RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 26. nastavak Mikluševci 1991.–1992.: Dvanaestorica osuđena, ali desetorica u odsutnosti

Mikluševci, malo rusinsko selo između Vukovara i hrvatsko-srpske granice, rijedak su primjer mjesta za koje je hrvatsko pravosuđe izreklo veći broj pravomoćnih osuda. Dvanaestorica pripadnika okupacijske vlasti i mjesne Teritorijalne obrane osuđena su na ukupno 83 godine zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Ipak, ta brojka ne predstavlja dovršenu pravdu.

Desetorici osuđenika sudilo se u odsutnosti. Samo su Joakim Bučko i Zdenko Magoč bili dostupni hrvatskim tijelima kada je donesena presuda. Nije pronađen javno objavljen, ažuriran službeni podatak o tome je li i koliko svaki osuđenik stvarno izdržao od izrečene kazne.

Pravomoćnom presudom utvrđeno je tko je sudjelovao u odvođenju i ubojstvu tročlane obitelji Holik, tko je žrtve prevozio, tko je zlostavljao stanovnike i tko ih je prisiljavao da potpisuju izjave o „dobrovoljnom“ napuštanju sela. Međutim, dio ljudi koje je sud povezao s neposrednim pogubljenjem umro je prije završetka postupka ili uopće nije bio obuhvaćen konačnom presudom.

Za ubojstvo Slavka Hajduka, odvedenog tijekom pregovora o predaji sela, pravomoćno nije individualiziran neposredni počinitelj. Sud je utvrdio odgovornost za njegovo nezakonito zadržavanje, ali ne i tko ga je poslije ubio.

Mikluševci zato nisu mjesto bez presuda. Oni su mjesto u kojem su presude razotkrile važan dio zločinačkog sustava, ali nisu osigurale da većina osuđenika bude dovedena u zatvor niti su odgovorile na sva pitanja o zapovjednicima, pomagačima i neposrednim izvršiteljima.

Rusinsko selo na putu napredovanja JNA

Mikluševci se nalaze na području današnje Općine Tompojevci. Prije rata bili su poznati kao selo s izrazitom rusinskom većinom i grkokatoličkom tradicijom.

Nacionalna pripadnost stanovnika ipak ne može sama objasniti podjelu nastalu 1991. godine. Vrhovni sud utvrdio je da su među počiniteljima bili pripadnici i srpske i rusinske zajednice, dok su žrtve bili Rusini i drugi stanovnici koje je okupacijska vlast smatrala politički nepodobnima, protivnicima nove vlasti ili osobama povezanima s HDZ-om i hrvatskim institucijama.

Upravo je to bilo ključno za pravnu kvalifikaciju. Županijsko državno odvjetništvo prvotno je optuženike teretilo za genocid nad Rusinima. Sudovi su, međutim, utvrdili da nije dokazana posebna namjera fizičkog uništenja rusinske nacionalne skupine. Dokazani su ubojstva, progoni, pljačka, nezakonita zatvaranja, zlostavljanje i prisilno raseljavanje civila – odnosno ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Dana 21. rujna 1991. u Mikluševce je ušla JNA. Nakon pregovora o predaji oružja njezini pripadnici privremeno su se povukli prema pustari Opatovac.

Pritisak na selo nije prestao. Slijedili su novi zahtjevi za predaju oružja, blokade i granatiranja. Stanovnike koji su predstavljali selo na pregovorima ispitivali su pod oružanom prijetnjom.

Dana 4. listopada predstavnici Mikluševaca otišli su u Čakovce na razgovor s predstavnicima JNA i lokalnih srpskih snaga. Među njima je bio policajac Slavko Hajduk.

Prema pravomoćnoj presudi, Milan Stanković, Dušan Stanković i Zdravko Simić vrijeđali su i tukli ljude koji su došli na pregovore. Slavku Hajduku nije dopušteno otići jer je bio pripadnik hrvatske policije.

Hajduk je protuzakonito zadržan i poslije ubijen.

Sud je utvrdio da je Zdravko Simić svojim postupanjem prouzročio da Hajduk ostane zatočen, ali izrijekom je zaključio da nije dokazano da je odgovoran i za kasnije ubojstvo. Prema svjedočenju iznesenom na suđenju, Hajdukovo tijelo pronađeno je u bunaru kod Čakovaca. Tko ga je odveo od mjesta zatočenja, tko ga je ubio i tko je sudjelovao u skrivanju njegova tijela nije pravomoćno individualizirano.

Nakon povratka preostalih pregovarača počelo je granatiranje Mikluševaca. Dio stanovnika sklonio se u šumu Jelaš, a drugi su se pokušali izvući prema područjima pod hrvatskim nadzorom.

JNA i pridružene paravojne formacije okupirale su selo 8. listopada 1991. godine.

