Daleko najveći protivnik je sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, koja svoj cilj nije uspjela postići unutar Hrvatske i sada to želi ostvariti kroz Ujedinjenje narode. Ja u to čvrsto vjerujem. Vidjevši, nakon dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, u kojoj je mjeri hrvatsko društvo podijeljeno, u njezinom inauguracijskom govoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozvala je na zajedništvo hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Bio je to iskren, razuman i odgovaran poziv novoizabrane hrvatske predsjednice. Usprkos činjenici što sam u političkoj emigraciji bio sljedbenik demokratskog i čovječanskog nauka vođe hrvatskog naroda početkom prošlog stoljeća, Stjepana Radića, koji je 1928. godine smrtno ranjen u Beogradskoj skupštini, nisam mogao zamisliti da ću se jednoga dana u tako velikoj mjeri slagati s političkim stajalištima i medijskim komentarima prof. dr. Zdravka Tomca, koji je u to vrijeme bio član KP Hrvatske. No, to ne znači da nije bilo trenutaka kad sam duboko razmišljao i čak bio uvjeren da se hrvatski narod može osloboditi velikosrpske Jugoslavije, samo ako hrvatski komunisti prihvate ruku pomirenja koju su pojedini hrvatski politički emigranti slali od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, sve do uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine. Dakle, zajedništvo je moguće ako svi koji živimo u Hrvatskoj iskreno pokažemo da volimo svoju državu tj. da ne mrzimo Hrvatsku. Ne moramo se ideološki slagati. Izazov hrvatskim komunistima u Domovini Inspiriran tim primjerima poruke pomirenja iz iseljeništva, u nekoliko sam navrata predlagao nešto slično. Nakon osnivanja Središnjeg odbora Hrvatske seljačke stranke u Londonu 1980. godine, čiji sam bio (najmlađi) član uputio sam jedan dopis tadašnjem predsjedniku HSS dr. Juraju Krnjeviću u kojem sam na nekoliko stranica iznio razloge zašto bi bilo dobro da se uputi poruka hrvatskim komunistima kako je vrijeme da progledaju i prihvate pomirenje između zaraćenih strana u hrvatskom narodu, kao jedini mogući put za opstanak nas Hrvata. U mjesečniku ''Hrvatska sloboda'' za travanj 1988. godine napisao sam i uvodnik koji je objavljen na prvoj stranici pod nazivom: ''Izazov hrvatskim komunistima''. Evo što sam u prve dvije rečenice tada napisao: ''U zadnjih je deset godina iz emigracije upućeno nekoliko javnih i otvorenih poruka hrvatskim komunistima u Domovini. Iako se svaki puta bile stilski i sadržajno drugačije formulirane, u svim se je porukama isticala jedinstvena misao: od hrvatskih se komunista, kako onih na vrhu vlasti, tako i onih pri vlasti, tražilo da svoj, u odnosu na druge Hrvate – nekomuniste, povlašteni položaj iskoriste za obranu sve ugroženijih hrvatskih interesa i olakšanje domovinske borbe za uspostavu slobodne i samostalne hrvatske države...'' Nema zajedništva s Vesnom Pusić i njezinim istomišljenicima I našoj je Predsjednici dobro poznato da u najvećim zapadnim demokratskim državama postoji konsenzus oko četiri ključna pitanja: obrane, unutarnje nacionalne sigurnosti, demokratskog sustava i vanjske politike. U tim državama uopće nije bitno koja je politička stranka u kojem trenutku na vlasti ili u oporbi - od socijaldemokrata do konzervativaca, jer svi nesupitno slijede tu praksu i zato su te zemlje tako razvijene, stabilne i jake. Nažalost, svima koji živimo u današnoj Hrvatskoj više je nego jasno da je pomirenje unutar hrvatskog naroda, koje je iskreno, kao i sadašnja predsjednica Grabar-Kitarović, pokušao ostvariti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo vrlo kratkog vijeka. Naime, a to je važno pojasniti, to pomirenje nije došlo kao odraz iskrenih unutarnjih osjećaja i katarze hrvatskih komunista, već dobro iskalkuliranog oportunizma tj. zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine, koja