NA TRPINJSKOJ CESTI OTKRIVENA BISTA VINKU BUDIMIRU – SLONU: 35 godina nakon pogibije heroj se vratio svojoj ulici

Na mjestu gdje je živio, organizirao obranu i pod hrvatskim stijegom dočekivao rat, slobodu nije dočekao.

Na Trpinjskoj cesti u Vukovaru danas više ne stoji samo priča koju prenose suborci.

Stoji i njegov lik.

Na adresi Trpinjska cesta 221, uz skretanje prema Lipovači, 26. kolovoza 2026. otkriveno je spomen-poprsje Vinku Budimiru – Slonu, jednom od ljudi koji su se u najtežim danima stvaranja hrvatske države među prvima uključili u organiziranje obrane Borova Naselja.

Spomenik su, na 35. godišnjicu njegove pogibije, otkrili njegova majka Mara Budimir i sin Duje Budimir. Na svečanosti su bili članovi obitelji, suborci, hrvatski branitelji te predstavnici državne i lokalne vlasti.

Ali priča o Vinku Budimiru ne počinje 1991. godine.

I ne završava spomenikom.

VINKO BUDIMIR – SLON: ČOVJEK KOJI JE ZNAO ŠTO DOLAZI

Vinko Budimir rođen je 30. ožujka 1958. godine. Nakon prerane smrti oca napustio je školovanje i zaposlio se u Kombinatu Borovo kako bi pomogao obitelji. Poslije je izgradio vlastiti posao i bio vlasnik ugostiteljskog objekta, a njegovi prijatelji i suborci pamtili su ga kao čovjeka snažnog karaktera, fizički krupnog i izrazito odlučnog – otuda i nadimak Slon.

Kada su se tijekom 1990. i početkom 1991. u Borovu Naselju počele osjećati sve veće međunacionalne napetosti, Budimir nije čekao da rat službeno počne.

Svjedočanstva branitelja govore da je upravo on sazivao ljude i sudjelovao u organiziranju noćnih straža na području budućih obrambenih položaja. Jedno od svjedočanstava s Lipovačkog puta navodi da je krajem 1990., kada su stanovnici počeli primjećivati noćna kretanja i straže u susjedstvu, Budimir sazvao sastanak na kojem je dogovoreno organiziranje hrvatske obrane.

U kasnijim ratnim izvorima upravo se Vinko Budimir i Željko Čorak spominju u vezi s organiziranjem Lipovačkog puta, jedne od najvažnijih prilaznih točaka sjevernom dijelu Vukovara.

„DONIJET ĆU VAM LJESTVE. SKINITE ZASTAVU AKO IMATE HRABROSTI“

Jedan događaj postao je gotovo simbolom njegova karaktera.

Na području na kojem je živio bila je izvješena hrvatska zastava. Dio lokalnih Srba tražio je da bude uklonjena.

Budimirov odgovor ostao je zapamćen:

„Donijet ću vam ljestve. Skinite zastavu ako imate hrabrosti!“

Zastava nije skinuta.

Trideset i pet godina poslije upravo se hrvatski stijeg nalazi uz novi spomenik.

Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček na otkrivanju je podsjetio da se spomenik nalazi neposredno iza Budimirove kuće i uz barjak koji nije dopuštao ukloniti 1991. godine.

Zato mjesto spomenika nije slučajno.

Spomenik Vinku Budimiru stoji ondje gdje se njegova osobna priča pretvorila u ratnu povijest Vukovara.

VLASTITI NOVAC TROŠIO JE NA ORUŽJE ZA OBRANU

U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991. jedan od najvećih problema bio nedostatak oružja.

Hrvatski branitelji nisu imali iza sebe golemi vojni sustav, skladišta i oklopne brigade. Oružje se nabavljalo kako se znalo i moglo.

U svjedočanstvima o Budimiru ponavlja se podatak da je vlastiti novac ulagao u nabavu pušaka i streljiva za obranu. Večernji list još je 2012., na temelju razgovora sa sudionicima obrane, zabilježio da je kao vlasnik kafića Alkar novac usmjeravao upravo na nabavu oružja za ljude koji će nekoliko mjeseci poslije braniti Trpinjsku cestu i Borovo Naselje.

Njegov prijatelj i suborac Stipe Majić – Pipe i na današnjem otkrivanju spomenika prisjetio se Budimira kao čovjeka koji je imao sredstva, ali ih je želio ulagati u naoružavanje hrvatske obrane.

To je važan dio priče o Vinku Budimiru.

Prije nego što je postao poginuli branitelj, bio je jedan od ljudi koji su stvarali uvjete da se obrana uopće može organizirati.

26. KOLOVOZA 1991. – DAN KADA SU TENKOVI KRENULI PREMA LIPOVAČKOM PUTU

A onda je došao 26. kolovoza 1991.

