Prije pedeset godina išao sam u sedmi razred osnovne škole. To vrijeme pamtim više emocionalno nego činjenično.

Sjećam se kako smo čitavo ljeto mi djeca pjevali “Ustani bane” i druge hrvatske pjesme, a onda ih jednog dana više nismo smjeli pjevati. Prisluškujući razgovore između roditelja shvatio je kako su vrlo zabrinuti.

Osobito mi je bila zabrinuta majka kojoj se nekoliko godina ranije sestra vratila sa robije gdje je bila zbog “hrvatskog nacionalizma”, a sada se bojala kako bi joj i brat mogao završiti na robiji.

Znao sam kako o tome moramo u školi šutjeti, ali sam i shvaćao kako ne treba vjerovati ono što nam govore učitelji u školi.

Tamo su nas jedno učili, a potpuno drugu priču smo čuli slušajući rodbinu u razgovorima koje su vodili nakon što smo mi mlađi otišli na spavanje.

Legli bi u krevete, a onda bi se ustali i pokraj odškrinutih vrata prisluškivali sve što govore.

A što se tada doista događalo u ovom Zborniku opisali su neki od sudionika tih zbivanja.

Jedan od njih, Srećo Ćutuk je napisao zanimljiv osvrt o ovom Zborniku:

Drago Ćutuk, dipl. iur.

Inicijator i suautor Zbornika

„HRVATSKO PROLJEĆE U SJEĆANJU SPLITSKIH PROLJEĆARA“

MOJ OSVRT NA ZBORNIK I OKO ZBORNIKA

(Ovim tekstom sam se obratio publici na predstavljanju uvodno rečenog Zbornika)

Poštovana gospodo,

Dragi proljećari i ostali, sve skupa Vas pozdravljam, osobito glavnog „krivca“ za sve što me kasnije snašlo. Zvonimire, neka si tu s nama, i ništa mi nije žao!

Ideja o obilježavanju 50. obljetnice Hrvatskog proljeća se provlači, u mome okruženju, među bivšim studentima Pravnog fakulteta i sudionicima studentskog štrajka već od samog obilježavanja 25. obljetnice, a osobito posljednja četiri-pet godina, od kada smo prešli u status umirovljenika.

Za napisati takav jedan Zbornik „sjećanja“ nije bilo dostatno nas tri-četiri već je trebalo animirati više njih za koje sam smatrao da imaju što kazati.

Taj teret sam primio na sebe još krajem prošle godine.

U opuštenoj atmosferi, pri našim druženjima, jedan od kolega kaže, ima materijala i za cijelu knjigu.

Na papiru, ispalo je to ipak nešto skromnije, a znam da je trebalo biti više i sadržajnije.Jedna kolegica za koju sam polagao nadu da će se odlučiti za taj poduhvat, koja mi je govorila kako ima materijala za pisanje debelu knjigu o svom životu ( vjerujem da imam!) je ostala pasivna.

Jedan kolega, još i politički uznik, nije imao snage zabilježiti svoja iskustva. Osobno mislim kako je on idealista još uvijek i da je u pitanju razočarenje u pravac kojim se Hrvatska realizira.

Daleko je to od romantičarskih snova brojnih „proljećara“, jasno je svima nama.Imao sam kontakte i prema akterima studentskog pokreta u Zagrebu (Miodrag Pavić i dr. Goran Dodig) i pozvao ih da daju svoj pisani prilog, no, nije išlo.Imamo što imamo! Nas trinaest, pa nije ni malo!

Kroz pristigle radove iznjedrilo se puno sadržaja oko toga kakvu je imao ulogu u štrajku i kakva je bila sudbina „proljećara“ nakon Karađorđeva.Ima tu traumatičnih iskustava (osobito Neda Nižetić i Vanja Mladina), ali i sudbina nas „malih mrava“, običnih ljudi, nije zanemariva.Sve to vrijedilo je zabilježiti, da nama ili našoj djeci odnosno pokoljenjima ne bi pričali i pisali neku drugu povijest, o tome kako nam je bilo živjeti i djelovati u tzv. „socijalizmu sa ljudskim likom“.

„Sjećanja“ kapitala, poput Čičke, Budiše, Dodiga još čekamo.Kroz Zbornik se ocrtava jedno olovno vrijeme, vrijeme državnog terora nad neistomišljenicima i slobodoljubivim ljudima, nad njihovim obiteljima, sve do ugroze njihovog života i egzistencije.

Progonom je zahvaćeno najmanje 50 tisuća hrvatskih domoljuba, mahom sudionika sukoba i članova Matice hrvatske.Manje je važna književna vrijednost Zbornika, makar da ima i takvih radova (autora Ivana Čaljkušić- Ikice i Borisa Maričić). Više je bitna dokumentarna vrijednost pojedinih radova i knjige kao cjeline.

Nove „hrvatske snage“, koje su samo promijenile dres ili iskaznicu, ne i mentalitet, spremne su prekrivati ​​povijest i pričati o boljoj prošlosti.

