U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja, Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara. Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka. Oni su pokušali obnoviti komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje, ali nisu uspjeli, ali je još veću tjeskobu kod branitelja Borova Naselja stvarao osjećaj da su odsječeni od bolnice u Vukovaru, pa je tako pad grada je bio sve izvjesniji.

Zahtjev Mile Dedakovića 15.11.1991

Zahtjev poslan na više adresa u Zagrebu (GS, Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, MUP-u, MORH-u, predsjedniku Sabora…). “Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. 70% nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja. Snage i sredstva koje ste mi dodijelili za proboj puta i deblokadu puta Vinkovci – Vukovar (jedna brigada ZNG – 800 ljudi, od toga 400 pobjeglo), bez oklopno mehaniziranih jedinica i bez mogućnosti vatrene pripreme i podrške, jer nismo imali granata i mina, bile su dovoljne za politički proboj, ali ne i za vojni – stvarni. Zahtijevam da spasite živote žena, djece i ranjenika, jer branitelji Vukovara i Operativna grupa nemaju mogućnosti da ih silom zaštite i spase. Također zahtijevam da nam HITNO uputite: uniforme, civilnu odjeću i obuću jer iz Vukovara i Borova Naselja pristižu ljudi, borci tj. oni koji se uspijevaju probiti do Vinkovaca, a iza kojih ostaju njihovi prijatelji u minskim poljima ili kao žrtve mitraljeskih gnijezda. Nemamo ni jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog stožera Vinkovci ne možemo dobiti. Zahtijevam da osigurate pristojan smještaj za one koji su osuđeni na smrt, a mi se nadamo da će barem dio njih preživjeti. Ovaj put zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti u kontekstu spašavanja života, i to HITNO, a što od mene očekujete i u tom kontekstu da mi date konkretne zapovjedi, snage i sredstva,” napisao je Zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb.

Slomljen otpor branitelja Vukovara

Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.  

Sudbina Vukovara i vukovarske bolnice

Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi. Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir” JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika” okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem. Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova).