Prosvjednici u Savskoj na neki način postaju nacionalni simbol, zadnja crta obrane od iste one bulumenta JNA, rezervista i četnika. Samo danas nisu na tenku nego u Saboru ili Vladi. Sjećate li se otpora koji je prije desetak godina predstavljao odbjegli general Gotovina? Sjećate li se svih onih koji su mu zdušno aplaudiraju gledajući u njemu otpor nesmiljenom poništavanju svega onoga što se postiglo kako Domovinskim ratom, ali na neki način i svim promjenama tradicionalnih hrvatskih društvenih vrijednosti koje su se gotovo naočigled zbivale tih, ali i ovih godina u Lijepoj našoj? Danas taj bunt, tu pobunu predvode stopostotni invalidi u šatoru ispred Ministarstva branitelja. Iako taj prosvjed ulazi u fazu iscrpljenosti, bescilja, iako s raznih strana država institucionalno i izvan institucionalno pokušava raznim trikovima stigmatizirati prosvjednike, prosvjed još traje i upravo svojim trajanjem pobjeđuje svoje protivnike. I tako mi danas u Hrvatskoj imamo na jednoj strani dodvorički mentalitet političkih elita koje upravljaju zemljom i koje prekrajaju istinu, povijesno pamćenje po mjeri novih kolonizatora Hrvatske, a na drugoj pobjednički mentalitet koji je stvorio ovu državu i koji u očaju prkosa ispod prozora ureda resornog ministra Matića glasno izgovara onu 'nećeš razbojniče'. Danas je u Hrvatskoj potrebno dokazivati tko je koga napao, tko je nesmiljeno palio, rušio i ubijao civile. Danas na Sudu u Haagu sjede bosanski Hrvati Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Nepravomoćno su osuđeni da su se udružili u zločinački pothvat s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Matom Bobanom. Ako presuda bude pravomoćna tko uopće može zamisliti kakve će biti posljedice? Razne odštete ili nekakvi politički kompromisi? Aktualna se vlast ponaša kao da želi takvu presudu. Na jednoj strani traži način kako financirati obranu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, a u ovom slučaju ne samo da su uskratili financiranje obrane protiv optužbe u kojoj se tereti prvi hrvatski predsjednik, ministar obrane, a time i cijela Hrvatska, nego je još nizom poteza pokušala nauditi obrani generala Praljka, primjerice. Kako se uopće dogodila tolika inverzija? Mogu li Praljak i ostali dočekati pravdu i biti oslobođeni zajedno s pokojnicima čija imena imaju sasvim drugačiju implikaciju u toj priči? Dobrovoljno su se predali Sudu u nadi i želji da i tu bitku dobiju za svoju domovinu, za sebe. Uskoro će njihova žalba pokazati jesu li njihove šanse na odlasku u taj Sud bile identične onima koje su imali Krsto Frankopan i Nikola Šubić kada su se zaputili u Beč po pravdu, a završili na panju u Bečkom Novom Mestu. Papa Ivana Pavao II je u svojoj pomalo oporučnoj knjizi „Sjećanje i identitet“ opisao put Poljske u Europu. Osobito je ponosan na svoje domoljublje i domoljublje svojih sunarodnjaka koje je održalo Poljake kao naciju i koje im je kroz duga razdoblja kad su bili bez države sačuvalo nacionalni identitet usprkos pokušajima ruskih ili njemačkih okupatora da ga kroz duga razdoblja ponište. Papa s velikim žarom piše o svome i poljskome domoljublju, naciji, domovini, kulturi i naglašava kako je održanje i štovanje istih, ali i polaganje života za domovinu i narod u potpunosti u suglasju s evanđeljem i sa svime što je Isus govorio potkrepljujući to brojnim citatima. Dakle, kada govori o integraciji u EU Papa govori o nacionalnom ponosu koji se ne može i ne smije zaobići u Europi. Stoga je sasvim nejasno kako to da se u Hrvatskoj ne prepoznaje nacionalni ponos kao bit platforme za integriranje u EU? Prosvjednici u Savskoj na neki način postaju nacionalni simbol, zadnja crta obrane od iste one bulumenta JNA, rezervista i četnika. Samo danas nisu na tenku nego u Saboru ili