Štab Teritorijalne obrane preuzeo je vlast

Nakon okupacije Momir Anđelić osnovao je Štab Teritorijalne obrane Mikluševci, koji je postao stvarna mjesna vlast.

Vrhovni sud utvrdio je da je Milan Stanković bio zamjenik zapovjednika Štaba. Jugoslav Mišljenović, Dušan Stanković, Petar Lenđer, Joakim Bučko, Mirko Ždinjak i Dragan Ćirić djelovali su kao njegovi članovi, dok su Zdravko Simić, Zdenko Magoč, Jovo Cico, Đuro Krošnjar i Janko Ljikar bili pripadnici Teritorijalne obrane.

Sud je zaključio da njihova pojedinačna djela nisu bila skup međusobno nepovezanih incidenata. Djelovali su u sustavu usmjerenom na raseljavanje politički nepodobnih civila, ubojstva, zastrašivanje, zlostavljanje, pljačku, oduzimanje imovine i nezakonito zatvaranje.

Stanovnike su ispitivali o članovima obitelji koji su pobjegli na hrvatsku stranu. Pretresali su kuće, oduzimali automobile, traktore, poljoprivredne strojeve, žito, stoku i novac. U dvorišta i prema kućama pucalo se radi zastrašivanja.

Sud je utvrdio da su Jugoslav Mišljenović i Dragan Ćirić tukli Mihajla Mudrog tijekom ispitivanja. Mirko Ždinjak oduzeo je automobil Miroslavu Mudrom, tukao ga i vukao vezanog po dvorištu. Đuro Krošnjar zlostavljao je Janka Papugu, izbio mu zube te ga postavio uz zid i pucao gumenim streljivom.

Jovo Cico pucao je po kući Branka Batakovića dok su unutra bili supružnici, dvoje malodobne djece i drugi stanovnici. Krošnjar je uz prijetnju ubojstvom iznuđivao novac od mještana.

To su radnje koje su sudski utvrđene. Tvrdnje iz svjedočenja koje nisu prihvaćene u činjenični opis presude ne smiju se automatski pripisivati pojedinim osuđenicima.

Popisano 64 kuće za iseljenje

Odluka o uklanjanju stanovništva nije donesena tek u svibnju 1992. godine.

Vrhovni sud naveo je da je popis ljudi koji se moraju iseliti utvrđen na sjednici Štaba Teritorijalne obrane 21. studenoga 1991. U tonskom zapisu razgovora objavljenom u tadašnjem listu „Ruske slovo“ govorilo se o 64 kuće i približno 150 ljudi.

Kriterij nije bio isključivo nacionalni. Na popis su stavljana kućanstva u kojima je jedna osoba ili njezin bliski član obitelji bio povezan s HDZ-om ili hrvatskom vlašću. Rusini koji su prihvatili okupacijski poredak i obnašali funkcije u njegovim institucijama nisu protjerani.

Takav kriterij ne mijenja zločinački karakter postupanja. Civil ne gubi zaštitu zato što je član političke stranke, rođak hrvatskog policajca ili protivnik okupacijske vlasti.

Sud je utvrdio da su članovi Štaba prisiljavali po jednog člana svakog označenog kućanstva da potpiše izjavu prema kojoj obitelj Mikluševce napušta dobrovoljno, a svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja vlastima takozvane SAO Krajine.

Riječ „dobrovoljno“ nije odgovarala stvarnim okolnostima. Izjave su potpisivane pod nadzorom naoružanih ljudi, nakon višemjesečnih prijetnji, premlaćivanja, ubojstava i oduzimanja imovine.

Ubojstvo obitelji Holik

Najbolje dokumentiran pojedinačni zločin dogodio se krajem siječnja 1992. godine.

Iz kuće su odvedeni:

Julijan Holik, rođen 1928.;
Veronika Holik, rođena 1925.;
Mihajlo Holik, njihov sin, rođen 1949. godine.

Vrhovni sud utvrdio je da su ih, prema prethodnom dogovoru, iz kuće izveli Momir Anđelić, Ljubinko Radisavljević, Zdravko Torbica, Petar Lenđer i Jovo Cico. Zdenko Magoč i Janko Ljikar žrtve su u dva automobila prevezli do šume Jelaš.

Ondje su Holikovi ubijeni.

Njihova kći Marija Maksimović ispričala je da je 29. siječnja došla posjetiti roditelje i brata. Rezervist joj je rekao da su izvedeni prethodne noći. Tijela su poslije pronađena u rupi hidrofora u Jelašu.

Svjedokinja je opisala rezne rane na tijelima majke i brata, razmrskanu bratovu glavu te strijelnu ranu na očevu tijelu. Riječ je o njezinu iskazu, dok su službeni dokazni sklop činili i zapisnici obdukcija.

