Od prvog do zadnjeg dana Zoran Milanović pokazuje toliko konzekventnu drčnost i bahatost unatoč katastrofalnim rezultatima, da se za to objašnjenje jedino možemo medicini obratiti. Naime, doslovno od prvog dana njega je samo to nosilo: ničim utemeljena drčnost, arogantnost, upravo oholost i paralelno s tim zastrašujuća količina svekolikog neznanja! I takav je ostao do zadnjeg dana.

Ma što će nama Pelješki most

Sjećate se s kojom bahatošću nam je na početku mandata objašnjavao da je gradnja Pelješkog mosta najgore i najgluplje rješenje, da bismo morali čekati pune tri godine da jedan sredovječni muškarac shvati da je most za spoj juga i ostatka Hrvatske jedino odgovorno rješenje. Tri i pol godine smo čekali da jedan politički pubertetlija, geostrateški krajnje nepismen, obuzda vlastiti ego do te razine da priznaje realnosti. Jer i kad mu je to isto rješenje EK predlagao, i na njega je kao seoski nasilnik urlao da to oni rade zbog svojih interesa. Malo iza toga zamalo je donirao komad zemlje BiH i da se na noge nije podigla cijela zemlja i da se nije ispostavilo da su komunističke vlasti BiH protuzakonito prekrojile karte po kojima bi ona dva školjića trebala pripasti njima, mi bi uslijed tog Milanovićevog nasilja – izgubili komad zemlje. A sjećate se koliko je puta tada izgovorio:“pacta sun servandi“, da dakle ugovori obvezuju, ali se nije sjetio te latinske sentence kad se radilo o lex Perković. Kad pak govorimo o granicama, zanimljivo da se nije zabavio graničnim pitanjima gdje su nam Srbi na Dunavu, a Crnogorci na Jadranu oteli „naše“, nego se granicom bavio tamo gdje smo zamalo izgubili komad države. Kad sam već spomenuo lex Perković, valja reći da nam je Milanović zbog svog elementarnog nepoznavanja i međunarodnih silnica i istinske hrvatske povijesti u priči o lex Perković doveo zemlju na rub sankcija. I tu je tvrdio da će on napraviti po svom što god drugi tvrdili i da mi Perkovića ne moramo izručiti jer da postoje zakoni koji to jednostavno jamče. Bahato, drčno, arogantno!

Bandić i Šipuš

Tvrdio je da je na najvišu granicu podignuo letvicu glede korupcije, nepotizma i zloporabe političkog položaja, da bi se kasnije ispostavilo da mu je ministrica kulture mjesecima uzimala novac s bankomata mimo svake logike poštenog poslovanja. Kad je Bandić uhvaćen s nedozvoljenom količinom alkohola za volanom, nema medija koji se danima nad tim nije zgražavao. Kad se to dogodilo Milanovićevom ministru kulture Šipušu, stvar je bila i medijski i politički svedena na trivijalnu „čašicu više“. More je takvih primjera. S druge strane, da nas sudac Kolakušić nije izvijestio o posljedicama predstečajnih nagodbi, ne bismo znali da je to najgori zakon koji je ova Vlada poslala Saboru. Nakon tog alarma zakon je promijenjen, ali se 50 milijardi kuna zavrtjelo u predstečajnim nagodbama! Vodio je državu gotovo četiri godine, a da ga jednako kao i tadašnjeg predsjednika države nije smetalo da uopće nema strategiju nacionalne sigurnosti. Naime, zadnja strategija nacionalne sigurnosti donesena je prije više od deset godina. Drčni, bezobzirni, arogantni, ali u isto vrijeme jednako politički nepismeni premijer pojma nema da vodi zemlju koja nema važeće, konkretne, smislene i primjenjive strategije državne nacionalne sigurnosti! Sada proziva Karamarka da ga treba biti sram jer ne zna engleski. Ali nije se usudio to prigovoriti Račanu od kojeg nikad nitko nije čuo ni jednu riječ na engleskom. Zašto nam o važnosti engleskog nije govorio dok je Račanu bio glasnogovornik? Niti je ikada naciju podsjetio da Mesić ne zna ni jednu englesku riječ! Niti nam je objasnio kako je mogao poslati u Bruxelles Ingrid Antičević i njen legendarni „piple mast trast as“ engleski! Posve mi je svejedno koliko jezika govori premjer ako mu treba tri i pol godine da shvati da je gradnja Pelješkog mosta najbolje rješenje za jug Hrvatske.

Zaludu ti poligloti

Može biti poliglot, ali što to vrijedi ako je spreman naciji priuštiti onakvu sramotu s lex Perković kakvu nam je Milanović priuštio. Da govori i piše na dvanaest jezika, što mu to vrijedi kad je braniteljima iz Savske na onom javnom sučeljavanju bez imalo dvojbe poručio da de facto ne može objaviti registar agresora jer da je Beograd na njega reagirao i zbog puno manjih stvari. On se dakle Beograda boji čak i u priči o ratnoj žrtvi i agresiji! Što mi imamo od čovjeka koji govori tri jezika, kad nije kadar stati iza nacije u ovako kapitalnim pitanjima? Osim toga, on svoje neznanje i temeljitu nacionalnu neosjetljivost i jedan neviđeni antitalent za politiku pokazuje do zadnjeg dana. Premijer Milanović će nam ovih dana na medijske kritike da nema nikakve strategije glede dolaska izbjeglica odgovoriti da strategije ni odgovora na to pitanje nema ni Europska unija, pa kako bi to onda mogla Hrvatska. Ali, njemu nije na kraj pameti zapamtiti da Europa nije imala odgovora ni na srpsku agresiju na Hrvatsku, ali da Tuđman nije čekao njihov odgovor. Tuđman je imao odgovor i kad ga Unija nije imala. Tuđman se nije obratio naciji tezom: Dragi Hrvati, kad cijela Europa ne zna što će sa srpskom agresijom, kako bih ja znao. Nego je Tuđmanova Hrvatska imala odgovor, obranila se i stvorila državu. Zamislite da su nam državu u ratu tada vodili Josipović, Milanović i Vesna Pusić! Pa nema te srpske vojske koja za tri sata ne bi došla do Poreča! A u pregovorima bi raspravljali čija je Krapina! Na tečnom engleskom, dakako. Tihomir Dujmović