Aco: I danas me štrecne oko srca kad prolazim frankfurtskim aerodromom gdje sam posljednji put vidio brata

I 20 godina poslije Dino Rađa (46) dobro se sjeća posljednjeg dana koji je proveo s tada najvećim idolom Hrvata. Sjeća se Dino i večere u nekom hotelu u Wroclawu za kojeg su on i Dražen njihovu zajedničkom prijatelju Stojku Vrankoviću dodijelili ulogu "kurira" i mirotvorca. – Već tijekom te posljednje utakmice sa Slovencima koju smo izgubili Dražen i ja smo se posvadili, onako igrački, zbog toga tko je kome dodao loptu, tko nije. U takvom svadljivom stanju odlučili smo komunicirati preko Stojka. Sjedili bismo za istim stolom i ja bih nešto rekao Stojku, a on bi to prenio Draženu i obratno. Time smo od te naše svađe zapravo napravili zafrkanciju i svi se smijali. Iživljavanje hajdukovaca... Možda se Dražen naljutio i radi vezanja za krevet i navijačkog iživljavanja radi pobjede Hajduka nad Dinamom, što se dogodilo dan prije. Tako je 1994. pisao pokojni Milorad Bibić. U prvom, posebnom izdanju časopisa Košarka, posvećenom Draženu, kolega Mosor citira Rađu: "Uzvratnu utakmicu finala Hrvatskog nogometnog kupa pratili smo iz hotelske sobe tako da sam ja Mosora zvao svakih desetak minuta da čujem kako se kreće rezultat u Maksimiru. Hajduk je branio 4:1 iz prve utakmice. Kada je Vlaović zabio dva gola iz jedanaesteraca, Stojko i ja smo umrli od straha, a Dražen nas je zafrkavao: 'Što je hajdukovci, nešto ste mi blijedi, da vam nije muka?' Nisam htio zvati Mosora i treći put da mi ne bi rekao da je Vlaović zabio i treći gol iz penala, a onda je zazvonio telefon i čulo se 'Goool, gotovo je, Kozniku je zabija za 2:1...'. Tada smo Stojko i ja eksplodirali od sreće. Uhvatili smo dinamovca Dražena i bacili ga na krevet... Zamotali smo ga, vezali, plesali oko njega, a on je govorio: 'A ludi li ste, majko moja'. - To je bila naša posljednja zajednička šala - rekao nam je nedavno Rađa dodavši da je Mosor "namazao" ono s vezanjem. Stojko, Mirko Novosel i Aleksandar Petrović posljednji su put vidjeli Dražena u frankfurtskoj zračnoj luci, na pokretnim stepenicama koje su vodile prema izlazu iz međunarodne zone u Njemačku. Premda su ga sva trojica tijekom tog puta nagovarala da se s njima zaputi u Zagreb, on je ipak odlučio zadržati se u Njemačkoj jer ga je ondje čekala djevojka za koju je bio zagrijan. Tadašnja košarkašica Klara Szalantzy, danas gospođa Bierhoff, udana za bivšeg slavnog nogometaša. Posljednji član reprezentacije koji je razgovarao s Draženom bio je izbornik Mirko Novosel (75): – Vraćali smo se preko Varšave i Frankfurta u Zagreb. Dao sam igračima slobodno do srijede jer sam običavao dati igračima dva dana da se ispušu s curama, a Dražen je imao curu u Münchenu pa je odlučio ostati. Inače, k njoj uopće ne bi išao da je otišao prije turnira kako je planirao, no majka ga nije probudila pa mu je pobjegao zrakoplov. Novosel se prisjeća i konverzacije s Draženom u trenutku razilaženja. – Pitao sam ga ide li s nama, a on mi je rekao da se čuo s tom djevojkom i da ga ona čeka s automobilom. Zbog toga što Dražen nije ušao u zrakoplov, a njegova boarding karta ostala je kod mene, pilot je poletio 40 minuta kasnije jer mu je nedostajao putnik, a Draženova je prtljaga ušla u zrakoplov pa je došlo do sigurnosne provjere. Kasnijom rekonstrukcijom slijeda događaja Novosel je zaključio da se dogodila nevjerojatna podudarnost. Osim što je Dražen poginuo na dan kada mu je istjecala osobna iskaznica, Mirko je ustanovio i ovo: – Utvrdili smo da je naš zrakoplov bio iznad Ingolstadta, grada kraj kojeg je Dražen smrtno stradao, baš u vrijeme kada se ta tragedija dogodila. U 17.20, kada se ta nesreća dogodila, bili smo u zrakoplovu na 10.000 metara i pilot nas je upozorio da prolazimo kroz oluju. Bila je to baš ta oluja u kojoj je Dražen stradao. Stojko