Vladi. U Hrvatskoj je ruku na sebe diglo oko 4000 branitelja, barem još tri puta toliko je isto pokušalo. Umjesto da se te ljude nakon rata zaposlilo i stavilo na odgovorne položaje u državi, značajan dio je otjeran u nekakve mirovine, invalidnine i slično. Na taj način najbolji dio tog naraštaja je pretvoren u društveni teret, a nerijetko i problem. Branitelji su poniženi i prevareni, a kod takvih se ljudi rađa inat, bunt, prkos, a ako su još i pobjedničkog mentaliteta nitko ih ne može zaustaviti. Pokušava se okrenuti javnost protiv branitelja. Pronalaze se nekakvi braniteljski sejde bajramovići ili uvrnuti napušeni čudaci kojima se daje veliki medijski prostor i stvara se privid da je Hrvatska protiv branitelja. U ovakvom trenutku kao što je sadašnje hrvatsko malodušje, rezignacija, podjele i optuživanja govoriti o pobjedničkom mentalitetu izgleda prilično nesuvislo, ali on je činjenica, jednostavna posljedica ratnih pobjeda. „Bog i Hrvati“ glasi stara navada, lozinka, hrvatskoga naroda kojom se ovaj narod stoljećima određuje u svome identitetu i svojoj egzistencijalnoj sudbini. Sve ovo što se trenutno događa, ali jednako tako sve ono što se događalo pa ako hoćete i što će se dogoditi s hrvatskim narodom neodvojivo je iz toga konteksta. Zadovoljiti se objašnjenjima tipa, danas su druga vremena, treći milenij ili neki slični iz repertoara moderne liberalne nihilističke transcendencije, zapravo znači izreći da je Bogu istekao rok trajanja. Besmisao takvoga stava, njegova posvemašnja kontradiktornost u cijelosti nadilazi sljepoću netom zastarjeloga ateizma. Svaka iole suvisla društveno-politička analiza mora poći sa platforme duhovne stvarnosti iz jednostavnog razloga što ona nije tek jedna od filozofskih opcija, nego naprosto činjenično stanje svidjelo se to kome ili ne. To iz razloga što je na taj način jedino moguće ući u bit međuljudskih konflikata te tako znati na koji se način postaviti prema njima. Slijedom toga otvara se prostor za razumijevanje svega onoga što se događa. Poželjno je reći nekoliko riječi o sintagmi „Bog i Hrvati“. Ljudima religiozne kršćanske prakse ta je sintagma više manje razumljiva jer opisuje zajedništvo Boga i naroda. Dakle, Hrvati ispovijedaju onoga boga kojega su pokrštavanjem prihvatili kao svojega i koji Je njih prihvatio kao svoj narod. Takva kršćanska simbioza Boga i naroda nije hrvatski ekskluzivitet, ali jest hrvatska osobnost. Taj odnos je presudan za razumijevanje jer određuje civilizacijsku bit hrvatskoga naroda koju Hrvati katolici jasno prepoznaju u modalitetu svoje tradicije u čiju je genetsku strukturu uklesan kod Isusova evanđelja. Zato je Hrvatima katolicima ta sintagma alfa i omega postojanja. Na drugoj strani svako negiranje značenja te sintagme, dakle, odvajanje naroda od njegovoga Boga donosi tom narodu destrukciju i poništenje. To je vrlo lako razumjeti ako zamislimo što bi od hrvatskoga naroda ostalo da svih ovih trinaest stoljeća turbulentne povijesti u Hrvata nije postojala Katolička crkva koja poput kakve društvene armature održava ovaj narod politički živim i aktivnim. Stoga je sasvim razumljiva progresija pomodarskoga trenda intelektualističkih napada na Katoličku crkvu koji u potpunosti konvergiraju s razmjerom rasta političkih pritisaka i ucjena. Takva koordinacija nasrtaja na duhovna, politička i materijalna dobra hrvatskoga naroda nije slučajna, nego nužna za pobjedu nad Hrvatima. Što opet sasvim jasno ukazuje na slijedeće činjenice: prvo da su Hrvati narod pobjednika, drugo da je mentalitet Hrvata pobjednički mentalitet i treće da su Hrvati nepobjedivi na svojoj zemlji. Nauk, ali i sustav vrijednosti liberalnih i komunističkih ideologija također je ustrojen po kršćanskim načelima dobra, istine, života, solidarnosti. Nažalost, spomenute