Ubojice (ne)će odgovarati: Nakon 23 godine dignuta prijava za zločin u Novom Selu Glinskom

13.07.2014. 08:30:23

Nekoliko dana nakon ubojstva mlade Siščanke njezin zaručnik Duško Malović sa sedmoricom kolega počinio je masakr u Novom Selu Glinskom. Ubijena su 33 civila, među njima i članovi obitelji Šimanović, od kojih je najmlađa Katica imala samo 15 godina. Iako je nakon 23 godine podignuta kaznena prijava, za ovaj zločin vjerojatno neće odgovarati nitko jer su ubojice ili pokojni, ili nisu u Hrvatskoj
Na ulazu u Novo Selo Glinsko, uzbrdo s desne strane, nalazi se stari T34. Tenk je položen na dominantni položaj kao trajni podsjetnik na rat. Ovo je selo danak u ratu, u samo nekoliko listopadskih dana, platilo s 33 ubijena hrvatska civila. Dimenzije zločina, obzirom na broj stanovnika, mogu se smatrati stravičnima. Selo je u tom trenutku brojalo tek koju stotinu duša.
Orkan: Sramota je što se toliko čekalo
Umirovljeni pukovnik hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan, koji je godinama prije podizanja kaznene prijave protiv Malovića i ostalih istraživao slučaj Novog Sela Glinskog te pronašao svjedoka zločina, još uvijek živog M. P., kaže da je sramota što institucije RH ovaj zločin nisu procesuirale davno prije, dok su počinitelji i svjedoci bili živi. – Kako vrijeme odmiče, svjedoci umiru ili se, namjerno, sve manje sjećaju. Nakaradno je da je hrvatsko pravosuđe bilo jako brzo i efikasno u slučaju ubijene Ljubice Solar u Sisku, a jako sporo i nezainteresirano u slučaju masakra 33 civilne osobe u Novom Selu Glinskom, kaže Orkan.
Samo koji tjedan prije, sa 17. na 18. rujna 1991. u Sisku su pripadnici hrvatskih snaga ubili Ljubicu Solar. Smrt mlade djevojke, bilo joj je tek 19 godina, zločinom u Novom Selu Glinskom odlučio je osvetiti njen tadašnji životni pratitelj, ratoborni Duško Malović, u čijem je stanu djevojka kobne večeri bila sama jer je on toga dana otišao u Sarajevo. Kao pripadnik JNA, odnosno KOS-a, a u slobodno vrijeme trener pit-bul terijera za borbe pasa i tjelohranitelj glazbene zvijezde Tatjane Matejaš Tajči, sa svojim eskadronom smrti neodređenog dana sredinom listopada 1991. godine 23-godišnji Duško Malović ubio je 33 hrvatska civila među kojima i 15-godišnju Katicu Šimanović. Pune 23 godine nakon ubojstva hrvatskih civila u Novom Selu Glinskom – a u te 23 godine rat je počeo, odvijao se u svoj svojoj sadržajnosti, s jasnim žrtvama i agresorima, pa oslobodilački završio – hrvatsko pravosuđe nije otkrilo tko je, kada, kako i zašto ubio 33 nedužne duše. Kroz sve to vrijeme žrtve Novog Sela Glinskog pale su u zaborav i sve tako do lipnja ove godine, kad su s velikim, predugim zakašnjenjem, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva konačno podnesene kaznene prijave protiv zapovjednika izviđačko-diverzantske grupe teritorijalne obrane Gline Duška Malovića i sedmorice pripadnika te srpske postrojbe.
Horvatić: Sačuvaj me Bože hrvtskog pravosuđa
Predsjednik zavičajnog kluba Novo Selo Glinsko i predsjednik udruge roditelja poginulih branitelja Petrinje Ivan Horvatić, kojem je otac ubijen u pokolju u Novom Selu Glinskom, dok mu je sin poginuo kao hrvatski branitelj u Petrinji, neprihvatljivim, pa čak i sramotnim smatra da su hrvatskom pravosuđu doslovno trebale 23 godine za podizanje kaznenih prijava protiv počinitelja zločina u Novom Selu Glinskom. – Naravno, nitko od njih više nije dostupan i zato sačuvaj me Bože hrvatskog pravosuđa, kaže Horvatić. Posebno ističe da i danas na ovom području žive neki Srbi koji ako i nisu ubijali onda sigurno znaju tko je među njihovima ubijao. – Ali, neće da kažu. To je, nažalost, njihov zavjet šutnje, kaže Horvatić.