Vrhovni sud potvrdio je zaključak da su Petar Lenđer i Jovo Cico izravno sudjelovali u pogubljenju. Pri odmjeravanju njihovih petnaestogodišnjih kazni kao otegotne okolnosti uzeti su visok stupanj krivnje, pobude, upornost i surovost iskazana pri ubojstvu obitelji.

Zdenko Magoč i Janko Ljikar nisu označeni kao ljudi koji su ubijali, ali je sud utvrdio da su kao vozači pridonijeli odvođenju žrtava na stratište. Njihov je doprinos u presudi ocijenjen manje važnim, ali kaznenopravno relevantnim.

Momir Anđelić umro je prije završetka postupka. Radisavljević i Torbica nisu među dvanaestoricom obuhvaćenima konačnom osuđujućom presudom. Zato pravosudni epilog nije obuhvatio svaku osobu za koju je sud utvrdio da je bila dio skupine koja je izvela i ubila obitelj Holik.

Tijela Holikovih poslije su prevezena na mjesno groblje. Prema iskazu njihove kćeri, JNA je organizirala prijevoz i kopanje groba bagerom, a tijela su položena u dijelove ormara.

Masovna grobnica na groblju otkrivena je 19. travnja 1999. godine. Iz nje su ekshumirani i identificirani Julijan, Veronika i Mihajlo Holik.

Šest žrtava grobnica, četiri žrtve iz sudskog predmeta i deset imena na komemoraciji

Na spomen-obilježju „Ranjena golubica“, postavljenom 2015. godine, nalaze se imena šestero ljudi čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne i pojedinačnih grobnica u Mikluševcima.

Osim obitelji Holik, iz pojedinačnih grobnica ekshumirani su:

Petar Stracenski, rođen 1919.;
Marta Stracenski, rođena 1925.;
Nikola Šimko, rođen 1963. godine.

Spomenik obuhvaća branitelje i civile pogubljene od 1991. do 1993. godine. Ta skupina nije istovjetna žrtvama iz kaznenog predmeta K-7/01.

U predmetu su kao ubijene žrtve navedeni Julijan, Veronika i Mihajlo Holik te Slavko Hajduk. Stracenski i Šimko nalaze se u memorijalnoj i ekshumacijskoj evidenciji, ali nisu navedeni kao ubijene žrtve u javnom sažetku optužnice protiv mikluševačke skupine.

Službena memorijalna stranica Ministarstva hrvatskih branitelja navodi i devet stanovnika Mikluševaca koji su život položili u obrani Hrvatske. Policijska uprava vukovarsko-srijemska na komemoraciji 2025. govorila je o deset poginulih Mikluševčana.

Te brojke ne treba proizvoljno izjednačavati. Šest označava ljude ekshumirane iz konkretnih grobnica, četiri ubijene osobe iz činjeničnog okvira kaznenog postupka, a devet ili deset širu skupinu stanovnika sela poginulih ili ubijenih tijekom Domovinskog rata. Za konačno objašnjenje razlike između devet i deset potreban je javno objavljen objedinjeni poimenični popis s civilnim ili braniteljskim statusom, mjestom i datumom smrti.

Protjerivanje 18. svibnja 1992.

Organizirano protjerivanje provedeno je 18. svibnja 1992. godine, u vrijeme kada je UNPROFOR već bio raspoređen u istočnoj Slavoniji.

Stanovnicima je naređeno da se okupe, potpišu izjave o napuštanju sela i uđu u autobus. U kaznenom predmetu evidentirano je 98 protjeranih mještana.

Jedna svjedokinja procijenila je da je u autobusu bilo približno 120 ljudi. To ne znači nužno da je jedan podatak netočan. Broj 98 odnosi se na poimenični popis povezan s optužnicom i dokazima, dok je 120 procjena osobe koja se nalazila u autobusu.

Đuro Krošnjar bio je u autobusu kao naoružani čuvar. Sud je utvrdio da je putnicima zapovjedio da predaju novac i zlatne predmete, a Vladu Kolbasa pretukao je zato što nije imao novca.

Kaznenoj prijavi priložen je popis protjeranih koji je sastavila vinkovačka općinska organizacija Hrvatskog Crvenog križa. Policija je pribavila i popis pokretne i nepokretne imovine koju su prognanici morali predati okupacijskim vlastima.

Prisilno potpisane izjave bile su pokušaj da se progon administrativno predstavi kao dobrovoljno iseljenje. Presuda je taj privid odbacila. Radilo se o prisilnom premještanju civilnog stanovništva i pljački njegove imovine.

Međunarodna dokumentacija dodatno potvrđuje da događaj nije ostao skriven. U dokaznom materijalu pred MKSJ-om nalazio se istražni spis UNPROFOR-a o protjerivanju stanovnika Mikluševaca, Čakovaca i Cerića 19. svibnja 1992. Postojali su i izvještaji UN-ovih civilnih i policijskih dužnosnika o progonima nesrpskog stanovništva u Sektoru Istok.

