Zamislite da su Sabadoš i drugovi u Vukovaru unakazili i ubili Srbina!

Pajičić je ležao pred tamošnjom policijskom postajom u krvi, a nitko od policajaca nije dopustio da mu se pomogne. Neka umre, neka iskrvari! Ono što nisu uspjeli srpski četnici u hrvatskom Domovinskome ratu to izgleda uspijeva pojedincima svih ovih godina nakon stvaranja slobodne, samostane i neovisne hrvatske države. Naime, mediji su javili da je u vukovarskoj bolnici preminuo Darko Pajičić, hrvatski branitelj, koji je u ratu sudjelovao kao maloljetni dragovoljac, a koji je postao poznat kad je 2013. sudjelovao u razbijanju dvojezične ploče u Vukovaru. Tada ga je grubo napao nekakvi hrvatski policajac (?) Saša Sabadoš. Ne, nije ga opominjao već je od njegova udarca čovjek doslovce ostao bez – pola glave! Ležao je pred tamošnjom policijskom postajom u krvi, a nitko od policajaca nije dopustio da mu se pomogne. Neka umre, neka iskrvari! Možete li zamisliti da su tako, možda nekim drugim povodom, napali nekog Srbina. Vjerojatno bi se digla „cijela Srbija“, a Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, na tome bi čitavo vrijeme zarađivao političke bodove. Nakon ovog sramnog i nedopustivog čina javio se i ministar policije Ranko Ostojić koji je objasnio (da ne bude zabune!) da je za sve kriv nesretni Paičić, odnosno da je „kriva rakija“. Častan hrvatski branitelj od Sabadoševog udarca nikada se više nije oporavio, odnosno izašao iz invalidskih kolica. Sabadoš je za ovo nedjelo dobio bolje radno mjesto, vjerojatno i veću plaću, a Paičiću na žalost nitko nije mogao nadoknaditi pola glave. Takvu kaznu nije zaslužio nitko, a najmanje čovjek koji je branio i obranio hrvatsku državu. Pajičiću se naravno nitko nije ispričao, već su Ostojić i njemu slični čitavo vrijeme ismijavali ovaj slučaj. Stoga, ne može se reći da je Darko tek samo tako preminuo. Prije bi bilo da su ga ubili, jer nije, kao i mnogo drugi Vukovarci, ali i ne samo oni, mogao podnijeti srpsku ćirilicu u Vukovaru. Ne, nije to bila obična, svakodnevna ćirilica, to je bilo pismo koje je stiglo u ovaj grad s agresorskim tenkovima. U tome je razlika. Ali, unakaziti čovjeka samo zbog toga što se ne slaže sa „srpskom politikom“, to je ipak – zločin, koji je, kao što vidimo, okončan na najgori mogući način - smrću! Zbog toga, netko bi trebao odgovarati! Slično je prošla i Junakinja Domovinskoga rata Nevenka Topalušić, koja je kao 100 postotni ratni vojni invalid, u invalidskim kolicima, došla protestirati u zagrebačku Savsku 66 protiv (ne)rada ministra branitelja bez branitelja Predraga Matića. Iako su je mnogi zbog bolesti odgovarali od ovog čina, ona je rekla da će ostati, pa ako treba i do svoje smrti. I ubrzo je umrla, među svojim suborcima.“Želja joj se na žalost ispunila!“ Matić se pravi da se to njega ne tiče. Pa, nije Nevenka bila „retardirana“ da nije znala zbog čega se našla u Savskoj 66. Došla se na demokratski način boriti protiv njega i nepravde koja se kontinuirano provodi prema ljudima koji su bili prvi kad je trebalo. Može stoga Matić i dalje čitavo vrijeme pričati o svojim „velikim“ uspjesima, ali i taj zločin se nije smio dogoditi. Zar nije ljudski život vredniji od svojih ministarskih fotelja, a poglavito od one u kojoj je zasjeo (ni kriv ni dužan), kao „faraon“, braniteljski ministar, koji vjerojatno još ni danas „ne zna“ tko je bio Darko Pajičić. Međutim, to nisu jedini primjeri, kako ubiti hrvatskog branitelja, a da za to bude „kriva rakija“. Po Sabadošu, Ostojiću i Matiću vjerojatno su krivi sami branitelji, jer su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu. Takvi zločini se nisu događali ni u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata. Fotografija nesretnog Darka Pajičića koji je ostao bez pola glave uvijek će nam ostati u sjećanju. No, kako ne smijemo zaboraviti njega, tako još više ne smijemo zaboraviti ni one koji su krivi za smrt ovog branitelja, ali i za smrt Nevenke Topalušić. Vukovarski branitelj bit će sahranjen na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u ponedjeljak u 14 sati. Hoće li toga dana Matić i Ostojić također biti tamo?