Prije 31 godinu hrvatske snage krenule su u oslobađanje Knina, Like, Korduna i Banovine

U petak, 4. kolovoza 1995., u 5 sati počela je vojno-redarstvena operacija Oluja. Hrvatske snage krenule su u napad duž crte od Bosanskog Grahova i Dinare prema Kninu, preko sjeverne Dalmacije, Like i Korduna do Banovine i Jasenovca. Bojišnica je bila duža od 630 kilometara, a napad je izveden na više od 30 operativnih i taktičkih pravaca.

Glavni protivnik bila je Srpska vojska Krajine, oružana sila samoproglašene „Republike Srpske Krajine“, nastale pobunom protiv ustavnoga poretka Republike Hrvatske i okupacijom njezina teritorija. Uoči Oluje pod okupacijom se još nalazio velik dio sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine, dok je hrvatsko Podunavlje ostalo izvan dosega operacije i poslije je vraćeno mirnom reintegracijom.

Početku Oluje prethodile su četiri godine neuspjelih pregovora. Vodstvo pobunjenih Srba odbilo je početkom 1995. čak i razmotriti Plan Z-4, koji mu je nudio vrlo široku autonomiju unutar Hrvatske. Posljednji pregovori, održani 3. kolovoza u Genthodu kod Ženeve, također nisu doveli do prihvaćanja mirne reintegracije. Istodobno su srpske snage pojačavale napad na bihaćko područje, nakon pada Srebrenice i Žepe, pa je postojala ozbiljna opasnost od nove katastrofe u Bosni i Hercegovini. HMDCDR-ova kronologija povezuje Oluju i s pokušajem sprečavanja pada Bihaća.

Odluka o operaciji donesena je pod vodstvom predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana. Načelnik Glavnoga stožera Hrvatske vojske bio je general zbora Zvonimir Červenko, a snage su vodila zapovjedništva zbornih područja Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar. Skupnim snagama specijalne policije zapovijedao je general Mladen Markač.

Postrojbe koje su iznijele Oluju

Na području Zbornog područja Split, kojim je zapovijedao general Ante Gotovina, nositelji napada bile su 4. i 7. gardijska brigada. Uz njih su djelovali 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna, 2. bojna 9. gardijske brigade, 112., 113. i 144. brigada HV-a te 6., 7., 15., 126., 134. i 142. domobranska pukovnija. Potporu su davali 14. topnički divizijun, 20. haubički divizijun, dijelovi topništva 5. gardijske brigade, 11. protuoklopni topničko-raketni divizijun i 204. topničko-raketna brigada protuzračne obrane. Na prostoru Glamoča i Kupresa djelovale su 2. i 3. gardijska brigada HVO-a te snage Zbornog područja HVO-a Tomislavgrad.

Zbornim područjem Gospić zapovijedao je stožerni brigadir Mirko Norac. U njegovu su sastavu bile 1. i 9. gardijska brigada, 111., 119., 128. i 150. brigada HV-a te 8., 118., 133., 138. i 154. domobranska pukovnija. Angažirani su i 12. topnički divizijun, 9. protuoklopni topničko-raketni divizijun, 203. topničko-raketna brigada PZO-a i satnija 50. bojne atomsko-biološko-kemijske obrane.

Snage Zbornog područja Karlovac, pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca, činile su 99. i 104. brigada HV-a, dijelovi 148. brigade te 14., 110., 137. i 143. domobranska pukovnija. Poslije je na kordunski pravac uvedena i 1. gardijska brigada. Potporu su davali 10. topnički divizijun, dijelovi 16. topničko-raketne brigade, 7. i 13. protuoklopni topničko-raketni divizijun te satnija 33. inženjerijske brigade.

Na Banovini su djelovale snage Zbornog područja Zagreb, isprva pod zapovjedništvom generala Ivana Basarca. Nakon problema u napadu prema Petrinji general Petar Stipetić postavljen je za zapovjednika sektora koji je obuhvatio Zborna područja Zagreb i Bjelovar. Angažirane su 2. gardijska brigada, 57., 101., 102., 103., 145., 148., 149., 151. i 153. brigada HV-a te 1., 12., 17., 20. i 140. domobranska pukovnija. U sastavu potpore nalazile su se 202. topničko-raketna brigada PZO-a, dijelovi 15. protuoklopne i 16. topničko-raketne brigade, 31., 33. i 36. inženjerijska postrojba, 67. bojna Vojne policije, 252. satnija veze, 502. satnija ABKO-a i 1. riječni zdrug Sisak.

Zborno područje Bjelovar, kojim je zapovijedao general Luka Džanko, tek je 2. kolovoza dobilo napadnu zadaću. U operaciju je uvelo 24., 52., 121. i 125. domobransku pukovniju, 34. inženjerijsku bojnu, 265. izvidničko-diverzantsku satniju, 18. topnički divizijun i dio 202. topničko-raketne brigade PZO-a.

Skupne snage specijalne policije MUP-a krenule su s Velebita prema Malom Alanu, Svetom Roku, Lovincu, Gračacu, Otriću, Bruvnu i Lapcu. Marijanova studija prenosi dva podatka o njihovoj brojnosti, izvješće Glavnoga stožera govori o 2500, a ratni zapovjednik Željko Sačić o 3100 pripadnika. Specijalci su u teškim planinskim uvjetima probili obranu 4. lake i dijelova 9. motorizirane brigade Ličkog korpusa SVK. U operaciji je poginulo šest specijalnih policajaca, a oko 60 ih je ranjeno ili ozlijeđeno.

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo sudjelovalo je cjelokupnim raspoloživim snagama. Angažirano je 17 borbenih zrakoplova, pet borbenih i devet transportnih helikoptera te transportni i izvidnički zrakoplovi. Hrvatska ratna mornarica bila je spremna za protubrodsku, protupodmorničku i protuminsku obranu te prijevoz postrojbi.

Operaciju su osiguravale i snage koje nisu krenule u oslobađanje okupiranoga područja. Zborno područje Osijek držalo je obranu prema okupiranom hrvatskom Podunavlju snagama 3. i 5. gardijske brigade, 105., 106., 108., 122., 127. i 132. brigade te 5., 9., 10., 107., 109., 131., 136. i 157. domobranske pukovnije. Na Južnom bojištu bile su 114., 115. i 163. brigada, 116. i 156. domobranska pukovnija, 1. domobranska bojna Dubrovnik, odredi mornaričkog pješaštva i druge postrojbe. Njihova je zadaća bila spriječiti mogući napad Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije dok su glavne hrvatske snage bile angažirane u Oluji.

Nasuprot hrvatskim snagama stajali su 7. sjevernodalmatinski, 15. lički, 21. kordunaški i 39. banijski korpus SVK te Korpus specijalnih jedinica. U istočnoj Slavoniji nalazio se 11. slavonsko-baranjski korpus. Srpska vojska Krajine imala je vlastito topništvo, oklopne postrojbe i zrakoplovstvo te se oslanjala na pomoć Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije. Na njezinu čelu bio je general Mile Mrkšić.

Od Malog Alana do hrvatske zastave u Kninu

Prvoga dana hrvatske snage probile su obranu na nekoliko važnih pravaca. Specijalna policija oslobodila je Mali Alan i Sveti Rok, dok su u drugim sektorima oslobođena Uništa, Dabar, Gora, Sibić, Višnjica, Uštica i niz okolnih naselja. Srpske snage odgovorile su granatiranjem Gospića, Otočca, Karlovca, Siska, Sunje, Biograda, Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova. Stradali su civili, što pokazuje da SVK ni u završnim danima nije odustala od napada na urbana područja.

Napredovanje nije svugdje bilo jednako brzo. Na prilazima Petrinji, Plaškom i dijelovima Korduna hrvatske su postrojbe naišle na snažan otpor i minska polja. Bilo je pogrešnih procjena, zastoja i velikih gubitaka. Takve činjenice ne umanjuju pobjedu. One pokazuju da Oluja nije bila unaprijed dogovorena šetnja prema praznim gradovima, nego zahtjevna borbena operacija.

U prijepodnevnim satima 5. kolovoza pripadnici 7. i 4. gardijske brigade ušli su u Knin. Istoga dana oslobođeni su Gračac, Lovinac, Ljubovo, Drniš, Benkovac, Obrovac, Vrlika, Kijevo, Saborsko, Plaški, Hrvatska Dubica i brojna druga mjesta.

Petrinja, Glina, Hrvatska Kostajnica, Slunj, Korenica, Udbina, Kistanje i Plitvice oslobođeni su 6. kolovoza. Kod Tržačkih Raštela hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine, čime je okončana blokada bihaćkoga područja.

Do 7. kolovoza oslobođeni su Vojnić, Cetingrad, Gornji i Donji Lapac, Mazin i druga mjesta. Ministar obrane Gojko Šušak objavio je u 18 sati da je operacija završena, ali pojedini džepovi otpora još nisu bili uklonjeni. Predaja 21. kordunaškog korpusa SVK u Topuskom 8. kolovoza označila je završetak njegova organiziranog otpora, dok su ulasci u Vrginmost i Dvor na Uni uslijedili 9. kolovoza.

