Stanić: Svojatanje dubrovačke hrvatske književnosti u Srbiji može biti već viđeno lukavstvo

Da je hrvatski književnik i katolički svećenik Dubrovčanin Marin Držić danas živ, motiv za novu komediju mogla bi mu biti kulturna krađa koja je u Republici Srbiji ozakonjena 23. prosinca. U donesenom zakonu o kulturnom nasljeđu izrijekom stoji smiješna tvrdnja da dubrovačka književnost do 1867. jednako »pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi«, piše Branimir Stanić u kolumni.

To razdoblje uključuje i stvaralaštvo renesansnoga komediografa Držića, ali i djela baroknoga književnika i istaknutoga hrvatskoga katoličkoga laika Ivana Gundulića. Riječ je o do te mjere karikiranoj laži da bi ona lako mogla postati temelj komičnoga dramskoga djela u kojem bi, držićevskim rječnikom, (veliko)srpska politika i njezini današnji protagonisti lako mogli postati »ljudi nahvao« ili »ljudi indiskreti«, a takvim se duboko nezrelim i često neafirmiranim likovima publika u Držićevim komedijama uvijek smijala do suza. 

Nakon što su sredinom siječnja na taj zakon reagirale hrvatske kulturne i znanstvene institucije (HAZU, Matica hrvatska, Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje…) »komiku« bi mogle potvrditi i riječi hrvatske ministrice kulture koja je u HTV-ovu Dnevniku neprihvatljivo novo svojatanje hrvatske kulturne baštine nazvala »mitomanijom« i »potpunom besmislicom« – a besmislica je uvijek podloga i za komediju.

Skretanje s teme ratnih zločina

No stvari bi ipak mogle imati dublji smisao. Svojatanje dubrovačke hrvatske književnosti u sklopu novoizglasanoga zakona u Srbiji moglo bi biti već mnogo puta viđeno lukavstvo da se u jeku pregovora za ulazak te države u Europsku uniju izbjegne tema srpskih zločina nad hrvatskim narodom i kulturocida počinjenih u Domovinskom ratu.

Dosad se iz Srbije tema s devedesetih najčešće prebacivala na godine od 1941. do 1945., a sada je nova »kost za glodanje« bačena sve do književne renesanse grada i biskupije koji su među prvima ranjavani u agresiji na Hrvatsku 1991. To, jasno, ne znači da bi iz hrvatskoga Ministarstva kulture i medija te Ministarstva vanjskih poslova trebala izostati najavljena oštra reakcija na taj srbijanski zakon, ali uz isticanje da se već događa nova krađa, a još Hrvatskoj nije vraćeno kulturno blago pokradeno devedesetih.

Što je još važnije, vješto se u Srbiji skrivaju i informacije o stotinama nestalih hrvatskih građana u doba Domovinskoga rata, a javna je tajna da postoje i jame u koje su hrvatske žrtve bačene i na teritoriju današnje Srbije.

U Držićevim komedijama zbiva se stalna borba između spomenutih »ljudi nahvao« i »ljudi nazbilj«

Smatra se da je današnja Srbija priznala Hrvatsku 1996. godine Zakonom o potvrđivanju sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, u čijem je sastavu bila današnja Srbija. U tom sporazumu među ključnim političkim pitanjima stoji da će ugovorne stranke, »bez odgode«, sklopiti sporazum o kulturnoj suradnji koji će uključiti održavanje i obnovu kulturne baštine. 

Na taj je sporazum u obliku ugovora trebalo čekati punih šest godina. Grubim kršenjem toga ugovora mogao bi se smatrati novoizglasani zakon kojim se svojata hrvatska baština jer Srbija se obvezala surađivati s Hrvatskom »u području zaštite kulturnog nasljeđa« kao što se obvezala i na »povrat kulturnih dobara u skladu s relevantnim međunarodnim ugovorima«.

U Držićevim komedijama zbiva se stalna borba između spomenutih »ljudi nahvao« i »ljudi nazbilj«, koji su pravi, pošteni, dobri, blagi, mirni i nadasve mudri. S obzirom na to da su »ljudi nazbilj« u njegovim komedijama uvijek završavali kao pobjednici, i u slučaju novoga svojatanja hrvatske kulturne baštine koje se zbiva tri desetljeća nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske nema razloga da ne prevlada »politika nazbilj«, »diplomacija nazbilj« i »kultura nazbilj«. Sve drugo bilo bi komično.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti