25. svibnja 2018. u Posavskoj Mahali (nekadašnja Vlaška Mala) kod Odžaka otvoren je spomen park kao sjećanje na 3.404 žrtve partizanskog zločina 1945. godine na ovim prostorima. Uz brojne uzvanike, ovom događaju prisustvovao je i član predsjedništva BiH Dragan Čović, predstavnici državnih tijela RH, dok je misu na groblju na Nujića njivi vodio Kardinal Vinko Puljić. Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenskih partizana. Bitka je također poznata i kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu: “U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”. Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije. Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine. Iz teksta objavljenog na zupapotocani.ch O borbama za Odžak koje su potrajale do 25.svibnja 1945.godine, borbama između partizanskih s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako mnogo. Međutim, kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen… Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga, u sjevernoj Bosni bjesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza. Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama, ušlo je u bitku protiv višestruko brojnijeg protivnika koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i bitka se zavukla u tjedne i naposljetku je iz Beograda stigla naredba s doslovnom porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25.svibnja, rođendana Josipa Broza. Što je predhodilo bitci Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i “Srbima” odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: “U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej.” No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili “domaći” ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili. U slamanju otpora ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga. Najveća većina branitelja Odžaka je izginula; oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine. Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu krenuli put Austrije kao većina postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek, fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu! Prije nekoliko dana pokošena je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana. Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep u okruženju Jugoslavenske vojske koja je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja odžačkih ustaša i domobrana. Kako je pred kraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo je i sljedeće, dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na ustaše i domobrane iz Odžaka. Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25.svibnja. U javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se konačno spominju događaji iz Odžaka iz svibnja 1945.godine. Tada je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljuni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”. Inače, u Odžaku u prve dvije godine rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli djelovati u okolici Odžaka to se i dotad mirna situacija zakuhala. Počele su borbe i s četnicima i s partizanima i poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških postrojbi u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – ‘Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu’. I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima, držali su do discipline i povjerenja. Vojnici su ih se i bojali, istovremeno i poštovali. Upravo su njih dvojica naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžaka. Crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik. Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako bi partizani mogli biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu. Pitanje je bilo i otkuda hrane i streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su tisuće tona hrane i streljiva odžački branitelji pronašli na pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi. Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten je išao desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugih nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićeni protiv tenkovske i minobacačke paljbe. Zapovjednik obrane bio je Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi. Istočno krilo držao je Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad. Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri brigade – 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada. Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je riješiti sama naredba Josipa Broza da se „više nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše. Bez obzira na žrtve. Čak su ustaše i domobrani nakon kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj. Došao je i kraj travnja, a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi, punu odgovornost“! Zapovjednik partizanske akcija – slamanje otpora u Odžaku – Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog branitelja Odžaka. U jednom trenutku pri tom napadu ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena paljba. Partizanski gubici bili su golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su bježali ostavljajući oružje za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen. Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo. Na sam dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partizanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca. Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd:„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“. Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile riješene. I tada je uključena s partizanske strane još jedna brigada, peta po redu, no promjena nije bilo. Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika. Nakon što su konačno osvojili Odžak partizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su vodile oko bolnice u Prudu. No, unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio ismijavan zbog toga što mu je ‘šačica ustaša napravila’. Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem. Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo, no oni su svi po kratkom postupku poubijani. Po selima su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina. Godinama i godinama kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u osnovnoj školi koji je imao živog oca. U proboj je krenuo i uspio sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića. Tvrdi se kako je i on uspio preživjeti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji. Na koncu konca, u Jugoslaviji se kao Dan oslobođenja Odžaka slavio datum – 15.travanj, iako su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije. Iz knjige fra Grge Vilića Rođen sam u D.Dubici 1927 godine. Godine 1941 pri padu stare Jugoslavije bio sam dječak. Sjećam se tada je osnovana Hrvatska država ali moje komšije Srbi nisu htjeli u našu vojsku već su se kad dobiju poziv odmetali u šumu i tamo četovali. …. Sjećam se 1941 godine….Četnici su brzo bili organizirani. U Novom Gradu komandant četnika je bio Sreto Tadić. Nastao je odmah strah u selu pa je knez Šimo Jazvić napravio osiguranje sela. U Dubici bilo je dosta četnika. Oni su prvi počeli pljačkati naša hrvatska sela. Sjećam se napada na kuću Ilije Radića. On se obranio bombama i neki od četnika bili su ranjeni. Svojim sam očima vidio oko kuće krv. Napali su kuću Ivana Jazvića jer je njegova nevjesta Majićka imala dosta dukata. Njega su opljačkali. Srbi su uglavnom pljačkali dukate i kožne kapute. Kasnije su napali i moga djeda..(svjedočenje Ante Samardžića) U staroj Jugoslaviji živilo se siromašno. Branilo se pjevanje hrvatskih pjesama. Žandari su to smetali. Za krizmu o Odžaku došli smo blizu crkve i čuo se pucanj. Kad smo došli tamo Ivana Vidića raznio ga metak u prsima. Jozu Ilaka Vidova ranili su u nogu. Jerka Nujića su ranili u preponu. Jerka su u kola pa za Brod, iskrvario je i preminuo. Jerko je imao veličanstven sprovod. Znam da su poslije toga zatvorili nekoliko ljudi, kao da su to oni organizirali. Odležali su nekoliko dana i bez dokaza vraćeni kućama. Moram reći da za vrijeme stare Jugoslavije Srbi su imali uvijek prvenstvo. S one strane Bosne bio je neki Srbin koji je čak nosio strojnicu. Kao neki četnički vođa imao je na to pravo. Srbi su se držali odvojeno od nas Hrvata katolika ….. (svjedočenje Stjepe Tadića) Više o bitci za Odžak: znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu, a možete ga naći na ovom linku.