Vranković (49) također nikad neće prestati žaliti što Dražen tog frankfurtskog popodneva nije sa suigračima krenuo kući. – Došli smo do točke na kojoj smo mi išli u tranzit, a on je izlazio. Sjećam se da mi je rekao: "Pričekaj me 10 minuta i ako Klara i prijateljica nisu vani, vratit ću se nazad". Gledao sam kroz neku staklenu barijeru da vidim što se događa. Nakon pet-šest minuta mi je mahnuo, što je bio znak da su stigle po njega i da ostaje. I Stojko se sjeća jednog raskrižja na kojem je Dražen mogao izabrati drugi put i izbjeći tragični usud. – U Poljsku smo išli s Kanara, i to preko Frankfurta, i Dražen je imao ideju da se taj dan zaletimo do Klare i Münchena. No, bilo je veliko nevrijeme, naš je let poprilično kasnio pa je Dražen odustao. Na prethodnom letu, Varšava – Frankfurt, Dražen je sjedio pored brata. – Desetak minuta prije slijetanja u Frankfurt posljednji sam ga put pokušao nagovoriti da ipak ide s nama u Zagreb. On je u Varšavi prtljagu čekirao za Zagreb, pa sam ja bio taj koji je to trebao preuzeti i proslijediti roditeljima. Sjedili smo u istom redu, ja do prozora, on do prolaza s praznim sjedalom između nas. Spavali smo veći dio leta jer za nama je bila neprospavana noć. Kad smo se probudili, rekao sam mu: "Ma daj, idemo u Zagreb, ionako se vraćaš u Njemačku zbog EP-a, a skupina nam je u Münchenu". Malo smo se oko toga prepucavali, no on je ipak odlučio ostati. Nakon što smo autobusom došli do transfer-deska, on je pokretnim stubama otišao na kat više i to je bio moj posljednji vizualni kontakt s bratom. I danas kada sletim u Frankfurt, uvijek se na tome mjestu štrecnem. Desetak sati zatim Aleksandar Petrović je među prvima čuo vijest koja je šokirala cijeli sportski svijet. – Negdje oko ponoći nazvali su me roditelji dosta potištena glasa. Prvo se javio otac i pitao gdje je Dražen, na što sam mu ja rekao da je ostao u Njemačkoj. Još su me nekoliko puta pitali gdje je Dražen, a onda su mi rekli da se javila neka gospođa, valjda iz policijske postaje u Ingolstadtu, koja im je priopćila da je Dražen poginuo u prometnoj nesreći. Kako je moja supruga živjela u Njemačkoj i dobro je govorila njemački, nazvali smo taj broj telefona policijske postaje u Ingolstadtu i oni su joj potvrdili. Draženu je, kaže Aco, presudilo Klarino vozačko neiskustvo, i to što u tom trenutku nije bio vezan. – Nešto prije toga Dražen se odvezao da bi sa stražnjeg sjedala uzeo dar za Klaru, nakon čega se nije ponovo vezao. U trenutku sudara Dražen je nažalost spavao pa nije mogao reagirati – kazao nam je Novosel. Klara je dolazila u Zagreb Za razliku od majke, Aco se kasnije vidio s Klarom. – Prvi sam puta Klaru vidio već u Münchenu, za vrijeme EP-a 1993., a potom sam se sreo s njom i kada je došla u Zagreb. Ona se htjela vidjeti s mamom, no ja sam joj, znajući u kakvu je mama stanju, objasnio da je bolje da to ne čini. Stojko Vranković primijetio je da je Petrovićevo tijelo dopremljeno u neprimjerenom lijesu, koji je preko noći zamijenjen. A crnu je vijest doznao na večeri sa suprugom i prijateljima u tadašnjem hotelu Intercontinental, današnjem Westinu. – Bio sam s nekim društvom na večeri na 17. katu kad me konobar pozvao u stranu kazavši da imam telefonski poziv. Dignem slušalicu, kad se s druge strane javlja Jole Petrović koji mi kaže: "Je li Dražen s vama?". Ja sam mu kazao: "Pa ostao je u Njemačkoj.", a on meni: "Nema ga više. Dražen je poginuo". Odmah sam nazvao Acu i s njim odjurio u Draženov stan. Ispod njega živio je Dinamov nogometaš Ivan Cvjetković koji je jedno vrijeme igrao u Njemačkoj, pa je znao jezik. Otišli smo kod njega da bismo zvali Ingolstadt i provjerili je li sve to točno. Čega se još sjećaju Draženovi bliski suigrači i najbolji prijatelji pročitajte u tjedniku Max. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE