Odlasci predsjednika SNV-a na komemoraciju u Srbiju na obljetnicu Oluje proteklih godina ničim nisu pridonijeli kulturi sjećanja, štoviše, pretvoreni su u neku vrstu produžetka ratovanja. 

Taj izrod više nije Srbin, otišao je u Luciferov svijet tame, gdje Hrvati kolo vode... Govno smrdljivo izdajničko... Stidi se guzice kad obraza nemaš... Sjeme ti se zatrlo... Nekolicina nasumce odabranih komentara ispod posta na profilu na Facebooku Borisa Miloševića, kojim je pojasnio motive za svoj odlazak na obilježavanje Oluje u Knin, vrlo rječito je govorilo o silini bijesa kojom su njegovu gestu popratili njegovi sunarodnjaci, mahom iz Srbije. Bila je 2020. godina, “okrugla” prigoda, točno 25 godina nakon operacije Oluja. Masne psovke i uvrede koje ne trpi čak ni novinski papir, a uključuju općenje s mrtvim majkama i djecom koja gore u paklu, uputili su potpredsjedniku Vlade tada i neki hrvatski Srbi, odričući mu pravo da ih predstavlja. Željenog razumijevanja u priličnim je količinama nedostajalo i s hrvatske strane. “A ratna odšteta, to niš, kaj ne Borislave? To te očuh Milorad nije naučio?” ili pak “Ne trebaju nam uveličati proslavu Dana pobjede u Kninu svojim dolaskom, uveličali su je svojim odlaskom 5. kolovoza 1995. godine” tek su neke, i to one pristojnije, reakcije svih onih Hrvata kojima je ideja o pomirbi, čini se, još uvijek stizala prerano.