Udruge nemaju ni za svijeće, razjedinjene su, što se čeka s ujedinjenjem?

10.07.2013. 15:42:58

10.7.2013

Došli smo do toga da udruge branitelja nemaju gotovo nikakvu moć, da jedva preživljavaju, da ih neprestano optužuju, da mnoge od njih nemaju više ni za svijeće i vijence za svoje poginule suborce. A sve je tako lijepo počelo... Sjećate li se Zvonimira Trusića? Bio je među onima koji je prvi počeo uzdizati dragovoljce hrvatskog Domovinskoga rata. Okupio je sve najbolje što se okupiti dalo. Pokrenuo je i Udrugu hrvatskih dragovoljaca, i jedno duže vrijeme bio na čelu ove organizacije. U prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, pod njegovim vodstvom, upriličen je još početkom 1993. veličanstveni i neponovljivi I. sabor hrvatskih dragovoljaca. Svi su bili kao jedan. Tada je i Tomislav Merćep izabran za počasnog predsjednika, što je ovaj s oduševljenjem prihvatio. Trusić je pokrenuo i novine – Za dom, a moja malenkost bila je glavni urednik. Mnoga su ugledna imena i pisala za ovaj mjesečnik. Angažirao se i Ivan Vekić, također časni hrvatski dragovoljac, ali i mnogi drugi. Vekić je baš kao i ugledni Trusić puno doprinio zajedništvu ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. "Trusićeva"  je udruga uistinu bila cijenjena i imala je veliki broj članova. Skrbila je i o djeci poginulih hrvatskih branitelja, na što je Trusić, kako nam je rekao, i najponosniji. Međutim, što se dogodilo već na II. saboru hrvatskih dragovoljca, koji je nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom predsjednika Tuđmana, ponovno održan u dvorani Lisinski? Ugledni hrvatski dragovoljci su se podijelili, i nastao je – razdor. A svemu tome je prethodilo nešto što se već pomalo i zaboravilo - Merćep, koji je tada bio visoko pozicioniran i cijenjen član HDZ-a. Na tko zna čiji nalog i zbog čega, odjednom je promijenio mišljenje i više nije želio biti počasni, već stvarni, jedini predsjednik hrvatskih dragovoljaca! Sastanak je održan u jednoj od dvorana zagrebačkog Velesajma. Tada je došao Merćep sa svojim tjelohraniteljima, uzeo neki papirić i pročitao predstavnicima Podružnica, koji su se okupili iz cijele Hrvatske, tko treba biti u vodstvu te udruge. Počeo je nabrajati sve same istaknute političare, vezane uz HDZ-e, a od kojih većina nisu bili ni sudionici  Domovinskoga rata, a kamoli dragovoljci. Od desetak-dvanaest imena među zadnjima se našlo i ime Zvonimira Trusića. Svi smo ostali u čudu, a II. sabor je bio pred vratima. Očito je bilo da su se Trusić i njegovi suradnici po nekim čudnim kriterijima tobože odmakli od politike tada vodeće političke stranke koja je željela sve, pa i dragovoljce imati tamo "gdje ti aga kaže". A Trusić ko Trusić već tada nije želio nositi "tuđu kapu". Ništa nije pomoglo što su ljudi ostali u čudu, ne vjerujući da Merćep želi sve što se do tada događalo u ovoj udruzi izbrisati kao spužvom preko ploče. Ali, čudo se ipak dogodilo. Zakazan je II. sabor hrvatskih dragovoljaca i članovi su se razjedinili. Branko Borković-Mladi Jastreb među prvima je napustio dvoranu, a za njim i mnogi drugi. Trusić je ostao uz jedan dio dragovoljaca, ali to je bilo premalo da se "nadglasa" iznimno jakog Merćepa. Tada je taj čovjek izabran za predsjednika (ispunio mu se san), a Trusić je, na nagovor brojnih istinskih dragovoljaca, organizirao drugu Udrugu hrvatskih dragovoljaca. I danas djeluju dvije dragovoljačke udruge na republičkoj razini. Dakle, da ne dužimo, na tom II. saboru hrvatski branitelji su se prvi puta javno podijelili, a ta podjela, na žalost, traje sve do danas. Trusića su počeli progoniti, a stavili su ga (da ti pamet stane!) i na listu među najistaknutije "neprijatelje hrvatske države", gdje je na žalost ostao sve do danas. Samo i isključivo za to što je želio uzdići ljude koji su bili prvi kad je trebalo. Udruga pod njegovim vodstvom očito je bila  prejaka, da prejaka, i trebalo ju je "spusti na zemlju", a za to je izabran Tomislav Merćep (tko će koga nego svoj svoga!). Za zasluge, naravno, slijedila je i nagrada.  Merćep je godinama  bio obilo financiran od hrvatske države, a Trusić sa svojom udrugom doveden na "prosjački štap". Merćep je danas progonjen, što je žalosno i jadno, jedno vrijeme  bio je i zatvaran, (zar se tako postupa s Junacima Domovinskoga rata?) a dragovoljci su ostali na "vjetrometini", nezaštićeni, podijeljeni, bez obzira što još uvijek djeluju dvije "jake" dragovoljačke udruge, ali jedna i druga na žalost najviše na papiru, poglavito otkako je na vlasti Kukuriku koalicija. Stoga, kad ističemo da nam je danas više nego potrebno zajedništvo, mislimo da se sve, a ne samo te dvije udruge trebaju ujediniti. Mnogi na žalost ne vide da je politika (ala Pašalić i slični) već na početku stvaranja udruga proizašlih iz hrvatskog Domovinskoga rata nastojala sve učiniti na njihovu razjedinjavanju, u čemu su (već tada) i uspjeli. Došli smo do toga da udruge branitelja nemaju gotovo nikakvu moć, da jedva preživljavaju, da ih neprestano optužuju, da mnoge od njih nemaju više ni za svijeće i vijence za svoje poginule suborce. A sve je tako lijepo počelo... Izvornu vijest možete pogledati ovdje

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.