Brojke koje se ne smiju spajati bez objašnjenja

Glavni stožer u svom izvješću od 21. kolovoza 1995., navodi da je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara, odnosno 18,4 posto površine Republike Hrvatske. Prema istom izvješću poginulo je 196 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, 1100 ih je ranjeno, trojica su zarobljena, a 15 ih se vodilo kao nestalo.

Službeni program obilježavanja 2026. koristi noviji podatak od 245 poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Na dostupnim stranicama MORH-a i Ministarstva hrvatskih branitelja nije objašnjeno obuhvaća li taj broj šire vremensko razdoblje, naknadno preminule od posljedica ranjavanja ili naknadno dopunjene evidencije. Zbog toga broj od 245 ne treba mehanički uspoređivati sa starijim operativnim izvješćem od 196 poginulih i 15 nestalih. Riječ je o dvjema evidencijama nastalima u različito vrijeme, a njihovu metodologiju tek treba javno i precizno objasniti.

Vojna pobjeda, odlazak civila i odgovornost za zločine

Tijekom operacije Hrvatsku je napustio velik broj srpskih civila. Ni oko toga nema jedinstvenog broja. HMDCDR-ova kronologija navodi oko 90.000 prema hrvatskim izvorima, oko 150.000 prema tadašnjim podacima UN-a te između 200.000 i 250.000 prema srpskim izvorima.

Vrhovni savjet obrane RSK donio je 4. kolovoza odluku o evakuaciji stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac, odnosno iz sjeverne Dalmacije i južne Like. Mnogi su otišli prema Bosni i Hercegovini prije dolaska hrvatskih postrojbi. Na odlazak su utjecali zapovijed krajinskog vodstva, raspad SVK, strah i ratne okolnosti.

Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju 16. studenoga 2012. pravomoćno je oslobodilo Antu Gotovinu i Mladena Markača. Sud je ukinuo zaključak o nezakonitim topničkim napadima i nije prihvatio postojanje udruženog zločinačkog pothvata radi prisilnog uklanjanja srpskog stanovništva. Pravomoćna presuda važna je za pravnu ocjenu operacije i odgovornosti hrvatskih zapovjednika.

Kako se Oluja obilježava 2026. godine

Središnje obilježavanje 31. obljetnice održat će se 5. kolovoza 2026. u Kninu. Prema službenom programu MORH-a, proslava počinje u 6.30 sati budnicom, a u 7.30 služit će se misa u Crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Odavanje počasti poginulim, nestalim i umrlim braniteljima predviđeno je u 9 sati kod Spomenika hrvatske pobjede Oluja 95.

Središnja svečanost počet će u 9.40 sati na stadionu NK Dinara, dok će se na Kninskoj tvrđavi podignuti hrvatska zastava. Bit će pročitana imena 245 poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, a na tvrđavi će istupiti jednak broj kadeta Hrvatske vojske i polaznika Policijske akademije.

Knin je središte proslave jer je njegovo oslobođenje 5. kolovoza označilo slom političkoga i vojnoga središta pobune. Ipak, javno pamćenje Oluje ne bi smjelo ostati samo na 4. i 7. gardijskoj brigadi i fotografiji zastave na tvrđavi. Premalo se govori o specijalcima na Velebitu, pričuvnim postrojbama koje su prelazile Kupu, Koranu i Savu, braniteljima poginulima na prilazima Petrinji i Ljubovu te snagama koje su u Slavoniji, južnoj Dalmaciji i na Jadranu čuvale Hrvatsku od mogućeg širenja rata.

Trideset i jednu godinu poslije Oluja je hrvatska vojna pobjeda nad vojskom koja je branila okupaciju i nepriznatu paradržavu. Njezinu vrijednost ne treba graditi na preuveličavanju ni na prešućivanju. Dovoljno govore oslobođeni gradovi, povratak prognanika, deblokada Bihaća i imena branitelja koji se nisu vratili svojim obiteljima.

Korišteni izvori

• - Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Davor Marijan, Oluja

• - Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Kronologija Domovinskog rata

• - Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Program proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 31. obljetnice VRO Oluja u Kninu

• - Ministarstvo unutarnjih poslova, Muzej policije, Uloga specijalne policije u akciji Oluja

• - Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Prosecutor v. Ante Gotovina and Mladen Markač – Appeals Judgement, 16 November 2012