Ovaj Zbornik je zapreka njihovom naumu.

Onaj tko je spreman uništiti (neslužbeno: zapaliti) sudski spis iz kaznenog procesa na Okružnom sudu u Splitu, koji je vodio protiv Petrića, Štambuka i ostalih, te javno-tužilački spis po istom predmetu, spremni su krivotvoriti radnje, aktere i događaje.

Riječ je o spisu koji se trebao trajno čuvati, kao arhivsko gradivo.

Nisu ga zapalili komunisti, jer, osobno sam ga imao u rukama 1996 g., već neokomunisti ili njihovi saveznici u demokršćanskim strankama.

Stare snage koje je preuzela hrvatsku vlast, pišu neku svoju povijest.

Stoga, ne smijemo dopustiti, a ovaj Zbornik će biti mali prilog tome, da povjesničari tipa Markovine, Jakovine, Klasića ili Goldsteina, odnosno političkog analitičara tipa Puhovskog, govore mojoj (našoj) djeci i unucima kako je meni (nama) bilo više od 18. godina.

Ako im to treba kazati, onda smo mi (ja) pozvani u prvom redu, svjedočiti o tome bilježeći svoja iskustva i opisujući svoj život.

Ova “sjećanja” nisu pisana sa svrhom stvaranja novih podjela, već radi iznošenja iskustava i događaja, radi materijalne istine.

Isticanje imena aktera odnosno „stupova komunističke diktature“ u radovima pojedinih autora , nema svrhu njihove diskreditacije, već je prilog istini o djelovanju tada javnih osoba koje su za djelovanje primali dobru plaću i veliku nagradu (atraktivan društveni stan, diplomatski položaj, posao za bračnog). partnera, upis djece na atraktivni studij i slično).

Ono što valja naglasiti je, da nedostatak pisane dokumentacije o tom vremenu umanjuje mogućnost utvrđivanja potpune istine.Partijska organizacija na PF je uništila svu dokumentaciju o tim zbivanjima.

Tako, ni nakon dvadesetak provjera kod različitih izvora, od Državnog arhiva, preko presude splitskim proljećarima i brojnim osobnim kontaktima, ne možemo nesumnjivo kazati tko je bio predsjednik štrajkaškog odbora?Dvojica kolega u dobroj vjeri tvrde za sebe da su to bili baš oni.Istodobno , kolega Josip Brdar kaže:

Sjećam se da smo postupali u skladu s donesenom odlukom o štrajku kojim je određen štrajk, imenovan Štrajkaški odbor i predsjednik štrajkaškog odbora.

Odluka je sadržavala i kratak red i „ovlasti“ štrajkaškog odbora. Odluku je potpisao Damir Petrić, a tko je sve u odluci imenovan za člana odbora i za „predsjednika štrajkaškog odbora“ ne mogu se decidirano iskazati.

Taj kolega koji bi mogao biti predsjednik štrajkaškog odbora (kojem se ne sjećam imena) nije se s mojom grupom „pretjerano“ družio, ali je bio uz moju grupu za vrijeme važnijih događanja. On se više družio sa kolegom Danom Maretićem, s kojim je bio na godini“

U više razgovora sa kolegom Maretićem pa je osobom za koju je on smatrao da bi to mogao biti ( Miljenko Maraš, iz Zadra), utvrdio sam kako nije to ta osoba.

No, svakako, UDB-a i Javno tužilaštvo toj osobi i toj funkciji nisu pridavali važnost. Naime, među nama 37 saslušanih svjedoka u prethodnom (istražnom) postupku protiv Petrića, Štambuka i ostalih, niti jedno ime i prezime nije asociralo kolege Brdara i Maretića na osobu predsjednika štrajkaškog odbora.

Da je bio bitan, zasigurno bi bio ispitan ili čak procesuiran.

Ono što sa sigurnošću mogu kazati, od dvadesetak članova štrajkačkog odbora PF, a osobito od onih koji su sa mnom „dežurali“ u prostorijama Predsjedništva SS Splita, 29. i 30. studenog 1971 g. (Toma Matković i Boris Maričić, au pripremi su bili Josip Brdar, Miroslav Veić, Ante Batarelo, Milan Živaljić, Jozo Barać, Jakov Bačić, Goran Mijan, Mate Kustura, Ivica Tolić, Želimir Milas, Milan Elez, Miroslav Buličić i dr.) , mogla se ustrojiti dragovoljačka skupina spremna i goloruka braniti Pravni fakultet i sukobiti se sa štrajkolomcima i jugo-milicijom, na isti način je isto toliko srca i žara koliko i kako su se hrvatski dragovoljci sukobili s istom takvom milicijom 1991 g. Vidimo se na 60 .-oj obljetnici.

Zdravi i veseli bili ili kao što „novo“ Hrvati kažu:

Bog Vas blagoslovio!

Drago Ćutuk, iz Splita