Vijesti Top vijest
ŠTO JE SPORNO U IMENOVANJU MARKA MILIĆA!?
Svakom normalnom čovjeku u Hrvatskoj (neovisno o vjeri, naciji, rasi, svjetonazoru i političkom opredjeljenju) mora se podići kosa na glavi kad vidi što se oko njega događa kad samozvani „domoljubi“ i „moralni čistunci“ kojima je jedini ideal prebrajati ljude po bilo kojoj osnovi krenu poput vučjeg čopora i na one o kojima ne znaju ništa.
Nije li temeljni preduvjet za donošenje koliko-toliko meritornog mišljenja o bilo kakvoj pojavi pa i javnoj osobi to da se prikupe određene informacije i da se konačni sud u bilo kojem smislu izrekne tek nakon toga?
Čemu u pojedinim „desnim“ medijima ova ujdurma oko imenovanja Marka Milića glasnogovornikom Vlade? Komu to može smetati i zašto?
Marko Milić je mlad, obrazovan, kompetentan stručnjak, poliglot, uz sve to sebe je u političkom smislu (koliko je meni poznato) pozicionirao kao demokrašćanina, pristašu političkog smjera dr Franje Tuđmana; dakle, to je spektar tzv. umjerene desnice, ili „desnog centra“ – kako se to ponekad kolokvijalno kaže, mada su to relativni pojmovi i o njihovom sadržaju i značenju bi se dalo raspravljati.
Marko je rođen u Hrvatskoj (1993. godine), naš je državljanin, sposoban, obrazovan i (prema svemu što ja o njemu znam) lojalni i dobronamjerni građanin naše zemlje, spreman raditi za njezino dobro.
Komu to može smetati?
Ili možda smeta otac, Goran Milić koji je nekad bio urednik YUTEL-a, ali se, ne zaboravimo, na vrijeme opredjelio i 1991. godine došao u Hrvatsku. Svoje je zablude odavno javno priznao, a angažman na HRT-u dobio ponajprije zahvaljujući svojim sposobnostima i vrhunskoj naobrazbi – to nitko živ ne može poreći.
Otvoreno i bez dlake na jeziku progovarao je uvijek o svojim stavovima i nije svako malo okretao ćurak, kao mnogi današnji „domoljubi“ koji stranke i „uvjerenja“ mijenjaju češće nego čarape.
Sjećam se jeseni 1991. godine i njegovog intervjua za Večernji list, kad je odgovarajući na pitanje novinara o razlogu napuštanja Beograda, jednostavno rekao: „Otišao sam zato što su tamo svi postali četnici“. Dakako, nije mislio doslovce „svi“, ali velika većina svakako (kako to i danas govore mnogi tamošnji analitičari događaja 90-ih godina u Srbiji).
Goran Milić se nikad nije odrekao dr Tuđmana i njegove koncepcije slobodne, suverene i demokratske Hrvatske.
I sasvim sam uvjeren da je u tom duhu odgojio sina.
Pa da Marko Milić čak i nije „desničar“ (umjereni), demokršćanin i „tuđmanovac“ – da je jednostavno politički neopredijeljen i ateist, zar bi to mogla biti zaprijeka za obavljanje posla glasnogovornika Vlade!?
Prst na čelo, samozvani „domoljubi“ i „državotvorci“! Prije nego na nekoga ospete paljbu i nazovete ga „komunističkim aparatčikom“ ili „počastite“ nekim sličnim pridjevom, razmislite – AKO IMATE ČIME!
Nisu ljudi ginuli za ovu zemlju da bi se u njoj danas širila nesnošljivost i mržnja, u to sam duboko uvjeren i taj stav ću braniti dok mi živo srce bije – kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.
I to nema nikakve veze s Plenkovićem i politikom.
To je po mome uvjerenju sasvim normalan stav nekoga tko promišlja logički i stalo mu je do Hrvatske i njezine budućnosti.
Zlatko Pinter
