TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI M. HOLJEVCA U istrazi se Saucha, navodno, vadio time da pati od disgrafije i disleksije, tj. time da je zapravo nepismen. Kao, njegov potpis je netko krivotvorio, jer se on zapravo ne zna ni potpisati. Bar ne tako da potpis bude uvijek isti ili sličan. A slabo mu ide i čitanje, pa nije čitao što piše na nalozima. Pa je nejasno kako se našao na takvom položaju. Kao što je nejasno tko tu što šmrče i o čijem trošku. ‘Dragi suče ja to nisam potpisao, nepismen sam’ Na gornji naslov se svodi obrana Tomislava Sauche, šefa Milanovićevog kabineta od 2011. godine te dugogodišnjeg bliskog suradnika u SDP-u. On tvrdi da lovu nisu mažnjavali ni on ni Milanović, nego tajnica. Državno odvjetništvo tereti Sauchu da je krivotvorenjem potpisa na putnim nalozima maznuo više od pola milijuna kuna iz državnog proračuna. Putni nalozi su bili za savjetnike Slavka Goldsteina, Nevena Budaka i Sinišu Petrovića, koji nigdje u inozemstvo te 2015. nisu putovali. Logično bi bilo postaviti pitanje je li lovu uzeo Saucha za sebe osobno ili ju je proslijedio dalje Milanoviću. Pri čemu osobno vjerujem da se radi o potonjem, jer je Milanović inače bio poznat po rastrošnom načinu života, koji je daleko prelazio ono što si je mogao priuštiti s plaćom premijera od dvadesetak tisuća kuna. Nije neka tajna da je Milanović svakodnevno ručao i večerao u vrlo skupim restoranima. O tome govori i Mirela Holy, a još prije je o tome govorio Šeks. S druge strane, Saucha je iz imućne obitelji, “zlatna mladež” što bi se reklo, s 19 godina stupio u SDP, postao Milanovićev intimus i osoba od povjerenja, kao praktički balavac u ranim tridesetima došao na jedan od boljih položaja u zemlji. Na tom položaju se uglavnom bavio igranjem playstationa, kaže za Slobodnu Dalmaciju “izvor blizak Sauchi” i Milanoviću. “Možeš misliti kako su vrijedno radili, pa rastjerali su sve iz Vlade da po cijele dane mogu igrati PlayStation”, citira ga Slobodna. U fokus javnosti je došao prije nekoliko godina kad je izazvao incident na Sljemenu, gdje je potpuno pijan ušao bez pozivnice u VIP šator pa, kad su ga pokušali izbaciti, napao interventnog policajca. Kasnije je lagao da ga je policija provocirala. Sve u svemu, tipičan “jel znaš ti ‘ko sam ja” obrazac ponašanja, čest kod onih koji se mladi i neiskusni domognu visokog položaja kojem nisu dorasli. Nezrelost, reklo bi se. Očekivalo se nekako da će on za sve okriviti Milanovića, reći da je novac podizao za njega, jer je teško vjerovati da je to mogao raditi bez premijerova znanja, i bez da glasi o tim dnevnicama o kojima se šuškalo u uredu dođu do njegovih ušiju. Iako ne i nemoguće, jer Milanović ionako nije bio previše zainteresiran za događanja u vlastitom uredu, uvijek ga je više zanimala vlastita probava i cijevi u stanu. No to se nije dogodilo. Milanović se pak brzo ogradio od svega, rekavši kako je to “narkomanski modus ponašanja”, i kako o svemu pojma nije imao. Prva izjava valjda cilja na to da je Saucha narkoman i da je potrošio novac na kokain, teško ju je drukčije protumačiti, iako je izrečena u kontekstu ovisnosti o novcu koji je na stolu. Iako su i Milanovićevo često neartikularino ponašanje promatrači nerijetko tumačili korištenjem ilegalnih supstanci. Druga znači da