liberalno komunističke koncepcije ih u svojoj intelektualnoj narcisoidnosti do te mjere relativiziraju da u konačnici stižu do njihovih suprotnosti. Posljedica je toga da se danas hrvatski narod uvjerava kako je laž istina, zlo interes općega dobra, a smrt odnosno kultura smrti osobiti civilizacijski doseg ljudskih prava i sloboda. I to je krimen u koji se Hrvate sustavno uvlači kako bi ih se udaljilo od Boga. U našoj dnevno-političkoj stvarnosti to izgleda tako da je Domovinski rat kao istinita i pravedna borba hrvatskoga naroda pretvoren u nešto potpuno nejasno, omotano kojekakvim poluistinama ili potpunim lažima o dogovorima Miloševića i Tuđmana, ratno-zločinačkim epizodama, ratnom profiterstvu i inim objedima kojima je krajnji cilj postići da se kroz nekoliko godina novi hrvatski naraštaji posrame nečega na što bi trebali biti ponosni i u čemu bi trebali prepoznati vrijednosni modalitet vlastitoga života i identiteta. Katolička crkva i vjera Hrvata u svoga Boga, u istinitost sintagme „Bog i Hrvati“, onemogućuje realizaciju takvoga plana. Zašto vlast ne udovolji zahtjevima prosvjednika u Savskoj? Relativno je jeftina cijena, tri ostavke i nekakav zakon. Ne, vlast želi branitelje zavaditi s Hrvatskom. Što se time postiže? Odricanja od svih onih vrijednosti tradicije sažete u spomenutoj sintagmi. Bilo bi to teško poniženje kojemu bi se kao logičan „lijek“ nametnuo proces prihvaćanja svih navedenih laži o Domovinskome ratu, ali i laži kao univerzalne vrijednosti hrvatske zbiljnosti. Završetkom toga procesa hrvatski bi narod sam sebe pobijedio. Drugim riječima izišao bi iz mentaliteta pobjednika u nešto što više ne bi bila poznata ljudska forma postojanja. Hrvatska bi time otpočela proces odustajanja od sebe same i od svoga pobjedničkoga mentaliteta koji ju je krasio svih trinaest stoljeća. Doduše to se neće dogoditi, ali analize radi da podsjetimo o čemu je riječ. Hrvati na ove prostore dolaze u šestom stoljeću. Dolaze kao osvajači i kao pobjednici koji pobjeđuju silne Avare i provaljuju na prostore Bizanta, zapadnih talijanskih pokrajina Venecije i Lombardije, a na sjever sve do prostora Bavarske. Kao takvi Hrvati su bili nesumnjiva prijetnja za najjače tadašnje carstvo kršćanski Bizant, jednako kao i za središte kršćanstva Rim. Praksa održanja civilizacijskoga ustroja nakon propasti zapadnoga rimskoga carstva bila je pokrštavanje poganskih naroda koji su nadirali s istoka. Ta je praksa primijenjena i na Hrvate, ali očito nije bila dovoljna da zaštiti interese rimskoga biskupa i najjače tadašnje kršćansko carstvo Bizant. Zbog toga papa Agaton 679 godine s Hrvatima sklapa poseban mirovni ugovor prema kojemu Hrvati neće ni s kime ratovati izvan svoje zemlje, a za uzvrat dobiše papinski blagoslov po kojemu će se 'za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata kad god koji drugi narod provali na njihovo zemljište, a Petar učenik Kristov će ih obdariti pobjedom', stoji u tom ugovoru. Dakle, Hrvati su tim ugovorom svome dotadašnjem pobjedničkom mentalitetu pridodali još i nepobjedivost u ratovanju na svojemu tlu, a što je vidljivo i potvrđeno iz svega onoga što se potom događalo do dana današnjih. Zacijelo ćete se zapitati tko još danas vjeruje u vrijednost, stvarnost i istinitost toga ugovora? Međutim, ljudska uvjerenja ne mogu promijeniti stvarnost. Ako se je nešto dogodilo, ako o tome postoje zapisi, ako to s obzirom na supotpisnike ima svoju političku i duhovnu težinu čemu takve dvojbe? Ugovor koji potpiše jedan papa ne može biti bezvrijedan papir iz razloga što je papa Kristov namjesnik na zemlji. Prije no što je otišao Isus je svojim učenicima rekao sve što vežete na zemlji biti će vezano i na nebu. To je misao koju s jednakom snagom