Sabor suočen s brutalnom stvarnošću: komunizam ostavio krvavi trag koji se ne može izbrisati

JE LI KONAČNO DOŠLO VRIJEME

U Hrvatskom saboru održan je okrugli stol o masovnim zločinima jugoslavenskog komunizma u Sloveniji, ali ono što se ondje čulo daleko nadilazi okvire jedne stručne rasprave. Riječ je o temi koja desetljećima stoji na rubu javnosti, prešućena, relativizirana ili svjesno potisnuta, a sada je napokon izgovorena u instituciji koja bi trebala biti jamac istine i demokracije.

Inicijator skupa, Ivan Penava, već je u uvodu jasno dao do znanja da se ne radi o ideološkom obračunu nego o pokušaju da se društvo suoči s činjenicama koje su predugo bile ignorirane. Njegova poruka bila je nedvosmislena – žrtve komunističkog režima nisu samo dio povijesti nego duboka rana hrvatskog naroda koja nikada nije do kraja zacijelila.

Sabor kao mjesto istine, a ne šutnje

Penava je naglasio kako upravo Hrvatski sabor mora biti mjesto gdje se ovakve teme otvaraju jer simbolizira demokraciju koja ne može opstati na prešućenim zločinima. Organizacijom okruglog stola pokušao je otvoriti prostor dijaloga između različitih pogleda, pozivajući političke predstavnike, povjesničare i društvene aktere, ali izostanak dijela pozvanih pokazao je koliko je hrvatsko društvo još uvijek opterećeno podjelama kada je riječ o ovoj temi.

Upravo zato njegova poruka da se istina mora temeljiti na dokazima, iskapanjima i dokumentima dobiva dodatnu težinu jer jasno razdvaja činjenice od ideoloških interpretacija koje su desetljećima oblikovale javni prostor.

Sustav koji je ubijao i skrivao tragove

U svom izlaganju Penava je otvorio najtežu tezu – da zločini komunističkog režima nisu bili stihijski nego sustavno planirani i provođeni uz korištenje državnog aparata, pri čemu su eliminirani ne samo protivnici nego i svi koji su pokušali postaviti pitanje. Paralelno s tim stvaran je narativ koji je generacijama oblikovao percepciju prošlosti, što znači da posljedice tog sustava nisu nestale njegovim formalnim padom.

Time je rasprava iz povijesne prešla u društvenu dimenziju, jer se postavlja pitanje koliko je današnje društvo još uvijek pod utjecajem tog nasljeđa.

“Zločin bez zločinaca” – najteža istina koja je izgovorena

Slovenski povjesničar Mitja Ferenc dodatno je ogolio razmjere tragedije govoreći o dugogodišnjim istraživanjima koja pokazuju da su nakon Drugog svjetskog rata desetine tisuća ljudi likvidirane bez suđenja, dok odgovornost gotovo nikada nije utvrđena. Njegova rečenica da imamo zločin bez zločinaca možda je najpreciznije opisala cijeli sustav.

Posebnu težinu daje činjenica da su žrtve ostajale bez imena i groba, dok su njihove obitelji desetljećima živjele pod stigmatizacijom, što ovaj zločin čini ne samo fizičkim nego i duboko društvenim i identitetskim.

Grobnice koje i danas govore

Kada se govori o lokacijama poput Huda Jama, Tezno mass grave i Kočevski Rog, jasno je da se ne radi o pojedinačnim slučajevima nego o sustavu čiji razmjeri i danas iznenađuju istraživače. Posebno potresno djeluje činjenica da ni desetljeća nakon otkrića mnoge žrtve nisu dostojno pokopane, što otvara pitanje ne samo prošlosti nego i odnosa današnjih institucija prema tim zločinima.

Brojke koje ruše svaku relativizaciju

Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura potvrdio je da službeni podaci govore o više od 261 tisuće ratnih i poratnih žrtava te o više od tisuću i pol evidentiranih i prikrivenih grobišta na području Hrvatske i šire regije, čime je jasno pokazano da se ne radi o izoliranim događajima nego o sustavu koji je imao razmjere kakve je teško ignorirati ili umanjiti.

Pitanje prošlosti ili pitanje sigurnosti?

Povjesničarka Vlatka Vukelić raspravu je podigla na još višu razinu upozorivši da suočavanje s komunističkim zločinima nije samo pitanje povijesti nego i pitanje nacionalne sigurnosti i identiteta. Usporedila je hrvatski pristup s državama srednje i istočne Europe koje su kroz lustraciju i otvaranje arhiva jasno definirale svoj odnos prema totalitarnom nasljeđu, dok je Hrvatska, kako je istaknula, godinama ostajala u prostoru institucionalne šutnje.

Naglasila je i da jugoslavenski komunizam vlast nije učvršćivao demokratskim putem nego kroz sustav straha i represije, koristeći mehanizme koji su trebali spriječiti svaki oblik otpora i jasno pokazati posljedice suprotstavljanja režimu.

Istina je izrečena, ali odluka još nije donesena

Okrugli stol u Hrvatskom saboru pokazao je da činjenice više nisu upitne jer postoje dokumenti, grobnice i svjedočanstva koja jasno govore o razmjerima zločina. Ono što i dalje nedostaje jest politička i društvena odluka što učiniti s tom istinom.

Jer pitanje više nije što se dogodilo nego zašto se o tome toliko dugo šutjelo i ima li Hrvatska snage konačno se suočiti sama sa sobom.