je Milanović, ako mu se i ne pronađe kaznena odgovornost, u najmanju ruku traljav i nesposoban, što doduše nije ništa novo. No Saucha, kojeg tereti tajnica Sandra Zeljko, koja kaže da je novac u kovertama predavala njemu, temeljem naloga koje je potpisivao on, sve prebacuje – na tajnicu! U istrazi se, navodno, vadio time da pati od disgrafije i disleksije, tj. time da je zapravo nepismen. Kao, njegov potpis je netko krivotvorio, jer se on zapravo ne zna ni potpisati. Bar ne tako da potpis bude uvijek isti ili sličan. A slabo mu ide i čitanje, pa nije čitao što piše na nalozima. Pa je nejasno kako se našao na takvom položaju. Kao što je nejasno tko tu što šmrče i o čijem trošku. Dakle, za sve je, očito, kriva tajnica. One, čistačice, i kuharice su osobe u Banskim dvorima kojih se treba paziti. To je bagra jedna lopovska! Srećom, tamo na njih paze i kontroliraju ih čuvene poštenjačine od hrvatskih političara. Treba vidjeti da nije maznula i koju fetu pršuta iz restorana. Pa ako jest, treba je po hrvatskom običaju osuditi najstrože moguće, i neka plati odštetu Sauchi i sudske troškove. A drugove spasiti. Dosezi hrvatske diplomacije Rusi su odlučili više ne kreditirati i podupirati Agrokor, koji je i bez toga u velikim financijskim problemima. To ne treba uzeti nimalo olako, jer Agrokor je, sviđao se kome Todorić i njegov način poslovanja ili ne, jedan bitan stup ionako krhkog hrvatskog gospodarstva, ujedno i jedan od najvećih izvoznika i generatora BDP-a.  Usto, odlučili su i ne obnoviti izvozne dozvole hrvatskim tvrtkama koje izvoze u Rusiju, s iznimkom Podravke i Sardine Postira. Zašto baš te dvije tvrtke smiju izvoziti u Rusiju i dalje? Zato jer su izvozile tamo i u proteklih 36 mjeseci, kažu Rusi. Ostale hrvatske tvrtke nisu. Zašto nisu? Jer smo poštivali sankcije koje je Europska unija nametnula Rusiji. Naravoučenje: kad se mali petljaju u političke igre velikih, prvi stradaju. Hrvatski izvoz je dosta jadan, a veliko rusko tržište koje uvozi puno hrane prirodan cilj hrvatskih proizvođača. Za zapadna tržišta nismo previše konkurentni. Kolika će biti šteta za hrvatsko gospodarstvo? U ovom trenutku, nikakva, obzirom da Koka, Perutnina Ptuj, Vindija, te Belje i PIK Vrbovec iz koncerna Agrokor ionako nisu zadnjih godinu i pol izvozili tamo. U perspektivi, velika. Koliko je takvoj odluci Rusa kumovao nepromišljeni i nepotreban istup Plenkovića u Rusiji teško je reći, no da nam to nije trebalo, nije. Rusija je suviše velika i samosvjesna da bi si dozvolila da joj zemlja veličine i snage Hrvatske drži lekcije, i Rusija si to uostalom niti ne smije dozvoliti. To je zapravo trijumf konjušarske politike hrvatskih vlasti, politike koja se previše oslanja na Berlin i Bruxelles, koji nam obećavaju “liderstvo na Zapadnom Balkanu” budemo li poslušni i dobri, a premalo na vlastiti interes. Kao primjer može poslužiti Slovenija, koja je održala dobre odnose s Rusijom, jer joj je to u interesu. Našim političarima pak očito više znači kad ih Juncker potapša po glavici, nego cijelo rusko tržište. Da njima netko da da upravljaju Saharom, vjerojatno bi tamo za pet godina došlo do nestašice pijeska i morali bi ga uvoziti. Peđa Grbin je ovaj put u pravu! Da, ni ja nisam vjerovao da će Peđa Grbin ikad reći ili uraditi nešto što ću posve