TENKOVI OBASUTI CVJEĆEM SU DOLAZILI IZ BEOGRADA (Otvoreno pismo pomozbog junacima)
Mnogi od vas ostali su teški invalidi, bez krova nad glavom. To vam je “vaša borba dala”! Vaš najveći problem, srpski borci, bila je mržnja prema Hrvatima. Ali, ni nakon tako dugog vremena od početka agresije vi nemate snage priznati da ste bili obični, mali i jadni borci, “glineni golubovi”. Ne priznajete ni da su u Srbiji postojali logori za Hrvate, ne priznajete ništa, kao da vam se pomutila svijest. Vi ste ustvari dvostruke žrtve. Prvo ste morali (ili htjeli) u rat, a sada, u promijenjenoj društvenoj klimi, čak vas tjeraju da se i toga trebate stidjeti. Sve ratove ste izgubili. Što još hoćete? Zatražite odgovornost onih koji su vas slali na nevini narod, na nevine Hrvate, a poslije u BiH, gdje ste učinili još strašnije zločine. Zašto nam ne otkrijete masovne grobnice
Napisao: Mladen Pavković
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) poziva, prije svega, srpske borce – dragovoljce i njihova udruženja, koji su ratovali u Hrvatskoj, kao okupatori, da nakon 27 godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku, javno priznaju da su bili zavedeni, prije svega od ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koji ih je pozvao u rat protiv Hrvatske, lažući im i obmanjujući ih da su u Hrvatskoj Srbi u opasnosti, da ih “ustaše” žele pobiti i protjerati, odnosno da su građani drugog ili trećeg reda. Srbi su sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj držali sva ključna mjesta od politike, medija, banaka, pravosuđa do gospodarstva, i tada je svatko onaj koji je samo nešto rekao ili napisao protiv Srba ili bratstva i jedinstva odmah bio optužen i čak otjeran u logor. Međutim, nakon govora na sramnom mitingu na Gazimestanu, Milošević je pozvao Srbe u rat prvo protiv Hrvatske, a poslije i protiv BiH i kosovskih Albanaca. (Sloveniju je koliko-toliko poštedio, iako je i za to trebao odgovarati). Zločinačka JNA bila je vojska Jugoslavije, odnosno izravno Slobodana Miloševića – pokojnog krvnika Balkana… I te 1991. rat je počeo. Ni jedan hrvatski vojnik ili dragovoljac nije prešao granicu Srbije, a na stotine tisuća dobro naoružanih Srba krenulo je u okupaciju Hrvatske. Mnogi su išli dragovoljno. Počeli ste ubijati, klati, rušiti, paliti, protjerivati sve što je hrvatsko. Što ste samo napravili od Vukovara, Pakraca, Saborskog, Kijeva, Ćelija, Lipika, Škabrnje, Slavonskog Broda, Knina, Osijeka, Voćina, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Vinkovaca, Županje i ostalih stotine dugih gradova i mjesta diljem Hrvatske? Kao drogirani odlazili ste jedan za drugim u Hrvatsku s oružjem u ruci. Ubijali ste starce, žene, djecu, rušili škole, zdravstvene ustanove, crkve, vrtiće, gospodarske objekte…. Nakon okupacije Vukovara ubili ste i protjerali gotovo cjelokupno tamošnje stanovništvo. Oko stotinu logora bilo je samo u Srbiji, gdje ste ubijali i mučili Hrvate. Eto, ni danas, 27 godina, nakon ovog strašnog zla, vi (preostali) srpski borci, koji ste nakon rata izgubile sve, još uvijek ne želite priznati da ste bili “pijuni” u rukama vaših zapovjednika, da ste se borili u ratu kojeg niste imali šanse dobiti. Čitamo da danas u Srbiji ima oko 400 tisuća boraca “za otadžbinu”, a u Republici Srpskoj još oko 230 tisuća. Navodno da nemate gotovo nikakva prava, da uglavnom živite u bijedi i neimaštini, da su vas svi napustili. Mnogi od vas ostali su teški invalidi, bez krova nad glavom. To vam je “vaša borba dala”! Vaš najveći problem, srpski borci, bila je mržnja prema Hrvatima. Ali, ni nakon tako dugog vremena od početka agresije vi nemate snage priznati da ste bili obični, mali i jadni borci, “glineni golubovi”. Ne priznajete ni da su u Srbiji postojali logori za Hrvate, ne priznajete ništa, kao da vam se pomutila svijest. Vi ste ustvari dvostruke žrtve. Prvo ste morali (ili htjeli) u rat, a sada, u promijenjenoj društvenoj klimi, čak vas tjeraju da se i toga trebate stidjeti. Sve ratove ste izgubili. Što još hoćete? Zatražite odgovornost onih koji su vas slali na nevini narod, na nevine Hrvate, a poslije u BiH, gdje ste učinili još strašnije zločine. Zašto nam ne otkrijete masovne grobnice, zašto neprestano zataškavate stvari, a znate da tenkovi nisu odlazili te 1991. iz Zagreba (obasuti cvijećem) nego iz Beograda prema Vukovaru i drugim krajevima? Istina, već ste, srpski ratnici, i u “debelim” godinama života baš kao i mi koji smo se branili. Priznajte da vas je u rat poslalo rukovodstvo Jugoslavije (Srbije) te da su do vas dopirale informacije da su Srbi ugroženi i da ste u sramni rat, sramno išli iz nacionalnih razloga, da ste okrvarili ruke za nečije druge interese, za one koji rat nisu ni vidjeli, da su vas jednostavno – izdali. Ne želite valjda i umrijeti a da to sami sebi ne priznate. Bit će lakše vama, ali i nama, iako hrvatske nevine žrtve nitko ne može vratiti. Hrvati su pali za obranu Hrvatske, a za što su izgubili tolike živote vaši drugovi i suborci? Međutim, ako pitate srpske borce koji su sudjelovali u ratu na Hrvatsku i BiH mnogi će vam nažalost i danas reći da se nažalost ne stide što su išli i “branili svoje”!
Sve dok se to ne izmijeni, i dalje ćete ostati samo “mrtvo slovo na papiru”!
I krivci za neviđena zlodjela koja ste činili u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Žao nam je što i dalje (svaka čast iznimkama) ustrajete u tome da ste bili “u pravu”, a bili ste samo lutke na koncu zločinačkog režima Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika!
I na kraju, tko prizna, pola mu se oprašta, ili Bog vidi, Bog sve zna! T
