Zvonimir Hodak: Kako to da si nikada nije oduzeo život nitko iz Ministarstva branitelja?

Kako to da si nikada nije oduzeo život nitko iz Ministarstva branitelja? Recimo, od jada što moraju plaćati WC i vodu prosvjednicima

Dragovoljci, branitelji i invalidi se uporno ubijaju. Fizički finaliziraju ono psihološko ubijanje raznih Matića, Kosorica, Glavaševića, drugarice Nađ, Franka Vidovića, Zorana Ercega, Tomislava Klauškog, Roberta Bajrušija, Renate Rašović itd.

“Za dom spremni!” Rasizam? Fašizam? Stari hrvatski pozdrav? Crvena krpa i bijedni alibi za one koji 5. kolovoza 1995. godine nisu kao zečevi pobjegli pred hrvatskom vojskom nego su se pritajili i napokon, kartaški rečeno, došli sada napokon na štih! Naravno, za gledatelje Žikine dinastije, Zorana Stevanovića, Antu Tomića, Aleksandra Holigu, Zorana Pusića, Vesnu Teršelič, Dejana Jovića i brojnu kriptokomunističku elitu to je destilirani fašizam. Fašizam koji nijednim pozitivnim propisom u RH nije zabranjen ni definiran kao fašistički pozdrav. Zato, drugovi, ovu bitku ne možete dobiti ni teoretski! Jer da bi stari hrvatski pozdrav “Za dom spremni!“ zabranili, morate istodobno zabraniti i hrvatski narod! A to neće ići! To ste već pokušali. Kao zečevi ste, kako vas je nazvao Sloba, nestali iz naših života. Pa što biste sada htjeli?

Cinkanjem po svijetu kako su Hrvati fašisti možete samo još više pojačati animozitet prema neokomunizmu, orjunaštvu i propalom jugofilstvu. Tada vam neće pomoći ni Documenta. Ujedinit ćete ponovno Torcidu i BBB na čijem ste se razdvajanju toliko namučili. ZDS nije kazneno djelo u KZ-u RH. Ulazi li ZDS možda u sferu prekršaja? Revna hrvatska policija često je do sada pokušavala upravo to dokazati na raznim prekršajnim sudovima. Međutim, svakoga bi puta ostala praznih ruku. Do danas, usprkos brojnih prijava, još nitko nije pravomoćno prekršajno osuđen za uzvikivanje ZDS. Ali, postoji zato nekoliko prekršajnih rješenja u kojima su prijavljeni oslobođeni. To sve UEFA-u ne zanima. Ona vjeruje Zoranu Stevanoviću. Zašto? To treba pitati Željka Jovanovića, Stevanovićeva mentora. Stevanović je produktivan i inventivan. Sprema se prijaviti hrvatske gardijske brigade jer su u Bljesku i Oluji, između ostalih, uzvikivali ZDS. Vjerojatno su koristili i doping koji je doveo do traktorijade. Zna on da je u NDH platežno sredstvo bila kuna. Znači da on i recimo Ante Tomić za ono što napišu primaju fašistički novac. A te Pavelićeve kune, uz Stevanovića i Tomića, još kako radosno primaju i svi ostali, od Teršeličke do Zorana Pusića.

Mogao bi Stevanović upozoriti UEFA-u da se prije utakmice hrvatske repke svira i fašistička himna. Ona ista pred kojom su u stavu mirno stajali Pavelić, Dido Kvaternik, Max Luburić, Artuković… Tu istu himnu navijači danas glasno pjevaju. Skandalozno! Imamo “Bože pravde“, “Po šumama i gorama“, misli Zoran, a mi izabrali baš “Lijepu našu”. Komunisti su, kad se teorija i praksa nisu slagale, mudro mijenjali praksu. Kako sada uskladiti teoriju Zorana Stevanovića, Ante Tomića, Aleksandra Holige, redakcije Novoga lista, Slobodne Dalmacije, kolumnista Jutarnjega i milijun gledatelja Žikine dinastije s hrvatskom praksom? Teoretski je moguće, iako u praksi ne pije vodu da policija ne dopusti unošenje na stadion nijedne jedine petarde, baklje, mine, nagazne mine, “topovskog udara“, lovačke puške, bazuke itd. Kažem – samo teoretski! Churchill je lijepo rekao “Ako netko kaže da je nešto teoretski moguće, onda znam da je to nemoguće“.

Ali, što napraviti s Torcidom i BBB-om? Kako bi gore navedeni spriječili navijače da se fašističko-rasistički ne iživljavaju nad progresivnom manjinom koja kad čuje ZDS odmah dobiva mlade… antifašiste. Navijači, čim prođu provjeru na ulazu, počnu u isti čas vrijeđati nacionalni osjećaj članova Documente i Žikista derući se ZDS i “U boj, u boj, za narod svoj!“. Zbog ove zadnje fašističke pjesmice časni Drago Ćosić sa HRT-a dobio je nedavno PSTP.