Makar u listopadu

Sisačko-moslavačka policija tereti ih da su sredinom listopada došli u Novo Selo Glinsko usmrtili 33 žene i muškarca u dobi od 15 do 83 godine. Dio su pobili u središtu mjesta, a ostatak, uglavnom žene, u podrumu u koji su ispalili ručni raketni bacač. Na taj način vjerojatno je skončala najmlađa i najmanja žrtva, nikome ni za što kriva, po svim kriterijima nedužna 15-godišnja Katica Šimanović. Prema informacijama koje smo uspjeli provjeriti, od osmorice bivših pripadnika srpske postrojbe koja je počinila masakr nad 33 civila u Novom Selu Glinskom, navodno ih četvorica, a među njima i Duško Malović, više nisu živi, dok oni živi ne borave na području RH. Prema pisanju srpskih novina, Malović je u ratnim godinama postao instruktor specijalnih jedinica Vojske Republike Srpske i ozloglašeni zločinac blizak rukovodstvu bosanskih Srba s Pala. Navodno je kontrolirao uvoz nafte u RS i u bivšu Republiku Srpsku Krajinu. Jedne noći tijekom 1994. našao se u Beogradu u društvu tada poznatog srpskog kriminalca Gorana Vukovića Majmuna, upravo u vrijeme kada je na njega izvršen atentat. Tom prilikom ubijen je i Malović. Lipanj je 2014. u Novom Glinskom Selu. Pripeklo je, gotovo nesnosno vruće. Ulazimo u dvorište nedovršene, samo u cigli izgrađene kuće Josipa Šimanovića. On je brat Katice, koja je ubijena kada joj je bilo samo 15 godina. Toga dana ubijena je i njegova, tada 42-godišnja majka Marica, 52-godišnji otac Ivan i 82-godišnji djed Pavao. Ako je vjerovati policijskoj istrazi, otac i djed ubijeni su rafalno, majka i sestra u drvenom podrumu. U jednom trenutku, kobnog listopada '91., tek 19-godišnji Josip ostao je sam, bez ijednog člana uže obitelji. Dotad idiličan život pretvoren je u pakao.
Možda su još bili živi, ali bili smo bespomoćni...
Neposredno nakon što su srpske snage ušle u Novo Selo Glinsko Josip Šimanović držao je položaj usmjeren prema srpskim selima odakle su započeli napadi i granatiranja. Prije ulaska u selo, srpske su ga snage tri dana granatirale. Neki su se ljudi vratili samo par sati nakon što su selo napustili, a neki su u njemu ostali, ne želeći ga ni na sekundu napuštati. – Ljudi su imali životinje koje nisu htjeli tek tako ostaviti. Uostalom, ti ljudi kao i cijela moja pobijena obitelj nikome nisu ni za što bili krivi. Otprilike u vrijeme kad su srpske snage udružene s četnicima ušle u selo, tajno, preko šume i polja, u selo smo kao diverzanti ušli i nas četvorica. Htjeli smo vidjeti što se zbiva, ima li preživjelih. Razdvojili smo se pa što bude. Pred seoskim domom nalazio se tenk, a četnici su se razvukli po selu. Iz kuća su vadili kauče i fotelje, stavljali to u dvorišta i pijančevali. Među nama četvoricom bio je i kum mog oca koji je išao po svoju kobilu. No ubili su ga s vrha kuće. U panici, međutim, nisu znali koliko nas je. Nas trojica smo se počeli povlačiti. Iako su nas pokušali okružiti, izvukli smo se. Mislili su da nas ima puno više nego što nas je bilo. Prilično je moguće da su u trenutku našegkratkotrajnog ulaska u selo sestra, majka, otac i djed bili još živi, samo zatočeni, a mi smo bili bespomoćni, kaže Josip Šimanović.

Ne gazi po svojima...

