Sedmi je veljače 2012. godine. Na nedavnim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj vlast je osvojila takozvana Kukuriku koalicija a ministrom branitelja postaje Predrag-Fred-Matić,dotadašnji savjetnik Predsjednika republike Ive Josipovića. Jedno od obećanja Kukuriku koalicije i Predraga Matića kao novog ministra bilo je da će "vratiti dostojanstvo" svim braniteljima. Nekima se to vjerojatno svidjelo ali meni je to od samog početka bila samo floskula zato jer nikada nisam ni izgubio dostojanstvo da bi mi ga netko trebao vraćati.
Zašto sam tekst počeo sedmim danom mjeseca veljače? Tih dana u Hrvatskoj bijesni jedno od najgorih snježnih nevremena u novijoj povijesti. Mnoga mjesta,a pogotovo mala zabačena sela širom Hrvatske odsječena su od svijeta i njihovi malobrojni stanovnici,mahom starci,ne mogu doći do osnovnih životnih potrepština,lijekova i ostaloga.
Kao tajnik jedne male braniteljske udruge 6. veljače kasno popodne primam poziv predsjednika udruge da pozovem članove udruge da se sutradan rano ujutro uključimo u akciju probijanja snježnih nanosa u Samoborskom gorju te dostavu neophodnih potrepština tamošnjem stanovništvu koje je već danima odsječeno od svijeta.
Odmah sam prionuo poslu i u svega dva sata javilo se dovoljno dragovoljaca za napuniti jedan kombi (koji nam je za tu svrhu dala na raspolaganje policijska uprava). Svi oni imali su želju staviti na raspolaganje svoje iskustvo,stečeno za vrijeme Domovinskog rata na Velebitu u daleko gorim situacijama, te su bili spremni i na višednevni boravak u snijegom zametenoj planini.
Tijekom te noći napadale su nove obilne količine snijega. Bilo je potrebno pokupiti ljude diljem županije jer nisu mogli,zbog novonapadalog snijega,probiti se svojim vozilima.
U ovu akciju bilo je uključeno nekoliko udruga iz sjeverne Hrvatske. Za mjesto okupljanja određeno je parkiralište kod trgovačkog centra Bauhaus na Jankomiru. Kasnili smo tamo zbog opisanih problema i stigli posljednji.
Prva stvar koja je pobudila sumnju bilo je to što smo trebali ostaviti kombi vozilo i premjestiti se u autobus. Iz iskustva znamo da se nikada nismo uspjeli popeti u planinu autobusom zbog uskih ulica. Sada bi to bilo još teže zbog neprohodnih cesta uslijed snijega.
Druga stvar bile su tri reporterske ekipe iz dvije najveće TV kuće i jednog portala te nekoliko fotoreportera.
Krenuli smo put Samobora kad me kolega udario laktom i veli "Vidi Freda u prednjem dijelu.". Pitam ga "Kojeg Freda? Veli on "Pa ministra vrag te smotanoga:" Tada je bilo jasno da nam je namijenjena uloga statista u predstavi koju je netko dobro izrežirao. U narednim satima to se i dokazalo.
Stali smo u centru Samobora jer nam se trebalo priključiti još ljudi a pristigla je i reporterska ekipa iz još jedne od najvećih TV kuća.
Autobus kreće prema gorju. Vozimo se uskom,zavojitom ali dobro počišćenom planinskom cestom. Stajemo i otvaraju se vrata. Izlazimo van. S desne strane nam je idilično planinsko selo zameteno snijegom. "Zadužujemo" lopate za snijeg i krećemo čistit put u planinu. Ali vele nam da počnemo čistiti prema selu koje je odmah uz cestu. Ulice u tom selu su uske ali asfaltirane. Puše jaki vjetar i sav snijeg s krovova sabija u te uske ulice tako da su nanosi i preko jednog metra. Prionuli smo poslu i mislili da je to tek prva etapa pomaganja ljudima i da ćemo još puno vremena uložiti da dođemo do svih kojima je pomoć potrebna.
Pošto nas je više od pedeset brzo smo počistili sve ulice. Ono što je bilo čudno bilo je to što smo u gotovo svakoj kući vidjeli ljude koji nas s čudom gledaju kroz prozore. Nisu to bili nemoćni starci već ljudi koji su godinama naučeni na takve prilike i naučeni su se sami brinuti za sebe. Cijelo vrijeme oko nas skaču kamermani i fotografi.
Završavamo zadnje metre čišćenja kad se od nekud iz brda spušta nekoliko radnika i u čudu nas pitaju što radimo ovdje. Mi im odgovaramo da pomažemo ljudima u raščišćavanju snijega. Veli nam jedan od njih "Pa ovdje svako jutro prođe ralica bez problema i nije nam jasno zašto je danas nije bilo". Tada je valjda svima postalo jasno da smo namagarčeni.
Naš ministar dotle čisti čak i prilazne staze do obiteljskih kuća. Stanovnici izlaze van,nude ljude rakijom i čajem,ministar pozira za kamere i fotoaparate i daje čuvene izjave o vraćanju dostojanstva hrvatskim braniteljima.