Ideja naših antifašista čini mi se dobra i izbalanisirana. Svakom sumnjivom, a to su svi koji ne idu u VIP-ložu, treba na ulazu zalijepiti na usta čvrsti selotejp. Ako se slučajno netko uguši, i za to postoji zgodno rješenje: treba još jednom pritvoriti i za to optužiti Milana Bandića. Ako pak Zokiju Stevanoviću slučajno propadne sadašnji posao, može uvijek računati na novi angažman – u Cinkarni Celje.

Ekshumiranog Jovicu, kao žrtvu rata, prepoznala je rodbina po susjedovu zlatnom satu.

Okupatori Hrvatske su svoje pompozno najavljeno kidisanje na “šatoraše“ morali odgoditi zbog prevelikog interesa. Javilo se sedam grla. Kod branitelja stara priča: još si je jedan oduzeo život?! Žalosno, tužno, ali i čudno. Kako to da si nikada nije oduzeo život nitko iz Ministarstva branitelja? Recimo, od jada što moraju plaćati WC i vodu prosvjednicima. Današnji vlastodržci, ali i oni Jadranke Kosor, busaju se u prsa što su sve napravili za ne koji su stvorili ovu državu. A dragovoljci, branitelji i invalidi se uporno ubijaju. Fizički finaliziraju ono psihološko ubijanje raznih Matića, Kosorica, Glavaševića, drugarice Nađ, Franka Vidovića, Zorana Ercega, Tomislava Klauškog, Roberta Bajrušija, Renate Rašović itd. Više od dvije tisuće ratnih heroja diglo je ruke na sebe!!! Vjerojatno od oduševljenja zbog ogromnih beneficija koje su im priskrbile kolone požrtvovnih mrava u tom moralno diskvalificiranom Ministarstvu. Bojim se da tamo ima dosta obožavatelja, ne branitelja, već Josipa Broza.

Pitanje je vrlo jednostavno. Zašto u Jugi pripadnici SUBNOR-a nisu dizali ruku na sebe? Prozirna verzija Bojana Glavaševića zna razlog. Oni nisu oboljevali od PSTP-a. Stvorili su Jugoslaviju i za to bili cijenjeni, nedodirljivi, zaštićeni k’o svete krave te doživotno zbrinuti. Suicidnost im nije bila ni na kraj pameti. Još dan-danas primaju mirovine (ako su još živi oni ili njihove obitelji) jer su se borili za Jugu. Dalmatinski orjunaši i danas još otvoreno iskazuju prijezir prema ovoj državi te čeznutljivo gledaju prema Beogradu. Zavide Dežuloviću i stotinama sličnih kojima je Beograd duševna hrana. Pritom čvrsto drže Slobodnu Dalmaciju i sanjaju o reinkarnaciji Feral Tribune.

Tu se k’o velika debela muha u čaši mlijeka opet istakla Renata Rašović, glasnogovornica “okupatora Hrvatske“. Kad su to, zbog već elementarne nelagode, propustili Jutarnji i Slobodna, uletio je sa dvije stranice Toljev Večernjak. Treba pomoć ideološkim istomišljenicima. Riječka izdavačka kuća Adamić opet je izdala! Knjigu ”Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune“. Renata misli da je orjunaški pamflet “kulturni događaj godine“. Renata nas je uvjerila, a mi joj ne vjerujemo! Kaže: “Uvjerenje da su Feral bile ljevičarsko-komunističke srbofilske novine je zlonamjerna tlapnja i golema izmišljotina.“ Renata je u pravu. Feral su bile petokolonaške, kriptokomunističke, recividističke, srbofilske novine. Ako su oni “enciklopedija hrabrog novinarstva“, onda je Savo Štrbac hrvatski dragovoljac, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić objektivni hrvatski povjesničari. Zahvaljujući Jakovini, Markovini i Klasiću, mi danas imamo udžbenike povijesti u kojima nema naznake koji su uzroci doveli do Domovinskoga rata. Tri od četiri udžbenika povijesti u osnovnoj školi ne spominju velikosrpsku agresiju na Lijepu našu. Ali zato Toljev Večernjak kliče “Hoćemo li pokrenuti neki novi Feral?“ I sad čekamo da “marksistički Isusovci“ iz Austrije pokrenu novi Feral. Glavni urednik mogao bi biti Branimir Pofuk koji bi sa Špoljarom, Tomom Gerovcem i Rašovićkom bacio na tržište neke nove, sjajne novine. Kojima čak ni Pupovčeve ”Novosti“ ne bi bile ni do pupka. Možda bi se moglo, kao i u vrijeme Domovinskoga rata, kao vanjske suradnike angažirati novinare iz SAO Krajine. Doduše, neki su trenutno na usavršavanju u Haagu, ali mlade generacije četnika već čekaju k’o zapete puške. Da završim s pojmom tako dragim Feralovim orjunašima: čitav ovaj plaćeni oglas jugonostalgičara u Večernjaku nije ništa drugo nego jedan “greatest shits“.

