ZAŠTO PIŠEM O BRANITELJIMA?

Poznato nam je kako se u Hrvatskoj malo govori o Domovinskom ratu i o braniteljima. Pri tome ne mislim na one bombastične senzacionalne naslove „Pijani branitelj prijetio bombom“, „Lažni branitelj napao...“, „Rastrojeni branitelj pucao...“. Ukucajte u sveznajući google riječ branitelj, pa ćete vidjeti. Malo se piše o braniteljima, o onim istinskim tihim ljudima koji su tih devedesetih godina ostavili dio svog života tamo negdje, među rovovima, negdje uz rame svojih suboraca, u nekim noćima popraćenim rafalima, gelerima i nemirnim snovima. U udžbenicima se ne piše o njima, tek pokoji redak, oskudne informacije o Domovinskom ratu, tek toliko jer se ne može poreći da se dogodio. U ovo vrijeme, kada se raspravlja o mijenjanju imena Trga maršala Tita, sjetim se svog školovanja, davnih osamdesetih, kad si morao znati koliko je Josip Broz imao sestara, braće, kako ih je prehranio, koju je školu završio, čime se bavio. I onda se pitam gdje su naši heroji, zašto ih se negira? Zašto svakom našem istaknutom branitelju nađemo manu i ta mana preraste sve ono što je taj čovjek ( ili žena) napravio tijekom tog našeg rata. Zašto smo zaboravili istinske junake, zašto se o braniteljima piše isključivo u lošem kontekstu, pitanje je na koje mogu odgovoriti oni koji „podijele pa vladaju“. Zato pišem o onima kojih se svi trebamo sjećati, a koje su surove institucije zaboravile. I ne žele ih se sjećati. Pišem o braniteljima koji su zavrijedili vječno sjećanje, onima koji su pali i onima koji su preživjeli rat. Uvijek ima onih koji će reći, ovo je 2017. Jest, stigle su nove generacije. Jest i moramo ići dalje. Jest, ali moramo odati počast svim onim hrvatskim sinovima koji su uzeli oružje i branili naš dom. Netko je ostavio zdravlje, a netko život, ali vjerujte, nitko nije ostao netaknut. I još nešto ću reći, neka se branitelji ne naljute što sam slobodna to napisati u njihovo ime: velikoj većini rat nije završio. I neće nikada. Kako i može završiti branitelju koji ne može spavati, kako onome koji je izgubio dijete ili brata, kako onome kome su uzeli dostojanstvo negdje u crnogorskim logorima, kako nekome koji je ranjen ili bolestan zbog posljedica rata? I znate što, ostavili su tamo u tim devedesetim i dobar dio duše i snova. Onih momačkih, drugačijih nego što ih snivaju danas. Zato pišem o vama. I pisat ću dok budem mogla. O svakoj nepravdi, o svakom vašem snu. Pišem o vama jer vaša djeca i djeca vaše djece moraju znati da ste heroji.