je bila daleko opasnija za hrvatske komuniste Jugoslavene nego za hrvatske domoljube u iseljeništvu. Da je, nedaj Bože, kojim slučajem uspio u njegovim nakanama stvaranja Velike Srbije i aneksije velikih dijelova Hrvatske ili pak cijele Hrvatske, velikosrpski vođa Slobodan Milošević najprije bi se krvavo obračunao s hrvatskim komunistima Jugoslavenima, a takvi su u Hrvatskoj do 1990. godine bili u većini. Ni danas ih nema puno manje kad je riječ o bivšim ideološki zaraženim komunistima i njihovoj djeci. U pravu je prof. dr. Tomac kad kaže da s njima nije moguće ostvariti svehrvatsko pomirnje. Njih se mora pobijediti na slijedećim izborima da bi mogao početi proces izgradnje pomirenja. Možda nikada u svojoj povijesti Hrvatska nije bila u većoj unutarnjoj opasnosti nego što je to danas. Ništa nam ne znači to što smo članica Nato saveza ili Europske unije, ako je sve veći broj građana Hrvatske ispod razine siromaštva, ako su nam školska djeca gladna, ako nam desetine, a sutra možda već stotine tisuća mladih i obrazovanih ljudi odu iz Hrvatske, a na njihova mjesta dođu stranci koji će znati upravljati ovom lijepom i bogatom zemljom. Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti i razjedinjenost domoljuba Usudim se reći da ni današnja gospodarska recesija, masovno iseljevanje i katastrofalan demografski trend opadanja broja stanovnika, ne predstavljaju najveću opasnost za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti, djeca orijunaša, djeca komunizma, hrvatski zagovaratelji ''regiona'', Srbi u Hrvatskoj koji su još uvijek u službi Beograda i maksimalna rascjepkanost domoljubnih snaga unutar Hrvatske, od stranaka do udruga veterana, kojih ima preko tisuću. Nitko mi ne može reći da to nije sastavni dio jednog velikog i paklenog plana neutraliziranja svih domoljubnih snaga koje se mogu djelotvorno suprostaviti osmišljenom vanjskom i unutarnjem planu ''discipliniranja'' Hrvatske i njezino vraćanje pod kontrolu, za zapadni svijet, važnijeg strateškog partnera – Srbije. Vesna Pusić je elementarna nepogoda za Hrvatsku Osim njezine narcisoidnosti, mržnje hrvatske države i bolesne ambicije, bez ikakvih dokazanih profesionalnih ili političkih uspjeha, u taj se plan uklapa i sada javno najavljena «želja» tj. plan Vesne Pusić da se natječe za mjesto generalnog tajnika UN-a. Spreman sam na svakom mjestu braniti ovo što ću sada reći. U srpnju mjesecu prošle godine napisao sam da je Ivo Josipović najveći i najlukaviji protivnik samostalne hrvatske države. Ne, on je zapravo drugi najveći problem za opstanak Hrvatske kao samostalne države. Daleko najveći protivnik je sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, koja svoj cilj nije uspjela postići unutar Hrvatske i sada to želi ostvariti kroz Ujedinjenje narode. Ja u to čvrsto vjerujem. Možemo li si samo zamisliti da u slučaju, nedaj Bože, nove velikosrpske agresije na Hrvatsku (povijest se ipak ponavlja i ona nije završila) i situacije u kojoj bi UN, na čelu s Vesnom Pusić, imao veliku ulogu u rješavanju ili zaustavljanju tog rata? Daleko od Hrvatske u New Yorku, na čiju bi stranu stala Vesna Pusić? Ja nemam nikakve dileme – na srbijansku. U takvoj situaciji Vesna Pusić bi za Hrvatsku bila deset puta opasnija od Budimira Lončara, koji je putem svojih veza u UN-u 1991. godine zagovarao da se Hrvatskoj nametne embargo na nabavu oružja. Kao bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije on je dobro znao da je Srbija imala na raspolaganju oružje tada četvrte najveće vojske u Europi. Pusićka bi mogla za Hrvatsku postati iznimno opasna ako iza nje stoje iste one međunarodne sile koje su stajale iz zločinca Tita. Treba također podsjetiti na činjenicu da je Vesna Pusić uništila hrvatsku diplomaciju, značajno pogoršala bilateralne odnose Republike Hrvatske s važnim zemljama svijeta, a