Pismo koje nam je u redakciju poslao hrvatski branitelj, bivši pripadnik Crnih mambi, 100%-tni hrvatski vojni invalid i jedan od najpoznatijih heroja Domovinskog rata, baca sjenu na skrb o ljudima koji su za slobodnu Hrvatsku dali sve.

Ivica Šafarić Nindža, u više je navrata teško ranjen, a vremenom su neke ozljede dovele do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Uz fotografiju rendgenske snimke ramena, Šafarić koji je u ratu između ostaloga izgubio oko čiju je protezu sam platio, ovaj legendarni ratnik tvrdi da mu je odbijena zamolba za rehabilitaciju koja mu je nužna.

Pismo Ivice Šafarića Nindže prenosimo u cijelosti:

Ponekad tolika sila riječi prolazi mislima da ih je teško prenijeti na papir. Ponekad su osjećaji toliko snažni da ih je nemoguće opisati. Ponekad se toliko razočaramo da to ne želimo izreći. A ponekad smo jednostavno takvi, šutimo. Nadamo se boljemu i samo nastavljamo. Takav sam. Šutim. No, ponekad, kao sada pišući ove riječi, znam
da je dosta šutnje i tišine. 

I nakon svega – odbačen

“U tišini sam dragovoljno pristupio u obranu naše Domovine. Šuteći sam prolazio mnoge bitke, zajedno s mnogim mladim ljudima koji su se borili za svoju zemlju. Šuteći sam se tijekom ratovanja prisjećao ljudi koji su svoj život izgubili u tim trenucima.
Prošao sam više stradavanja. I lakših i težih. Postao sam visoki časnik Hrvatske vojske. I moje srce kuca za Hrvatsku.
A onda sam, nakon rata ostao odbačen…

“Sam plaćam operacije”

No, moje je srce kucalo za Hrvatsku.
Dao sam svoju mladost, zdravlje, sebe… A dati sebe znači gubiti sve planove koje sam imao, svoje ciljeve i snove. Trebalo se prilagoditi posljedicama koje su ostale nakon ratnog razdoblja. Ali srce je i dalje kucalo za Hrvatsku. Posljedice su ostale. Trebalo ih je ispraviti koliko se moglo, pa sam tako privatno platio operacije koje bi mi omogućile što normalniji život, ako je on više i mogao biti ‘normalan’… Plaćam ih i dan danas. I danas se trudim boriti sa posljedicama koje mi je rat ostavio.

Nakon dvije velike operacije 1992. i 2013. godine, na red je došla još jedna. Krajem prošle godine prošao sam operaciju koja mi je trebala omogućiti korištenje desne ruke. Tijekom svih ovih godina nisam koristio mnoge mogućnosti i povlastice od države. Ono što mi je danas potrebno je rehabilitacija. U dokumentaciji koju sam dobio nakon operacije navodi se da je potrebna što prije. Istu sam predao HZZO-u, a komisija me odbila.

“Još neko vrijeme smo tu”

Ponovno sam odbačen… A moje srce kuca za Hrvatsku.

Ljudi vjeruju vašim riječima jer danas ste na visokim pozicijama i predstavljate Hrvatsku, svoj narod i boljitak ove zemlje. Mnoge riječi pune poštovanja, prihvaćanja i razumijevanja upućujete braniteljima. A onda iste te riječi ostanu samo to. Riječi. Preživjet ću ovo. Zahvaljujući prijateljima, poznanstvima, dobrim ljudima i danas mogu sam ostvariti ono što mi je stvarno potrebno. Preživjet ću još jedno odbijanje države za koju sam se borio, ostao 100%-tni invalid, izgubivši mnogo… Ali znam koliko imam i koliko sam si ostvario. No, ovo se ne tiče samo mene. Ovo je pitanje svih branitelja iz Domovinskog rata jer kako je moguće da nam se ne može pružiti čak ni adekvatna zdravstvena skrb nakon svega što smo izgubili? Žalosno je da putem poznanstva trebamo rješavati probleme s kojima se susrećemo kad je država trebala biti ta koja će se pobrinuti za nas. Žalosno je što postoje na tisuće branitelja koji nemaju ta poznanstva o kojima govorim… Što je s njima? Tko će njima pomoći? Kako su živjeli sve ove godine? Ogorčeni, ljuti, osjećajući se napušteno i izdano.
To smo zaslužili?
Ovo pismo vam šaljem u nadi da promijenite nešto još dok možete i istinski, domoljubno vodite ovu državu. A mi ćemo još neko vrijeme biti tu. Naša srca kucaju za Hrvatsku.”