Hrvatski suverenisti ostvarili su odličan rezultat i postali treća snaga u državi. Uspjeh mogu zahvaliti prvenstveno osobi Ruže Tomašić (iako su, naravno, i ostala imena na listi Tomašić dala dodatni legitimitet u očima birača), ali i potpori Velimira Bujanca bez čije medijske potpore, očito, nije moguće uspjeti na desnome političkom spektru. Na svakim izborima u nekoliko posljednjih ciklusa redovito se pojavi protestna opcija koja akumulira respektabilan broj glasova. Na ovim izborima najveći broj protestnih glasova dobio je bivši sudac Mislav Kolakušić. Jačanje Kolakušića dovelo je do pada potpore Mostu, čiji bi čelnici trebali shvatiti da se ozbiljna politika ne može graditi isključivo na antisustavnoj retorici i da je potrebno snažnije političko-ideološko profiliranje. Nema nikakve sumnje da je Kolakušić otrgnuo još veći dio glasova Živog zida koji je uspio osvojiti jedan mandat. Nakon aktualnih sukoba u Živom zidu, koji se očito pretvorio u obiteljsko poduzeće za izvlačenje proračunskog novca, vjerojatno će doći do raspada te stranke. S obzirom na pad popularnosti Mosta (koji, uz političko "rebrendiranje", još uvijek ima dobre izglede za političko preživljavanje) i Živog zida, posve je izgledno da će Mislav Kolakušić još dosta vremena uživati potporu najvećeg dijela protestne birače baze, a posebno one koja često zaziva laka rješenja za teške probleme, kao i onih birača koji su skloni politici čvrste ruke. Nove snage Populizam u politici nije oznaka političke orijentacije, nego načina djelovanja. Kolakušić je tipičan primjer populista koji je za svoj politički narativ izabrao nekoliko bitnih i potisnutih tema koje masovno eksploatira, a koje privlače biračku bazu. S aureolom bivšeg djelitelja pravde i borca protiv "kriminalnih" predstečajnih nagodi, u vremenu kad su korupcija, nepotizam, kriminal i klijentelizam premrežili sve pore društva, Kolakušić nudi politički sadržaj - antikorupcijsku platformu koja dobro zvuči hrvatskim biračima. Zar, naime, većina hrvatskih građana ne bi voljela vidjeti u zavoru političare, pseudopoduzetnike, sudce, državne odvjetnike, novinare i ostale koji održavaju kriminalno-korupcijski sustav? Naravno da bi, Kolakušić to zna i zato se fiksira na tu temu. Loš rezultat Milana Bandića u Zagrebu ne treba čuditi. Birači Bandića i njegovu opciju percipiraju prvenstveno kao lokalni faktor. Da su sutra lokalni izbori Bandić bi vjerojatno osvojio novi gradonačelnički mandat. Dalija Orešković  primarno je predstavljala projekt medijsko-političkog pseudoprogresivnog mainstreama koji je trebao poslužiti za slučaj eventualnog urušavanja SDP-a koji se na kraju nije ostvario, štoviše SDP se iz političkog mrtvaca pretvorio u gotovo pa pobjednika europarlamentarnih izbora. Učestalost pojavljivanja u masovnim medijima gospođe Orešković bila je tolika da se očekivalo da će uskoro krenuti voditi i Dnevnik na nacionalnoj televiziji. Nekoliko javnih nastupa i debata (posebno ona s dr. sc. Zlatkom Hasenbegovićem), bili su, međutim, dovoljni kako bi se jasno vidjelo da njezina stranka START ne nudi ništa novo, nego tek stare dubiozne ideje zamotane u novo ruho. Amsterdamska koalicija zasigurno ne će postati treća politička snaga u Hrvatskoj. Jedan mandat predstavlja limit ove koalicije koja ja, čini se po postupcima Borisa Miletića, predoslovno shvatila pridjev "amsterdamska". Hrvatski suverenisti ostvarili su odličan rezultat i