Bio je to drugi dan otvorene Bitke za Vukovar.

Tenkovi i pješaštvo JNA, uz srpske snage, pokušali su probiti obranu na sjevernom dijelu grada. Teške borbe razvile su se prema Borovu Naselju, Trpinjskoj cesti i Lipovačkom putu.

Prema svjedočenjima sudionika, dio napadačkih snaga probio se prema Lipovačkom putu.

Braniteljima je trebala pomoć.

Vinko Budimir nije ostao čekati.

S ljudima je krenuo prema ugroženom položaju. Izvori navode dolazak pojačanja braniteljima na Lipovačkom putu i Budimirov odlazak ravno prema mjestu na kojem se odvijao tenkovsko-pješački prodor.

KRENUO JE PREMA TENKU

Zoran Sabljić, jedan od sudionika borbe, poslije je opisivao dramatične trenutke na Lipovačkom putu.

Branitelji su krenuli u protunapad s obje strane ulice.

Među njima je bio Slon.

Kretao se naprijed.

Nedaleko od položaja na kojem su se nalazili branitelji odjeknuo je pogodak tenkovskog projektila.

Vinko Budimir poginuo je 26. kolovoza 1991. na Lipovačkom putu, nekoliko stotina metara od vlastitoga doma.

Imao je 33 godine.

Njegova udovica Ružica Budimir danas se prisjetila da je bio među prvima koji su imali hrabrosti krenuti prema tenkovima. Prijatelj Stipe Majić opisao je njegovu pogibiju kao izravni pogodak tenkovskog projektila.

KUĆA JE OSTALA – VINKO SE NIJE VRATIO

Na kući u kojoj je Vinko Budimir živio poslije je postavljena spomen-ploča.

Na njoj je ostalo zapisano da je u toj kući živio vukovarski heroj Vinko Budimir, poginuo 26. kolovoza 1991., braneći svoj dom, svoj grad i svoju domovinu.

Ploča je otkrivena 26. kolovoza 2016., na 25. godišnjicu njegove pogibije.

Deset godina poslije, na 35. godišnjicu, nekoliko metara dalje dobio je i spomen-poprsje.

SIN DUJE: MOJ OTAC NIJE SAMO IME U POVIJESTI

Možda najosobniju poruku na današnjoj svečanosti izrekao je Vinkov sin Duje Budimir.

Za njega Vinko Budimir nije prvenstveno ratni simbol niti ime zapisano u kronologijama Bitke za Vukovar.

Bio je otac kojega je upoznavao preko obiteljskih uspomena, fotografija i priča ljudi koji su ga poznavali. Duje je zahvalio svima koji su desetljećima čuvali uspomenu na njegova oca i omogućili da njegov lik i ime trajno ostanu u Vukovaru.

U tome je možda i najveće značenje novoga spomenika.

Iza riječi branitelj, heroj, Slon, Trpinjska cesta i Vukovar 1991. postojao je čovjek.

Imao je majku.

Suprugu.

Sina.

Prijatelje.

Posao.

Planove.

I život koji je mogao nastaviti živjeti.

Umjesto toga, kada je na Lipovačkom putu trebalo zaustaviti tenkove, otišao je prema njima.

SPOMENIK I HRVATSKI STIJEG OSTAJU JEDAN UZ DRUGOGA

Projekt spomenika nastajao je više od godinu i pol. Gradonačelnik Pavliček zahvalio je obitelji Budimir te dragovoljcima i hrvatskim braniteljima iz Dugopolja i Cetinske krajine, koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji.

Spomenik nije zamišljen samo kao uspomena na jednoga čovjeka.

Prema riječima organizatora i predstavnika Grada, treba podsjećati i na sve znane i neznane hrvatske branitelje Lipovačkog puta, Trpinjske ceste, Borova Naselja i Vukovara.

I upravo je mjesto na kojem je podignut možda njegova najsnažnija poruka.

Vinko Budimir – Slon sada ponovno gleda prema Trpinjskoj cesti.

Iza njega je kuća.

Pokraj njega hrvatski stijeg.

Nedaleko je Lipovački put na kojem je poginuo.

A ispred njega prolazit će generacije koje rat nisu doživjele.

Zato bista nije samo kamen i bronca.

Ona govori tko je ondje živio, tko je organizirao prve straže, tko je vlastitim novcem pomagao nabaviti oružje i tko je, kada je došao trenutak, otišao prema prvoj crti.

Vinko Budimir nije dočekao slobodni Vukovar.

Ali danas, 35 godina nakon njegove pogibije, njegov spomenik stoji pod hrvatskim stijegom koji nije dopuštao skinuti.

Vinko, hvala ti za slobodu.

Neka ti je vječna slava i hvala. Počivao u miru Božjem.