u multilateralnim organizacijama više je zagovarala interese «regiona» nago Republike Hrvatske, čiji je ministar i koja ju plaća. Za one koji o tome nisu razmišljali, valja skrenuti pozornost da je u vrijeme kad desetine tisuća hrvatske školske i neškolske djece nemaju što jesti i više su gladna nego sita, Vesna Pusić je otišla na višednevnu turneju po zemljama Južne Asmerike kako bi lobirala za eventualan izbor za generalnog tajnika ili tajnicu UN-a. Dakle, ona je bez imalo osjećaja potrošila nekoliko desetina tisuća dolara za tu turneju pod lažnim izgovorom da ide lobirati za gospodarsku suradnju Hrvatske s tim zemljama. To je neviđena drskost, ali, nažalost, u narodu koji je stotinama godina bio tuđi sluga, takve stvari i danas nekažnjeno prolaze. Može li mi netko predložiti koji bi drugi prihvatljivi i logični razlozi bili za eventualan izbor (u koji ipak uopće ne vjerujem, ali je potreban oprez) Vesne Pusić za prvu osobu UN-a osim onih koje sam naveo. Gdje su njezini rezultati, kako na međunarodnom tako i na unutarnjem polju? Jedino s čime se šefica HNS-a može pohvaliti je to da je (a na tome joj velika hvala) zbog svoje orijunaške i protuhrvatske politike uspjela uništiti HNS. Malo je vjerojatno da će na slijedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj više od 0,5 posto građana dati glas tom koalicijskom partneru SDP-a. Također sam duboko uvjeren sam da to zapravo gospođu Pusić uopće i ne brine. Ona sada jedino razmišlja o njezinoj emigraciji, ali ne o onoj u kojoj smo ja i stotina tisuća drugih domoljuba bili diljem svijeta – prognani, prezreni i nepriznati kao Hrvati i ubijani od strane Udbe kao da smo lutajući i bolesni psi. Njezin je cilj doseći se vrha najvažnije multilateralne organizacije u svijetu i tada poručiti hrvatskom narod i hrvatskim domoljubima: ''I will be back''. Zadržimo Pusićku u Hrvatskoj Zaključno, bez obzira i na moju preferenciju da što prije ode iz Hrvatske, na primjer u Beograd, gdje često boravi, ne smijemo pasti u tu zamku. Ako je potrebno zadržimo je u Hrvatskoj, jer nakon slijedećih izbora jedino što će moći je pridružiti se Teršeličkinoj «Documenti». Poduzmimo sve što možemo da lobiranjem i na sve druge moguće načine upozorimo sve zemlje svijeta da Vesna Pusić nema nikakve profesionalne niti ljudske kvalifikacije da bude izbarna za generalnog tajnika UN-a. Budući da kod izbora za generalnog tajnika UN-a, koje čini 193 zemalja članica, svaka članica ima pravo glasovanja na Općoj skupštini UN-a, pozivam sve Hrvate u iseljeništvu da, ukoliko bi došlo do njezine kandidature, odmah pišu vladama svojih zemalja kako bi izbor Vesne Pusić za generalnog tajnika UN-a bio vrlo štetan i opasan za ugled i funkcioniranje te još uvijek važne međunarodne multilateralne organizacije. U ime Hrvata izvan Domovine posebno predlažem da to učini Hrvatski svjetski kongres. Šator na Zrinjevcu Na samom kraju, pozivam i sve antihrvatske nevladine udruge u Hrvatskoj, uključujući i one koje su se nedavno preko noći pojavile pred braniteljskim šatorom u Savskoj, da umjesto prosvjeda i napada na hrvatske branitelje u Savskoj, dođu pred Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu i tamo mirno prosvjeduju protiv danas osobe koja je veliki sukrivac za današnje teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i najveće protivnice teško stečene državne samostalnosti hrvatskog naroda – gospođe Vesne Pusić. Mislim da ni ideja o podizanju šatora na Zrinjevcu nije loša. Osim toga dolazi proljeće, a parlamentrani izbori su sve bliže. Dakle, prosvjed neće dugo trajati. Sguran sam da će za taj prosvjed na Zrinjenvcu imati i potporu 80% djelatnika Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji ne mogu dočekati da iz njihovog života nestane sadašnja ministrica vanjskih poslova i prva potredsjednica Vlade Republike Hrvatske.