postali treća snaga u državi. Uspjeh mogu zahvaliti prvenstveno osobi Ruže Tomašić (iako su, naravno, i ostala imena na listi Tomašić dala dodatni legitimitet u očima birača), ali i potpori Velimira Bujanca bez čije medijske potpore, očito, nije moguće uspjeti na desnome političkom spektru. Vidjet ćemo hoće li se suverenistička platforma održati (ili možda čak ojačati?) do izbora za Hrvatski sabor, koji su opet nešto sasvim drugo od europarlamentarnih izbora (primjera radi, na parlamentarnim izborima 2016. godine stranka Ruže Tomašić nije ostvarile dobre rezultate). Na desnici imamo i Neovisne za Hrvatsku i Marijanu Petir, a budućnost će pokazati može li desnica postati relevantni faktor. Ona ima svakako velike potencijale, kao i jedan stimulans u novim političkim vjetrovima diljem Europe, ali jednako tako ima i veliki broj političkih mesija i moralno suspektnih pojedinaca. Nove političke opcije (osobno nisam sklon nazivu "treće opcije" jer je riječ o izlizanome terminu koji bi podrazumijevao centrističke stranke bez ideološke boje, okusa i mirisa) ne uspijevaju iz više razloga. Dio njih početno ostvari dobar rezultat zahvaljujući glasovima protestnih birača, no s vremenom se nove opcije, tu prvenstveno mislim na one koje se ne žele ideološki svrstavati, u pravilu pokažu kao skupine demagoga i politikanata (rekao bih da je Most jednom dijelom iznimka od ovoga) kojima se, k tome, svidi lagodan život političara, a antisustavna retorika dalje im služi tek za obmanjivanje - da se poslužimo izrazom Noama Chomskog - "pasivnog stada zbunjenih promatrača". Neke nove opcije, među kojima ima i onih sa solidnim programima, ne uspijevaju jer nemaju medijsku potporu, a niti novac za izgraditi stranačku infrastrukturu. U kombinaciji s gospodinom D‘Hontom, posebno ako im je strana populistička retorika, takve opcije jednostavno nemaju velike izglede za uspjeh. U konačnici, ne treba zanemariti niti novac (koji je u korijenu svih zala), želju za slavom i partikularne interese koji su do sada uništili mnoge nove političke projekte. Ruka ruka mije Velike stranke poput HDZ-a i SDP-a imaju iza sebe izgrađenu stranačku mašineriju kao i velik broj ljudi koji su s tim strankama klijentelistički povezani. To je razlog zašto te stranke opstaju unatoč lošim i kriminalnim politikama. Staro je pravilo na Balkanu: ruka ruku mije. Nove opcije ne uspijevaju izgraditi stranačku infrastrukturu niti "ukrušiti" dovoljan broj svojih ljudi, pa - u državi u kojoj ako nemaš veze si uglavnom bezveze, tj. na popisu za Njemačku ili Irsku - jasno da ne mogu dugoročno opstati. Protivno mitu o zlim političarima i presvetome narodu, osobno smatram da svaki narod (govorim naravno o pluralističkim demokracijama) ima vlast kakvu i zaslužuje (većina ljudi ima zdravu pamet, pa prema tome i mogućnost kritičkog prosuđivanja). Onda kad će se narod politički opismeniti, ali i sam okaniti moralno-etičkog relativizma i shvaćanja države kao hajdučije i podjele ratnog plijena (to su oni pojedinci koji jako kritiziraju "lopove na vlasti", ali vas u isto vrijeme pitaju: A, ti kao ne bi ukrao da možeš?, ili pak oni koji opravdavaju kriminal ako je kriminalac "naš"), onda ćemo dobiti i opcije koje će moći konkurirati duopolu HDZ-SDP. Rezultati se ne postižu preko noći, a proći će još vremena dok će nelustrirana Hrvatska prestati biti politička "špilja razbojnička"… Davor Dijanović Magazin Glasa Slavonije/hkv.hr