vrste očito nisu potrebna, jer Bojan Glavašević sve zna o PTSP-u i bez toga. Najgore što se može uraditi nekom tko je zdravlje ostavio na ratištu nije oduzeti mu neka materijalna prava. Najgore je obezvrijediti njegovu žrtvu, a to se sustavno radi, i to upravo u ministarstvu koje bi trebalo brinuti o njima. Stoga je zahtjev branitelja za smjenom Glavaševića posve oprvdan, i tražiti njegovu ostavku je njihovo nesporno demokratsko pravo. Izjavama poput Glavaševićevih ne bi smjelo biti mjesta u normalnom društvu.  

• Autor: Marcel Holjevac
• Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Izvorni članak možete pogledati OVDJE