podržati. Naravno, on to radi zato jer je u oporbi, ne iz principa, i uopće ne sumnjam da bi da je na vlasti i on radio što i Plenković. Ali svejedno: Peđin zahtjev da Vlada javno objavi presudu Arbitražnog suda u slučaju INA-MOL posve i bezrezervno podržavam! On je Vladi postavio zahtjev da mu se dostavi odluka arbitražnog postupka koji je Hrvatska vodila protiv MOL-a u Ženevi. Vlada je to glatko odbila! Zašto, kad iz rješenja koje je dostavila Grbinu proizlazi da arbitražna odluka nije klasificirana ni jednim stupnjem tajnosti? Prema Vladi, objava arbitražne odluke iz Ženeve bi mogla utjecati na postupak koji MOL vodi protiv Hrvatske u Washingtonu. Na koji način? Objašnjenja nema! Jer sve što se saznalo u tom postupku, saznat će se isto tako u Washingtonu, MOL ima iste informacije i dokumente koje je iznio u Ženevi! Što god je prezentirano u Ženevi, bit će i u Washingtonu! Što Vlada skriva od Arbitražnog suda u Washingtonu? Ništa, zapravo, jer od Abitražnog suda ne može ništa sakriti! Ali može sakriti od hrvatske javnosti! Oni kažu da je sporazum dvije strane bio da će arbitraža biti tajna, no nije tajna da Mađari žele da se rezultat presude objavi! I Jakša Barbić, često prozivani hrvatski arbitar, inzistira na tome! Kaže da bi javnost puno toga vidjela u drukčijem svjetlu kad bi se rezultat objavio! A i iz malog dijela kojeg su Mađari objavili, uz gunđanje naše strane, vidljivo je da smo poraženi u svim aspektima. Niti jedna jedina točka arbitraže nije niti djelomično presuđena u našu korist. Svi arbitražni suci su u svemu dali apsolutno za pravo Mađarima. To je zato jer, pravno gledano, oni i jesu u svemu apsolutno u pravu. Sve ostalo je magla i ogledala. Dugo kreiran mit o “izdaji nacionalnih interesa”, Sanaderu, i tome da INU treba spašavati od Mađara koji su u nju uložili desetke milijardi, a ne od hrvatskih političara koji su tijekom godina iz nje izvukli desetke milijardi, ne smije pasti! Vladini argumenti Grbina nisu zadovoljili, pa je najavio da će se žaliti povjerenici za pravo na pristup informacijama Anamariji Musi. “Ovo pitanje već neko vrijeme intrigira javnost, zato što su odluke donesene u arbitražnom postupku utjecale na odluku Vlade da pokrene postupak otkupa Ine. Budući da još ne znamo ni kako ćemo pribaviti novac za otkup Ine ni koliko će nas to koštati, a ponajmanje što ćemo s Inom nakon što je eventualno otkupimo, smatrao sam da je u apsolutnom interesu javnosti doznati koji je sadržaj arbitražne odluke”, kaže Grbin. “Potpuno mi je neprihvatljivo što Vlada odbija objaviti sadržaj arbitražne odluke, tim više što znamo da je MOL dijelove odluke koji su mu bitni i koji mu idu u prilog objavio na burzi u Budimpešti”, kaže on i dodaje kako je interes javnosti da se objavi arbitražna odluka neupitan, “pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da je riječ o pravorijeku čije bi posljedice Hrvatsku mogle koštati milijarde kuna”. Kako sam i sam na ovom mjestu iznio slične argumente, moram se apsolutno složiti s Grbinom. Ako ćemo morati zadužiti sebe i svoju djecu za po 4.000 – 5.000 kuna po glavi stanovnika, jedno tri puta toliko po glavi zaposlenog, da bi Vlada otkupila INU, onda imamo pravo znati zašto se to radi! A objava presude naš položaj pred Arbitražnim sudom u New Yorku sigurno ne