ispovijeda današnji papa kao i papa Agaton. Dakle, ako najstarija ljudska institucija Katolička crkva dvije tisuće godina opstaje jer se drži poslanja koje joj je u naslijeđe ostavio njen utemeljitelj zbog čega zanemarivati nešto od onoga što je prema tom poslanju vezano na nebu i na zemlji, a to je nepobjedivost Hrvata u slučaju ratnoga pohoda bilo koga na ozemlju ovoga naroda? Pogotovo ako povijesni slijed jasno potvrđuje valjanost toga ugovora, a koja je sažeta u sintagmi „Bog i Hrvati“. Drugim riječima nije moguće upasti u Hrvatsku s oružanom silom i pobijediti Hrvate iz razloga što će na strani Hrvata biti njihov Bog. Međutim, Hrvate je moguće pobjeđivati Hrvatima. I to se dogodilo više puta kroz povijest. Prvi puta 1089. godine kada je došlo do podjele plemstva, ubojstva kralja Zvonimira na kninskom Saboru koji je nakanio zaratiti s Ugarima. Pa ni tada u onoj bitci na Gvozdu nije bilo pobjednika nego je tek trinaest godina kasnije došlo do ujedinjenja dva kraljevstva i to opet zato što su Hrvati posumnjali u vlastitu nepobjedivost na svome tlu pa je dio Hrvata prešao na stranu napadača. Pobjednički je mentalitet hrvatskih ratnika u slijedećim stoljećima uočen na raznim geografskim širinama europskih ratišta. Od nordijskih frontova stogodišnjega rata, Trenkovih husara, Napoleonovih trupa, rojalističke intervencije bana Jelačića u Mađarskoj, u Prvom sv. ratu to su okusili britanski vojnici u sjevernoj Italiji, u Drugom sv. ratu Ruski kod Satljingrada. Nepobjedivost hrvatske vojske evidentna je iz onoga što se dogodilo i u Drugom sv. ratu. Vojsku NDH nitko nije porazio na njenom tlu, ali ni hrvatske partizane. Treba li spomenuti Domovinski rat, upad srpske vojske u Hrvatsku i kako je prošla? Dakle, nepobjedivost Hrvata od kad navale strani zavojevači je evidentna. Isto je tako uočljivo da se to bitno mijenja kada na stranu osvajača pređu određene skupine Hrvata. Vidljivo je to i u ovom sadašnjem trenutku. Ali ni taj labuđi pjev „stoke sitnoga zuba“, kao što ih je pokojni predsjednik Tuđman nadahnuto opisao nije nikakva novost. Primjerice, u svojoj monografiji „Kardinal Haulik“ iz 1929 godine Vladimir Deželić se osvrće na stanje svijesti Hrvata iz razdoblja nakon smrti kardinala Juraja Haulika zagrebačkoga biskupa 1869. Godine pa kaže: 'Iako crvena sablast anarkizma još nije širila svoja paklena krila nad hrvatskim narodom, ali je već zublja plamenih požara budućnosti gorjela i radovala srca onih, kojima u pijanim strastima ništa nije bilo sveto, niti Bog, niti Hrvati, niti svetost ideala, niti krvlju otaca natopljena, blagoslovena crna gruda domovine, koju je u znoju lica svoga obrađivao hrvatski seljak, za onda još kmet, neuk, priprost, dobar po srcu, nevin po duši, ali sklon na sve opačine ovoga svijeta, pun zmija ljutica, koje je samo trebao demon novijega doba da izmami iz dubine njegove duše'. Je li se išta promijenilo? Je li mentalitet običnog, malog hrvtskog čovjeka isti i i onda i danas? Ali ne samo to nego i mentalitet onog drugog dijela naroda. Evo kako slikovito Deželić i njih opisuje: 'Inteligencija odgojena volterijanski, razmažena i prezasićena u orgijama mesa i bilikuma, svećenstvo odgojeno u jozefinskim protukatoličkim zavodima, kojima je više mirisao parfum otmenih dama od crkvenoga tamjana i brevijara, seljaštvo bez najprimitivnijih počela obuke i najelementarnijih pojmova civilizacije, sve to je pokazivalo da je blizu konac Hrvatske'. Očito je da ovakva stanja podijeljenosti i bezglavog lutanja nisu novost u povijesti hrvatskoga naroda pa ipak su bila i prošla, a narod ih je preživio i pobijedio. Tako će biti i ovaj put u Savskoj 66, na Markovom trgu, Pantovčaku, Vukovaru, ali i na svim onim adresama koje trenutno nisu u Hrvatskoj, ali joj pripadaju.