Vučiću, kada planiraš doći u Hrvatsku, donesi dokumentaciju o našim nestalima i donesite 43 milijarde eura

Nakon današnjeg dana i svih mogućih provokacija, medijskog i političkog linča od srbijanske strane, dok naša po običaju blaga i mlitava. Pa Gordane, opravdaj nedavno izglasavanje povjerenja u Saboru. Ministar financija Marko Primorac trebao je imati sastanak s kolegicom iz Beogradskog pašaluka. Kada službeno zatražite dolazak u Hrvatsku, nemoj zaboraviti dokumentaciju o nestalim za vrijeme Domovinskog rata, ali isto tako i ono što ste dužni u novcu. Dok je netko danas uštedio na wc papiru, a morao nabaviti papirnate maramice, Vučiću, ne zaboravi, jer mi isto tako ne zaboravljamo tvoje istupe u Glini, pozive na pobunu, ne zaboravljamo niti mrtve niti puno toga. Vučiću, pa ne možeš samo tako u Hrvatsku, makar ti je plačko Mićo bi poveznica.

Ono na što želim ukazati i nije neka novina jer datira iz 1996. godine, a radi se o ZAKONU O POTVRĐIVANJU SPORAZUMA O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE donesenom 1996. godine. Između ostalog u Zakonu kaže: “U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. U cilju provedbe obaveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.”

Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida, dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom: – Da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju i da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga.

Hrvatska tužba je glasila: Hrvatska tereti Srbiju za smrt 12.500 ljudi, stradanje 7700 logoraša i uništenje 1500 vjerskih objekata. Prioritet službenog Zagreba je rješavanje sudbine 865 nestalih Hrvata, pa od Beograda traži podatke o masovnim, individualnim i tzv. sekundarnim grobnicama u Hrvatskoj i Srbiji. Zahtijeva i povrat kulturnog blaga otetog s okupiranih područja – ukupno 25.000 umjetnina iz 45 muzeja, tisuću religijskih artefakata i privatnih arhiva i biblioteka. Nije prošlo kao genocid, ali ratnu štetu možemo naplatiti, kad bi htjeli.

I nakon mnogo godina, od tog Zakona ništa se nije pokrenulo s mrtve točke. Zakon postoji, ali kao da ne postoji. Tu su i uređenja graničnih crta s Republikom Srbijom. Sadašnja ratna šteta iznosi oko 43 milijarde eura.

Pa pitam sve dosadašnje strukture vlasti, zašto se ne provodi Zakon i naplati ratna odšteta? Time bi vratili veći dio vanjskog duga, ali „mi“ kao pijani milijarderi – što će nama taj novac. Bacimo ga u Dunav, neka ga pokupe Srbi. S ovim novcem ne treba spašavati razne afere, ali je samo poticaj da pravna država počne funkcionirati i provoditi zakone koji su doneseni. Koga se mi bojimo? Usko vezan uz naplatu ratne štete i godinu 1996. je i Zakon o općem oprostu. Donesen, ali opet samo mrtvo slovo na papiru. Ubojice, krvnici, silovatelji šetaju nam slobodni, zaposleni u državnim institucijama, a vrhunac svega je da su i u saborskim klupama.