bi oslabila. On je, naime, dovoljno slab sam po sebi. Ali bi možda ponukala javnost da izvrši pritisak na Vladu da se dogovori s Mađarima, prije nego izgubimo još jednu arbitražu – samo ovaj put gubitak neće značiti samo stotine milijuna za odvjetnike i troškove, nego milijarde za naknadu štete Mađarima zbog nepoštovanja ugovora s naše strane, koje je nesporno! A procjene upućenih su da su nam izgledi da dobijemo arbitražu u New Yorku oko nula posto. Kao i izgledi da bude prihvaćena žalba na presudu iz Ženeve. Kad znanstvenik postane kraljica drame Ivan Đikić je vrhunski znanstvenik, ali i vrhunska “drama queen”. Sad se nadurio na premijera i na rektora splitskog Sveučilišta Anđelinovića, pa je odlučio otići iz Hrvatske. U kojoj inače ne živi i ne radi za stalno još od 1992. Nego povremeno drži predavanja u Splitu. Tako da to ipak neće biti katastrofalan gubitak za hrvatsku znanost. Na premijera se nadurio jer je odbio smijeniti ministra Barišića, s kojim očito ima neki problem osobne prirode, pa se ulovio kao pijan plota navodnog plagiranja – jer dotični nije atribuirao jednu fusnotu u jednom svom radu iz 2008. (ali je to ispravio u drugom izdanju iz 2010.) I jer je “prepisao doktorat od samog sebe”, o čemu će odlučiti Sveučilište u Augsburgu, gdje je Barišić stekao jedan od svoja dva doktorata. Potonje je malo nategnuto, kao i prvo. Zašto osobne prirode? Jer je četiri godine bio neformalni savjetnik u Jovanovićevom ministarstvu, i nikad nije adresirao problem plagiranja znanstvenih radova, koji je realan i velik problem u Hrvatskoj. Preko pola diplomskih radova je prepisano u većem dijelu, to nije tajna. I velik dio doktorata. Đikić je poveo sveti rat protiv plagiranja u Hrvatskoj, ali samo protiv jedne osobe – Barišića, što motive dovodi u pitanje. Motivi su, reklo bi se, politikantski, jer bi ipak trebalo sačekati da se Sveučilište očituje. Pa iako mi je do toga hoće li Barišić ostati ministar stalo koliko do lanjskog snijega, i iako se slažem s Đikićem da treba imati nultu stopu tolerancije na plagiranje, ne mogu se složiti s dvostrukim kriterijima i politiziranjem cijele priče. A na Anđelinovića se nadurio jer mu je ovaj, kad je optužio Barišića za “sukob interesa”, rekao kako i on ima na svojoj katedri u Splitu svog kuma i njegovu suprugu, i kako su u akademskoj zajednici po njegovom tumačenju stvari svi u sukobu interesa. Đikić već godinama ogromnu energiju i vrijeme troši na progon i olajavanje svojih kolega. Njegov znanstveni autoritet tu ne smije biti pokriće. Ovo nije prvi put da nadureno odlazi odnekud gdje zapravo nije ni bio: prije nekoliko godina došao je u sukob s Miroslavom Radmanom, koji sasvim sigurno nije blizak HDZ-u, i otišao iz MedILS-a. Jednako teatralno kao i sad. Đikić je tada rekao kako je stanje u Institutu loše, zbog čega znanstvenici, pa i on osobno, odlaze. Napao je Radmana da nije osigurao sredstva iz inozemstva za MedILS, kritizirao je Vladu i Grad Split, koji su uložili 35 milijuna kuna i na korištenje dali vrijednu zgradu, te donatore koji su financirali rad, žalio se na narušene međuljudske odnose, nedostatak odgovornosti, netransparentnost i nepoštovanje ugovora. Na Đikićeve optužbe odgovorio je tada Radman, rekavši kako ga već dvije godine moli da ode s MedILS-a jer je ondje sijao nesnošljivost, nezadovoljstvo, i tenzije. „Moj je problem što sam imao previše strpljenja za Đikića, i to što je šikanirao ostale kolege. Đikića ne zanima znanost, nego osobni uspjeh u znanosti. Đikić je jedini voditelj grupe koji nije niti jedan projekt ili donaciju donio Institutu“, rekao je tada Radman i dodao kako smatra da je i to Đikić radio više radi osobne promocije nego nečeg drugog. A izgleda da se o samopromociji i povrijeđenom egu radi i sada. A i o tome da se ionako vjerojatno seli iz Njemačke za Kaliforniju, pa ovo dođe kao dobar izgovor zašto više neće navraćati u Split. “Sami ste si krivi što ste me izgubili, kmetovi”. Ako je i od vrhunskog znanstvenika, nije korektno. Politikanstvo je upravo to, politikanstvo, dolazilo od znanstvenika ili od koga god. A politizirati znanost je i gora stvar od plagiranja. Putovanja Hrvoja Hribara Hrvoje Hribar je bio prisiljen na ostavku na mjesto ravnatelja HAVC-a, zbog sumnje na financijske muljaže, i normalno bi bilo, u normalnoj državi, da tu dužnost isti čas privremeno preuzme netko drugi. Hribar se međutim i dalje ponaša kao da je ravnatelj, pa je tako sa svitom filmaša otputovao – umjesto u Remetinec – u Berlin na međunarodni filmski festival, gdje prema navodima dijela filmaša koji mu nisu skloni pokušava plasirati spin kako je on žrtva političkog progona. Usto, kaže, hrvatska će kinematografija bez državnih dotacija propasti. Koliko znam, u SAD-u nitko ne daje državne dotacije pa imaju najjaču kinematografiju svijeta. Valjda zato jer se tamo morate dokazati na tržištu, pa zato nitko ne snima bedastoće koje na kraju pogledaju samo njegova mama i pas. “Velikim brojem intervjua, kako za lokalne medije, tako i za međunarodne, Hrvoje Hribar jasno izražava svoje uvjerenje kako hrvatska kinematografija bez njega na čelu HAVC-a nije sposobna opstati”, kažu oni. To me ne čudi. Ipak me pomalo čudi nešto drugo – tko je odobrio to putovanje koje u konačnici ide o trošku hrvatskih poreznih obveznika? I zašto ministrica Nina Koržinek Obuljen nema baš ništa za reći o tome? Kad smo kod nje, za razliku od Barišića, njenu ostavku i dalje nitko ne traži. A niti DORH ima pitanja što je radila u Upravnom odboru HAVC-a dok su nestajali milijuni. U Hrvatskoj politička odgovornost ipak više ovisi o tome na kojoj ste strani od toga što vam se stavlja na dušu. Tko je bacio suzavac u Katranu? To je jedno od pitanja na koja, kao i na to tko je nacrtao svastiku i tko je Lekoviću prepilio šarafe na autu, vjerojatno nikad nećemo saznati odgovor. Prije ćemo saznati tko je ubio Kennedyja. To sa suzavcem je u svim medijima odmah okarakterizirano kao homofobni napad na LGBT zajednicu i “zločin iz mržnje”, bez ikakve provjere činjenica. Organizirane su, naravno, i demonstracije protiv mržnje, za gay prava. Problem je što Katran, kao prvo, definitivno nije “gay klub” kako su svi mediji prenijeli. Bio sam više puta tamo, vjerujte mi. Drugo, “Junkyard party” na kom se to dogodilo se nigdje, baš nigdje, izravno ne apostrofira u najavama kao “gay tematska večer”, iako je svakako taj tip urbanog trash partyja gay-friendly. Kao tema se spominje 90’s retro trash. Cijela frka je nastala zbog facebook objave jedne SDP-ovke koja je za sve odmah okrivila Trumpa, Predsjednicu, HDZ, mržnju, Plenkovića, i sve što je desno od Mao Ce Tunga. I klub proglasila gay klubom. No, par dana kasnije, kad se bura slegla, u jednom mediju se stidljivo pojavila vijest da policija ima sumnjivca. I da se radi o prijatelju od zaštitara, kojeg nisu pustili natrag unutra nakon što je izašao jer je bio pijan. Ali to nitko nije prenio. Ni sitnim slovima. Je li bio homofob ili samo kreten, ne znamo. Ni radi li se stvarno o njemu. Ali ta histerija oko homofobije, iskreno, već malo ide na živce. Jer takvi pa i gori cirkusi po noćnim klubovima ionako nisu rijetkost. Uostalom, kad netko zapuca po cajka klubu nitko ne posumnja na mrzitelje srpskih cajki. Svi posumnjaju na pijanu budalu. Ili na reketarenje vlasnika. Ovako, svi su mediji osudili one koji nisu odmah osudili homofobni napad na LGBT populaciju. Iako nitko ne zna je li napad bio homofobni i na LGBT populaciju, ili iz nekih posve drugih razloga. A moguće da nikad nećemo ni saznati, kako inače bude kod takvih stvari. Matićeva ostavština Najveći projekt Freda Matića u svojstvu ministra branitelja bila je objava Registra, oko čega su se vodile brojne vrlo emocionalne javne rasprave. Zagovornici su tvrdili da će Registar konačno riješiti pitanje tko stvarno jest a tko nije bio branitelj, kako će svatko moći vidjeti i prijaviti susjeda, nekog, tko je navodno bio na ratištu kad je bio doma. Genijalci su tvrdili i da treba postrojiti sve pred zapovjednicima pa neka prepoznaju tko im je bio u postrojbi, a tko ne. Genijalci, jer je pola zapovjednika i dobar dio branitelja ionako mrtvo 25 godina nakon rata, i jer se nakon toliko godina nitko ne bi sjetio tko je sve bio u postrojbi, kamoli ga prepoznao. Protivnici su tvrdili da je jedina svrha objave Registra obračun Milanovićeve vlade s braniteljima, da treba poslužiti kao svojevrsni javni stup srama. Odnosno, da bi svi na njemu trebali biti sumnjivi kao lažni branitelji i primatelji nezasluženih privilegija (iako status branitelja sam po sebi ne nosi baš nikakve privilegije, za to morate biti invalid ili poginuti da bi vaša djeca imala neke privilegije). I, naravno, poticanje međusobnih svađa i optuživanja, kulture cinkanja i nepovjerenja. Registar nije ispunio svrhu: Matić je govorio da će pomoću njega biti pronađeni deseci tisuća lažnih branitelja. Mediji su se svojski trudili proslaviti svaki slučaj kad je pronađen netko tko si je nezasluženo isposlovao status. Takvih je, međutim, pronađeno tek pedesetak u godinu dana. I to ne preko Registra. Ali zato je, izgleda, poslužio Srbiji za podizanje optužnica protiv branitelja. Sad, nije da lažnjaka nema, kod nas ima masu onih koji su si lažno prisvojili bilo kakve privilegije koje su mogli, od invalidnosti (imamo oko 300.000 invalida rada!), socijalnih prava, prijevremene mirovine, do ne znam čega. To je stvar kulture korupcije. Svakako na visokom mjestu takvih je i sam Fred Matić, koji je “vratio invalidnost”, ali ne i stan koji je temeljem nje dobio. Ali za Registar je konačno Vlada priznala da nije ispunio svrhu, i bit će ukinut. Odnosno, više neće biti javno dostupan. I dobro je da je tako. Jer, niti jedna zemlja nikad nije objavila popis svojih ratnih veterana, iz očitih razloga. Ali, niti jedna zemlja isto tako nikad svoje ratne veterane nije smatrala svojim neprijateljima. Osim ove.