Djelovanje Ferala u Domovinskom ratu moglo bi se najbolje objasniti starom latinskom uzrečicom: “Ad partes pertica saeva venit.“ Prevedeno: “Došao je ispuniti svoju zadaću.”

Negdje sam pročitao zgodnu misao: “Srbi su uvjereni da su od svih Srba najgori Hrvati“. Nažalost, istinito. Evo primjera: Boris Vlašić u Jutarnjem analizira izbornu kaznu koju je preživio bivši predsjednik Ivo Josipović. Jedan od razloga izbornog debakla, misli Boris, je i grubo otpuštanje Dejana Jovića, svog glavnog analitičara. I to zbog Dejanove analize da Hrvati, kao niža vrsta Srba, nisu demokratski izabrali razlaz s Jugom. Dejan je uvjeren da su UDBA i KOS vršile pritisak na ceo narod da izađe iz socijalističkoga raja. Kad se Josipović već olako lišio briljantnog Dejana, tada radi još jednu kardinalnu pogrješku. Morao je Dejana zamijeniti Savom Štrbcem ili Zoranom Pusićem. Onda vjerojatno ne bi popušio.

Gordan Gerovac, u svojoj mračnoj i metafizičkoj tjeskobi, postavlja pitanje: “Gdje si bio 1991. godine? I odgovara: “Na žalost, bio sam u Hrvatskoj“. Srećom sam i ja bio u Hrvatskoj kao i stotine tisuća drugih. Dočekali smo da ta nesavršena i zbunjena Hrvatska ne gleda na Uskrs “kao jedan od dvojbenih koncepa pop-kulture“. Preteško je to Gorane za konzumente Večernjaka. Takva teška i mračna razmišljanja treba ostaviti za intelektualnu perjanicu Večernjaka, 24 sata i njihovo briljantno pero – Tomislava Klauškog. Čitajući izlijeve bijesa i zapjenjene mržnje pitam se što je to u vlasnicima Večernjeg ”katoličko, kršćansko?“ Kaže Tomislav Nikolić, oprostite, Tomislav Klauški: “Kome to Glogoški i njegovi šatoraši još mogu biti uzori?“ O kako smo svi bili nepravedni prema Davoru Butkoviću. Bule ima iste stavove kao Klauški, ali s daleko više stila, pismenosti, sintakse te smisla da od kamilice napravi fini francuski konjak. Klauški vidi 100 % invalide Domovinskoga rata kako u kolicima voze prema Trgu svetog Marka. Odmah se uspaničari jer po njemu Križari kidišu (cit. Jelena Lovrić) na Banske dvore i ruše vlast. Ona je stvarno novinarski Ostap Bender! Čudim se da ga Josipović nije imenovao savjetnikom za “ustašku zmiju“. Klauški bi ju našao i u Irskoj! Gerovaca pak nervira pitanje gdje si bio 1991. godine? Smatra da pravo pitanje glasi: gdje ćemo biti 1091. godine? Na to pitanje već je odgovorio Woody Allen rekavši: “Volio bih biti besmrtan, ali ne po svojim djelima nego tako da nikad ne umrem.“

Frljićev “Woyzeck“ ispao je u prvom krugu doigravanja za opstanak u B-ligi. Frlja je ispadanje u treću ligu pokušao prodati kao da je njegova režija njemačkoga klasika Georgea Buchnera u Beču “prošla odlično“. I prošla bi da je kritike u austrijskim novinama pisala Bojana Radović iz Večernjaka. Po njoj je Frlja uspio i u Varšavi gdje je brzo dobio šimecki u tur uz sprdanje poljske kritike. Njegov Titanic u Beču pratio je Tomislav Čadež, bivši Frljićev simpatizer. Kao i svi bivši, sad pije krv Frljiću. I to na slamčicu! Citira Čadež Tiroler Tageszeitung i bečki Die Presse koji zlobno primjećuju da se jedini aplauz Frljićevoj režiji čuo s galerije gdje su bili njegovi suradnici. U kazališnom slengu tako naručena pulika zove se – klaka. Kritičar Frljiću poručuje da se vrati u školske klupe i bolje prouči gradivo. Nakon što je Ante Tomić pokušao u Pragu izvesti “dvostruki aksl“ te tresnuo na leđa, sad nam ljevičarska netalentirana avangarda pokušava po tko zna koji puta prodati muda pod bubrege. Što se avangarde tiče, oni su s njom došli u dodir utoliko što su neki od njih služili JNA u Titovoj gardi.

I na Frljića se odnosi stara latinska: “Audit quod non vult qui pergit dicere quod vult.“ ili u prijevodu: “Sluša što neće tko uporno govori što hoće.