PAD DESNE SUPODERICE: Pakao Sajmišta i posljednji proboj branitelja Vukovara

Sajmište – bojište na kojem se ratovalo za svaku kuću

Na Sajmištu nije postojala sigurna ulica, kuća ni dvorište. Ratovalo se na udaljenosti od nekoliko metara, kroz razrušene zidove, podrume, prozore i rupe probijene granatama. Jedan pogrešan korak značio je ulazak u snajpersku ili mitraljesku vatru.

Među najvažnijim hrvatskim položajima nalazila se Desna Supoderica, odnosno dio tadašnjeg naselja „6. proleterske divizije“. Branio ga je 4. vod 1. satnije 1. bojne Sajmište, kojim je zapovijedao Tomislav Skrbin.

Taj je vod još 25. kolovoza 1991. ušao u otvoreni sukob s oklopnom kolonom JNA. Branitelji su raspolagali s tek nekoliko protutenkovskih mina, ručnim kumulativnim bombama i Molotovljevim koktelima, ali su uspjeli uništiti jedan i onesposobiti drugi tenk.

Od tada je Desna Supoderica ostala čep na jedinom zapadnom prilazu Vukovaru. Držala se bez uzmicanja dok su se oko nje rušile kuće, ginuli ljudi i nestajale čitave obrambene crte.

Obruč se zatvorio: branitelji ostali bez bokova i zaleđa

Dana 5. studenoga 1991. položaj Desne Supoderice našao se u potpunom okruženju. Pale su okolne ulice, prekinute su veze s drugim dijelovima obrane, a neprijateljske snage prodrle su duboko u naselje.

Više nije postojala obrambena crta koju bi branitelji mogli držati. Postojale su samo izdvojene kuće, improvizirani bunkeri i uski prolazi pod neprestanom vatrom.

Nakon izvlačenja civila malobrojni preživjeli branitelji krenuli su u proboj iz obruča. Uspjeli su se izvući i spojiti s hrvatskim snagama u gradu.

Zbog toga se „pad“ Desne Supoderice ne može opisivati kao klasično osvajanje položaja. Prema svjedočanstvima njegovih pripadnika, neprijatelj ga nije slomio izravnim jurišem. Branitelji su ga napustili tek kada su pale gotovo sve okolne ulice i kada je ostanak značio sigurnu smrt bez ikakve mogućnosti nastavka obrane.

Neprijatelj je već slavio: „Ovo im je kraj“

Dok su hrvatski branitelji prolazili kroz pakao okruženja, propaganda JNA već je proglašavala kraj obrane Vukovara.

S razglasa su upućivani pozivi na bezuvjetnu predaju, uz tvrdnje da je grad potpuno opkoljen i da branitelji više nemaju izlaza. Na snimkama se čuju i samozadovoljne izjave pripadnika napadačkih snaga:

„Sabijeni su. Ovo im je kraj.“

Slavilo se „izvršenje zadatka“, govorilo da sve ide prema planu, a dobrovoljci pristigli iz Srbije pred kamerama su otvoreno izgovarali protiv koga su došli ratovati.

Ipak, iza propagandnog likovanja skrivala se bitno drukčija istina: za svaki osvojeni metar Sajmišta napadači su plaćali strahovitu cijenu.

Priznanje s neprijateljske strane: Hrvati su pokrivali cijeli teren

Najbolji opis snage hrvatske obrane nije dao hrvatski branitelj, nego pripadnik napadačkih snaga koji je nakon okupacije prolazio nekadašnjim položajima.

Pokazujući kuće, raskrižja i bunkere, opisivao je kako su branitelji Desne Supoderice organizirali unakrsnu vatru. Snajperski i mitraljeski položaji nadzirali su prilaze, dok je hrvatska obrana pokrivala obje strane ulica i gotovo svaku komunikaciju kojom se neprijatelj pokušavao približiti.

Njegovo priznanje bilo je nedvosmisleno:

„Bili su jako dobro pripremljeni.“

Govorio je o snajperskoj vatri koja je zaustavljala svaki pokušaj prelaska ulice, o bunkerima koji su kontrolirali cijela raskrižja te o hrvatskim položajima s kojih se istodobno djelovalo iz više smjerova.

Napadači su morali pretrčavati otvorene ulice pod vatrom. Streljivo i bombe prebacivali su užetom između kuća jer bi čovjek koji ih je pokušao prenijeti cestom postao laka meta.

Njihovo vlastito svjedočanstvo razbija svaku priču o lakoj i brzoj pobjedi. Na Sajmištu nije bilo pobjedničke šetnje. Bio je to krvavi rat za svaku prostoriju, svaki zid i svaki prag.

Granate kroz zidove, borbe na nekoliko metara

Urbana bitka na Sajmištu pretvorila je obiteljske kuće u bunkere, dvorišta u minska polja, a zidove u posljednju granicu između života i smrti.

Protivnici su se povremeno nalazili na udaljenosti manjoj od jednog metra, razdvojeni samo zidom. Bombe su ubacivane kroz otvore, pucalo se kroz rupe u ciglama, a vojnici su prelazili ulice dok su im meci udarali ispred nogu, iza leđa i oko glave.

Napadački zapovjednik poslije je tvrdio da bi se prema događajima sa Sajmišta moglo snimiti „dvadeset filmova“. Ne zato što je ondje izvojevana laka pobjeda, nego zato što je svaki pokušaj prodora nailazio na očajnički i organizirani otpor ljudi koji više nisu imali prostor za povlačenje.

Jeziva rečenica o zarobljenom hrvatskom branitelju

U arhivskoj snimci nalazi se i trenutak koji otkriva što je moglo čekati hrvatske branitelje ako bi živi pali u neprijateljske ruke.

Govoreći o poznaniku s hrvatske strane koji je bio zarobljen, sudionik napada najprije opisuje njihov razgovor, a zatim hladno izgovara:

„Bio je strijeljan.“

Bez suđenja. Bez milosti. Bez daljnjeg objašnjenja.

Ta kratka rečenica objašnjava zbog čega je proboj iz okruženja za branitelje Desne Supoderice bio pitanje života i smrti.

Desna Supoderica nije simbol poraza, nego otpora

Položaj Desne Supoderice prestao je postojati tek kada oko njega više nije bilo cjelovite hrvatske obrambene crte. Branitelji su se povukli nakon spašavanja civila i pada okolnih ulica, a ne zato što su bili kukavice ili zato što su u izravnom sukobu položili oružje.

Više od dva mjeseca držali su zapadna vrata Vukovara, iako su bili brojčano slabiji i neusporedivo lošije naoružani od snaga JNA, teritorijalaca i srpskih paravojnih postrojbi.

Zapovjednik Tomislav Skrbin i njegovi suborci ostavili su svjedočanstvo o obrani u kojoj je srce bilo veće od straha, a odluka o ostanku snažnija od neprijateljskih tenkova, topova i propagande.

Desna Supoderica izgubila je položaj, ali nije izgubila bitku za povijesno pamćenje. Napadači su zauzeli razrušene kuće – ali su iza njih pronašli dokaz da se Vukovar nije predao.

VIDEO: Pad položaja Desna Supoderica

Izvori: dokumentarni film „Pad položaja Desna Supoderica“, svjedočanstva branitelja Damira Plavšića te zapis o zapovjedniku Tomislavu Skrbinu i ratnom putu voda.