– Ne mogu ni zamisliti kako je izgledala smrt moje obitelji, što je tko od njih rekao i pomislio u zadnjim trenucima života ili što je tko od njih nosio na sebi. Sve me to muči, ali najteže mi pada što do danas ne znamo gdje su točno ubijeni i gdje su im posmrtni ostaci. Ni groba im ne mogu napraviti, a ni svijeću nemam gdje zapaliti. Još je gore što neki lokalni Srbi moraju znati gdje su kosti pobijenih pa tako i moje obitelji. Umjesto da meni i ostalim preživjelima olakšaju muku i patnju kroz koje prolazimo 23 godine, neki su me od njih znali provocirati govoreći da nekad hodam po mojima ili uz moje. Značilo bi to da su zakopani negdje oko moje kuće, ali ne znam gdje, a nitko od njih to ne želi reći. To mi je konkretno rekla jedna ovdašnja žena, Srpkinja. Odakle to njoj? Da li nešto zna pa mi ne želi reći, ni meni ni policiji ili ništa ne zna nego iz čiste zlobe provocira? Ne znam ni sam što je gore. Ponekad ne znam kako se postaviti u takvim situacijama. Dobra je okolnost da su se provokatori zadnje vrijeme ipak malo primirili. No teško mi je živjeti s takvim teretom, kaže Josip Šimanović, prerano ostarjeli, lica izbrazdanog borama zadnji član nekad cijenjene, ali nadasve skromne obitelji Šimanović. S teretom smrti svoje obitelji toliko se teško nosio kad se dogodila da si je od boli, očaja i nemoći želio oduzeti život. Spasili su ga, kaže, dečki, iz vojske, iz glinske samostalne postrojbe.
»M. P., pokaži put do Novog Sela Glinskog «
  Svjedok zločina M.P. grupu Duška Malovića sa sedmoricom diverzanata doveo je u Novo Selo Glinsko. »M.P., pokaži put do Novog Sela Glinskog«, pisalo je na komadu papira koji je osobi s inicijalima M. P. uručio poručnik Duško Malović pozivajući se na rezervnog oficira JNA Vladu Čupovića. M. P. je potom osmeročlani eskadron smrti, koji je došao s jednim kombijem i jednim golfom, odveo do Novog Sela Glinskog. Dio pripadnika te grupe imao je na glavi vunene kape s prorezima za oči i usta. Poručnik Duško Malović tu kapu nije imao ne želeći se skrivati. Grupa je u selo ušla pješke, a M. P. na začelju. Na ulazu u selo grupa se rasporedila s obje stane ceste. Obilazeći kuće rekli su mještanima da se okupe u centru kod mljekare. M. P. je u istrazi rekao da se svega toga bojao pa da se pomaknuo 50 metara dalje. Pripadnici terorističke skupine pitali su provokativno civile gdje su im sinovi. M. P. je primjetio i kako je među srpskim teroristima bila jedna osoba tamne puti, poslije se ispostavilo Sudanac koji se borio na srpskoj strani. Vidjevši kako se situacija terorista naspram civila komplicira, vodič M. P. zapitao je jednog od terorista zašto ne puste barem 15-godišnju Katicu Šimanović. Nakon toga M. P. kaže da se morao dodatno odmaknuti 100 do 200 metara i onda je čuo pojedinačne pucnjeve i kraće rafale. Potom je uslijedila jaka detonacija. Prije nego je došao do kombija i auta koje je skupina Duška Malovića parkirala van sela, sustigli su ga nečijim traktorom. M. P. tvrdi da nikome ništa o tom zločinu i svojem (in)direktnom sudjelovanju nije govorio bojeći se osvete. U Hrvatsku se vratio u siječnju 1998. godine.

 – Htio sam se ubiti pa su me u selu Nebojan zatvorili u neku sobicu i oduzeli mi sve čime bih se mogao ozljediti ili ubiti. Dva su me dana tako držali, sve dok se barem donekle nisam smirio. Ni sam ne znam kako sam ostao normalan. Ne mogu se načuditi da još uvijek mogu kako tako

funkcionirati kad nije isključeno da su kosti moje sestre, majke, oca i djeda možda na metar od mene, zakopani na dva metra dubine, kaže Josip, 42-godišnjak koji živi sam, od uspomena i ljubavi na one koje mu je neprijateljska vojska oduzela bez bilo kakvog direktnog povoda.

Gdje je pravda?

– Moja obitelj je bila mirna, vrijedna, djed i otac sve su sami stvarali, nikome se nisu zamjerili i ovakvu sudbinu nisu zaslužili, prepričao nam je svoje osjećaje Josip Šimanović, čovjek kojemu bore i izraz lica odaju samo manji dio patnji, neprospavanih noći i traumatičnih dana u kojima je često znao pomisliti, u sebi se naivno i nerealno ponadati, da će se sestra pojaviti ispred kuće, majka s jedne, otac s druge, a djed s treće strane. – Znam da se to nikada neće dogoditi i zato živim od danas do sutra, zaključit će Josip, ratni vojni invalid bez vojne mirovine! Živi od invalidnine koja iznosi 1.933 kune, za njega se ova država nije pobrinula, kao što se nije potrudila pronaći mu posao koji će mu omogućiti dostojan život. No zato se, apsurda li, država pobrinula da posao unutar državne službe dobije sin osobe po imenu M. P. Naravno da sin ne može, ne mora, a ni ne smije odgovarati za grijehe svog oca, no gdje je tu pravda ako Josip kao žrtva srpskog zločina u Novom Selu Glinskom ne može dobiti posao pravosudnog policajca u Kazneno-popravnom domu Glina, dok sin osobe M. P., koja je Duška Malovića i sedmoricu krvnika dovela Novog Sela Glinskog, gdje su počinili pokolj, bez problema radi kao hrvatski pravosudni policajac! Naravno, pokušali smo razgovarati s M. P. koji živi u jednom selu blizu Novog Sela Glinskog, ali se nije javljao. Njegov sin poručio nam je da nema što reći, a majka, s kojom smo razgovarali na pragu kuće u kojoj se u tom trenutku vjerojatno skrivao M. P., kaže da su za rat, »od Afganistana i Iraka, preko Ukrajine i prije svega prostora bivše Jugoslavije, krivi – novinari!« Foto R. Frank Autor: Robert Frank Izvorni članak možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.