Podijelili su nam lounch pakete a stanovnici otvaraju društveni dom kako ne bismo jeli vani na hladnoći. Ni u domu nije puno toplije. Da su domaćini znali da im dolazi "pomoć" sigurno bi zagrijali prostoriju. Čude se svemu ali ne komentiraju. Poslije čitam u jednom komentaru na članak objavljen u dnevnim novinama kako se stanovnici sprdaju na naš račun. Mi smo samo htjeli pomoći a iskoristili su nas vođe udruga u dogovoru s ministrom kako bi dobili neke sinekure koje su im obećane zauzvrat.
I nakon pojedenog obroka mislili smo da krećemo dalje. Ali vračamo se do autobusa i krećemo prema Zagrebu. Ministra ostavljamo u Samoboru i to je to.
Sljedećih nekoliko dana ministra su puni prilozi u emisijama TV kuća,novina,portala. Vraća nam dostojanstvo.
Od tada do danas već nam je mnogo puta "vračao dostojanstvo". Objavio je Registar branitelja s izgovorom da će se na taj način odvojiti "žito od kukolja". U godinu dana od objavljivanja pokazalo se kao potpuni promašaj koji nije donio ni jedan pozitivan pomak za branitelje. Bespogovorno služi onima kojima je jedini cilj obezvređivanje Domovinskog rata i branitelja. Ni jednom riječju nije se usprotivio korištenju pridjeva "lažni" i "privilegirani ili povlašteni" kod spominjanja branitelja.
Kome on služi? Braniteljima? Ne bih rekao.
Kome služe takozvane krovne udruge? Braniteljima,svojim članovima? Ne bih rekao.
Ministra čak mogu i shvatiti. On je dužan provoditi politiku Vlade kojoj pripada. Pristao je na to i sada je tako kako je. Predstavnike braniteljskih udruga nikako se ne može opravdati. Njihova zadaća je boriti se svim sredstvima za interese svojih članova i potencijalnih članova. Rade li one to? Po mojem sudu ne. Većina se slizala s politikom i od politike traže dozvolu za svoje djelovanje.
U proteklih nekoliko mjeseci imali su cijeli niz povoda da dignu glas i pokrenu neke inicijative kojim se bi borili protiv omalovažavanja branitelja. Ali oni gromoglasno šute.
Najnoviji povod trebao bi im biti najnoviji prijedlog smanjenja braniteljskih mirovina za novih 10% čime će se veliki broj najtežih stradalnika Domovinskog rata (ratni pripadnici gardijskih brigada,specijalne policije,ratni vojni invalidi) naći u još težoj financijskoj situaciji.
Branitelji su prešutno pristali na smanjenje mirovina 2010. godine također za 10% misleći da će to pomoći izvući zemlju iz krize. Vladajuće elite nisu se odricale ničega i danas je država u daleko goroj situaciji. Sad nam silom oduzimaju novih 10% opet s izlikom da će to pomoći državi. Ali sebi ne skidaju ni lipe.
A braniteljske udruge šute. Predstavnici tih udruga imaju izuzetno velika primanja. Njima je tih 10% pi_kin dim,džeparac kojega potroše za jednu večeru. Oni ne shvaćaju da je to nekim ljudima sav novac koji im je do sada ostajao nakon podmirenja rata kredita i režija i da su s tim jedva preživljavali. Sada im uzimaju i to.
Nakon smanjenja prihoda za novih 10% tim ljudima neće se smanjiti i kreditne obveze niti će im pojeftiniti režije srazmjerno smanjenju. Ostati će iste ili vjerojatno još veće. Oduzeti će im ono malo što im je do sada ostajalo za život. Shvaća li tko tu računicu?
A naš ministar nam vraća dostojanstvo!
Nema te države u svijetu koja je prošla rat da se odnosi s toliko prezira prema svojim veteranima. Može li netko zamisliti da netko bivše američke marince počinje nazivati privilegiranima? Ili pripadnike bilo koje vojske na svijetu.
Za takvo stanje krive su isključivo braniteljske udruge koje ne znaju ili ne žele raditi na dugoročnom planu u interesu svih branitelja.
Kriv je i ovakav sustav vrednovanja branitelja u kojem smo "svi jednaki",i oni s tek jednim danom,i oni iz raznih stožera i ureda sa onima koji su u ratu bili od samog početka pa do kraja. Nikome nije palo na pamet da se objave podaci o broju branitelja po raznim kategorijama. Na primjer koliko je onih koji su u ratu bili do sedam dana,onih do 30 dana,onih do tri mjeseca,do šest mjeseci,do godine dana,pet godina. Pa koliko je od tog broja dragovoljaca koji su se u rat uključili do 15. siječnja 1992. Koliko je dezertera. Kada bi se ti podaci objavili tada bi javnosti bilo jasnije koliko je istinski ljudi branilo i oslobađalo Domovinu. Ali to nikome nije ni cilj. Paše im situacija u kojoj "smo svi isti" pa svi snosimo istu odgovornost i isti teret.
Gospodine ministre i predstavnici braniteljskih udruga kada se izborite za ovakav sustav vrednovanja tada možete reći da se borite za dostojanstvo svih branitelja. Sve dotle većina branitelja prema svima vama osjeća prezir jer,iako možete i to vam je dužnost kao izabranim predstavnicima,ne činite ništa ili vrlo malo za poboljšanje statusa i položaja svakog branitelja ali uz dužno poštovanje i vrednovanje različitih kategorija branitelja.
A moje dostojanstvo? Nisam ga nikad izgubio da bi mi ga bilo tko morao vračati.
R.P.P.
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti