"On se (srpski vojnik) zamaskirao kako to rade specijalci u cijelom svijetu, otišao na drugu stranu i pobio te ljude a onda je zaigrao nekakav indijanski ples i vikao uhuhuh pobio sam ustaše”, lupetao je Štrbac pred sucima. Debakl kakav je Savo Štrbac kao svjedok doživio u Haagu, nije prenio gotovo niti jedan srpski medij. To uopće ne čudi s obzirom na to da je svojim svjedočenjem doveo u pitanje vjerodostojnost "Veritasa", dokumentacijsko – informativnog centra koji prikupljanjem podataka o ratnim zločinima u vlastitom aranžmanu kroji "istinu" koja se 90-tih događala na hrvatskom tlu. Savo Štrbac, bivši tajnik vlade Republike Srpska Krajina i predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika i posmrtnih ostataka, nije ni slutio da će kao svjedok obrane Gorana Hadžića, haško tužiteljstvo doznati i više nego što je željelo. Odgovarajući na pitanje branitelja, Štrbac je rekao da su često privođeni stari ljudi i žene pod optužbama da su iz stanova i s krovova svojih kuća snajperima pucali na hrvatske civile i vojsku. Hrvati su, rekao je, također hapsili “čobane koji su čuvali ovce, konje i goveda” i vršili otmice “pobunjenih Srba” u zonama pod zaštitom UN-a. Otmice je, rekao je Štrbac, bilo nemoguće spriječiti jer su pripadnici mirovnih snaga bili raspoređeni po unutrašnjosti poput “mrlja od tinte” a granica je bila predugačka da bi se potpuno kontrolirala. Nakon niza pitanja kojima je ukazivao da je Hadžić kao predsjednik Republike Srpska Krajina imao i koristio svoje ovlasti, tužitelj je predočio niz dokumenata u cilju rušenja kredibiliteta svjedoka. Najprije je citirao žalbu koju je Štrbac kao odvjetnik uložio na presudu izvjesnom Nikoli Gagiću osuđenom za ubojstvo dvoje ljudi. Štrbac u tom podnesku navodi da je za vrijeme rata dopušteno ubijati civile. Nastojeći to objasniti, Štrbac je rekao da je u tom “pacifističkom” dokumentu osudio “proizvođače rata” koji su “mladog vojnika doveli na front i rekli mu da je sve s druge strane neprijatelj. On se zamaskirao kako to rade specijalci u cijelom svijetu, otišao na drugu stranu i pobio te ljude a onda je zaigrao nekakav indijanski ples i vikao uhuhuh pobio sam ustaše”, rekao je Štrbac. Dodao je da postoji razlika između izjava koje daje “kao branitelj i kao čovjek”. Kao čovjek, Štrbac je protiv ubijanja kako civila tako i vojnika, no kao odvjetnik, morao je, kaže, obraniti klijenta na najbolji mogući način. Ukazujući da je Štrbac bio pripadnik Teritorijalne obrane u Benkovcu, tužitelj je podsjetio Štrpca na zločine u selima Škabranja i Nadin u jesen 1991. godine. Tužitelj tvrdi da ih Štrbac nije spomenuo u svojoj izjavi nastojeći “minimizirati patnje Hrvata i povećati patnje Srba”. Štrbac je odgovorio da to “nije točno” i da je dobro poznato da je tijela 48 žrtava predao Hrvatima kao i da je narednih dana doveo na razmjenu žene i djecu koje su JNA i terotorijalci sklonili iz zone ratnih djelovanja. Štrbac je takođe rekao da krajem 1991. godine nije znao za grobnicu u Ovčari, a da kasnije nije znao tko je u grobnici, Srbi ili Hrvati. Čak su, rekao je, kružile priče da je grobnica puna uginulih ovaca. Nakon ovakvog svjedočenja i iskaza koje je Šrbac pritisnut informiranim tužiteljem dao pred sudom u Haagu, teško da će se išta proizašlo iz "Veritasa" uzimati za ozbiljno. Jer, kad njihov šef kao čovjek tvrdi jedno, a kao odvjetnik drugo, tada sva njegova vjerodostojnost pada u vodu.  

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: Tomislav Krasnec/PIXSELL

Izvorni članak pogledajte OVDJE