Danas obilazimo grobove i palimo svijeće. Molimo za pokojnike.

Vječni plamen gori i za one kojima se ne znaju grobovi. Dug je to prema svima dragima i bliskima s kojima smo dijelili život, pa i onima koji su se svojim mučeništvom i žrtvom uvrstili u beskrajnu kolonu znanih i neznanih mučenika na čijim je kostima sazdana naša sadašnjost i budućnost.

Mi ih ne smijemo i nećemo zaboraviti. Nemamo pravo na to.

Gdje god da su im kosti i kakve god im sudbine bile, danas smo ujedinjeni s njima u poniznoj molitvi Bogu svemogućemu, svjesni kako je jedino što nam na kraju ostaje sjećanje.

Dok je sjećanja i uspomena na najmilije, s nama su.

I to nam nitko uzeti ne može. Uspomene i sjećanje.

Nikakvi ovozemaljski sudovi, nikakve laži i spletke, klevete i nepravde ne mogu se ispriječiti između njih i nas.

Jedini konačni i pravedni sud je onaj koji izriče Bog.

Kao ljudi smo obvezni boriti se za istinu, svjedočiti i podsjećati, tražiti pravdu. Imamo pravo i na suze, na tugu i bol, imamo pravo na ogorčenje, ali ne i na mržnju. Mržnja razara, odvaja nas od Stvoritelja i poništava u nama ono što nam je On udahnuo stvarajući nas na svoju sliku i priliku: dušu.

Sve sebi možemo dopustiti, ali ne i to da izgubimo dušu.

Oni koji su uzeli sebi za pravo suditi i krojiti svoju „pravdu“ ne osvrćući se na istinu i zanemarujući Boga i Njegove zakone i sami će na kraju doći pred konačni Sud i stati pred lice Stvoritelja. Položit će račune za sve u tom neizbježnom susretu s Njime u Vječnosti. Za ono što su činili, ali i za ono što su morali a nisu.

Neka svatko od nas barem ponekad razmisli o tomu što će Mu reći kad se nađe s Njime oči u oči. Tamo gdje se naša djela ili nedjela ne budu mjerila ovozemaljskim aršinima.

U Vječnosti ka kojoj koračamo od trenutka dolaska na ovaj svijet.