DOLJANI 35 GODINA POSLIJE: Obitelji i suborci ponovno na mjestima obrane Daruvara

Trideset pet godina nakon jednog od najtežih dana na daruvarskom bojištu, članovi obitelji, suborci, hrvatski branitelji te predstavnici policije, Grada Daruvara i Bjelovarsko-bilogorske županije ponovno su se okupili kako bi odali počast poginulima.

Obilježavanju su prisustvovali župan Bjelovarsko-bilogorske županije Marko Marušić i predsjednik županijskog Odbora za hrvatske branitelje Zdenko Radić, ratni zapovjednik Omega na daruvarskom bojištu 1. rujna 1991. godine.

Od Borika do mjesta pogibije

Program je započeo na bjelovarskom groblju Borik, na posljednjem počivalištu Tihomira Vrdoljaka, prvog poginulog hrvatskog branitelja s bjelovarskog područja.

Uz članove njegove obitelji, hrvatske branitelje i predstavnike policije i lokalnih vlasti, župan Marko Marušić i Zdenko Radić zapalili su lampaše i odali počast mladiću koji je imao samo 23 godine kada je poginuo braneći Daruvar.

Okupljeni su potom otišli u Donji Daruvar, na mjesto gdje je Vrdoljak sa suborcima sudjelovao u obrani grada. Ondje su položeni vijenci i zapaljeni lampaši.

Tihomir Vrdoljak toga je jutra s hrvatskim snagama sudjelovao u borbama i spašavanju zarobljenih branitelja u Doljanima. Poslijepodne je upućen na drugi kraj daruvarskog bojišta, u Donji Daruvar, gdje je počeo novi neprijateljski napad.

Smrtno ga je pogodila minobacačka granata. Suborci su ga pokušali spasiti, ali je preminuo tijekom prijevoza prema Bjelovaru.

Njegov prijatelj i suborac Mato Ćurak, koji je svjedočio njegovim posljednjim trenucima, povodom 35. obljetnice objavio je knjigu „Moj suborac Tihomir Vrdoljak“. Poruka kojom je sažeo uspomenu na prijatelja jednostavna je i snažna:

„Tihomire, hvala!“

Počast poginulima u Doljanima

Program je nastavljen u Doljanima, gdje je počast odana policajcima Policijske stanice Daruvar Srećku Manđiniju i Eugenu Lapčiću te pripadniku Odreda narodne zaštite Doljani Željku Bubliću.

Njihova imena ne mogu se odvojiti od imena Vlade Plažanina i Tihomira Lneničeka, pripadnika Odreda narodne zaštite Doljani i Sirač, koji su također izgubili živote toga krvavog 1. rujna 1991. godine.

Toga je dana poginulo ukupno šest hrvatskih branitelja: Srećko Manđini, Eugen Lapčić, Željko Bublić, Vlado Plažanin, Tihomir Lneniček i Tihomir Vrdoljak.

Ranjeno je 16 hrvatskih branitelja i civila, među kojima su teško ranjeni policajci Danko Ružička i Alfons Tutić.

Kopečak – mjesto na kojem je zaustavljen put prema Daruvaru

Današnje okupljanje u Doljanima i na Kopečku nije bilo samo prisjećanje na poginule. Bio je to povratak na prostor na kojem se 1. rujna 1991. odlučivalo o sudbini Daruvara.

Oko šest sati ujutro cesta ispod brda Kopečak dignuta je u zrak. Prvi neprijateljski udar prihvatili su pripadnici ATJ Pjetlići Policijske stanice Daruvar. Borba je već trajala kada su tijekom jutra stigli pripadnici SJP Omega s BOV-om.

Nakon njihova dolaska Pjetlići i Omege zajednički su vodili borbe na Kopečku i prema Doljanima. Razorenu cestu trebalo je zatrpati šljunkom i kamenom kako bi BOV mogao prijeći zapreku. Sve se odvijalo pod neprijateljskom vatrom.

BOV nije značio samo vatrenu moć. U trenucima kada se dio hrvatskih policajaca našao pod snažnom vatrom i u opasnosti od okruženja, predstavljao je zaštitu iza koje su se branitelji mogli izvući.

Na Kopečku je zaustavljen napad koji je trebao otvoriti cestu prema Daruvaru.

Sjećanje sudionika: „Bili smo na izmaku snage, ali Daruvar nije smio pasti“

Tih događaja prisjetio se i Dražen Šemovčan Šeki, tadašnji pripadnik ATJ Pjetlići. Njegovo svjedočanstvo ne govori samo o jednom čovjeku ili jednoj postrojbi, nego o zajedničkoj borbi Pjetlića i Omega na svim ugroženim pravcima daruvarskog bojišta:

„U akciju smo krenuli odmah ujutro, oko šest sati, prema brdu Kopečak. Od prvog okršaja pa sve do posljednjih borbi oko 18 sati prošli smo gotovo sva područja na kojima se toga dana branio Daruvar. Borili smo se na Kopečku, u Doljanima, prema Siraču i u Donjem Daruvaru. Bilo je iznimno teško i bilo je trenutaka kada smo bili na izmaku snage. Bez dolaska pripadnika SJP Omega i njihove pomoći s BOV-om teško bismo izdržali sve udare. Pjetlići i Omege toga su dana zajedno vodili borbe, nanijeli teške gubitke srpsko-četničkim snagama i spriječili slom obrane grada. Žalim za svim poginulim suborcima. Njihova je žrtva velika, ali nije bila uzaludna – Daruvar je toga dana obranjen.“

Trideset pet godina kasnije

Kada sudionici tih događaja danas ponovno dođu na Kopečak, ne vraćaju se samo na mjesto jedne bitke. Vraćaju se u dan u kojem se nije znalo hoće li obrana izdržati ni tko će se živ vratiti.

Vrijeme čini svoje. Neki su se detalji zamaglili, a pojedini prizori pomiješali s drugim danima i drugim borbama. Ipak, ne blijede imena poginulih, pogledi suboraca ni osjećaj da se Daruvar toga dana morao obraniti.

Nakon 35 godina ostaju tuga zbog izgubljenih života, ponos na ljude koji nisu ustuknuli i zahvalnost što su Pjetlići, Omege, pripadnici Policijske stanice Daruvar i Odreda narodne zaštite zajednički zaustavili neprijateljski napad.

Dok smo živi, govorit ćemo

Komemoracije imaju smisla samo ako iza vijenaca, lampaša i protokola ostane istina o ljudima i događajima.

Naša je obveza govoriti tko je toga dana branio Daruvar, gdje su vođene borbe i koliko je života izgubljeno. Ne zbog nas koji smo preživjeli, nego zbog poginulih i generacija koje dolaze.

Srećko Manđini, Eugen Lapčić, Željko Bublić, Vlado Plažanin, Tihomir Lneniček i Tihomir Vrdoljak nisu samo imena koja se jednom godišnje pročitaju uz spomen-obilježje. Oni su dio temelja na kojima danas stoji slobodan Daruvar.

Vrijeme prolazi. Sudionika je svake godine sve manje. Sjećanja polako blijede, ali naša odgovornost ne smije izblijedjeti.

Dok smo živi, govorit ćemo.

Neka im je vječna slava i hvala.