Policijska prijava i optužnica protiv 35 osoba

Policijska uprava Vukovar podnijela je kaznenu prijavu KU-06/93 19. siječnja 1993. godine. Posebno izvješće PU vukovarsko-srijemske dostavljeno je 14. lipnja 1995.

Istraga je vođena dok su Mikluševci bili okupirani. Hrvatski policajci i istražitelji nisu mogli slobodno pregledati mjesta zločina, izuzeti tragove, odmah obaviti ekshumacije ili ispitati sve osumnjičenike. Svjedoci su bili raseljeni po Hrvatskoj ili su se nalazili na okupiranom području.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 29. travnja 1996. podiglo je optužnicu protiv 35 ljudi zbog genocida. Svim se optuženicima tada sudilo u odsutnosti.

Predmet je poslije preuzelo ŽDO u Vukovaru. Zbog smrti optuženika, nedostatka dokaza i promjena činjeničnog opisa broj ljudi obuhvaćenih postupkom postupno se smanjivao.

Javne procesne kronologije navode donekle različite međuzbrojeve. Centar za mir zabilježio je da je 2005. progon nastavljen protiv 27 osoba nakon smrti osmorice optuženika, dok SODR u kasnijem pregledu navodi da je ukupno 11 optuženika umrlo, a od progona desetorice odustalo. Razlika proizlazi iz različitih faza postupka i naknadnih obustava.

Na završnoj optužnici ostalo je 14 ljudi.

Optužnica je tijekom postupka mijenjana sedam odnosno osam puta, ovisno o tome računa li se svaka procesna izmjena kao zasebna promjena. U jednom je trenutku pravna kvalifikacija promijenjena iz genocida u ratni zločin, a zatim ponovno vraćena na genocid.

Promatrači suđenja upozorili su da ŽDO nakon preuzimanja predmeta nije zatražio formalnu dopunu istrage. Umjesto toga, svjedoci su tijekom glavne rasprave ponovno ispitivani, neki i pet ili više puta, a optužnica se prilagođavala njihovim iskazima.

Postupak je od podizanja optužnice do prvostupanjske presude trajao gotovo 13 godina.

Pravomoćna presuda: ratni zločin, a ne genocid

Županijski sud u Vukovaru 5. veljače 2009. osudio je dvanaestoricu optuženika zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Zlatan Nikolić i Darko Hudak oslobođeni su jer njihova odgovornost nije dokazana potrebnim stupnjem sigurnosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske 17. studenoga 2009., u predmetu I Kž 683/09-8, odbio je žalbe državnog odvjetnika i osuđenika te u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu.

Promjena pravne kvalifikacije ne znači da su ubojstva, progon ili pljačka proglašeni manje važnima. Sud nije pronašao dokaz posebne namjere fizičkog uništenja Rusina kao nacionalne skupine, koja je potrebna za genocid. Utvrdio je da su žrtve progonjene zbog njihove političke opredijeljenosti i pripadnosti dijelu civilnog stanovništva koji je okupacijska vlast smatrala neprijateljskim.

Sud je dokazao ratni zločin: ubojstva, nečovječno postupanje, zastrašivanje, nezakonito zatvaranje, pljačku i prisilno raseljavanje zaštićenih civila.

Tko je osuđen?

Petar Lenđer i Jovo Cico pravomoćno su osuđeni na po 15 godina zatvora, pri čemu je sud utvrdio njihovo izravno sudjelovanje u odvođenju i ubojstvu Julijana, Veronike i Mihajla Holika. Jugoslav Mišljenović, Milan Stanković, Dušan Stanković, Mirko Ždinjak, Dragan Ćirić i Đuro Krošnjar osuđeni su na po šest godina; Zdenko Magoč i Janko Ljikar na po četiri godine i šest mjeseci, a Zdravko Simić i Joakim Bučko na po četiri godine. Magoč i Ljikar osuđeni su, među ostalim, zbog uloge vozača koji su obitelj Holik prevezli na stratište. Simić je odgovoran za nezakonito zadržavanje Slavka Hajduka, ali sud nije utvrdio da je odgovoran i za njegovo ubojstvo. Desetorici osuđenika sudilo se u odsutnosti; na objavi presude bili su samo osuđeni Bučko i Magoč te oslobođeni Hudak. Nije pronađen objedinjeni službeni podatak o izvršenju svih 83 godine izrečenih kazni.

Zašto međunarodni predmeti nisu dovršili slučaj?

Mikluševci su spomenuti u dokazima i svjedočenjima na suđenju Goranu Hadžiću pred MKSJ-om. U spisu se nalazila UNPROFOR-ova istraga o protjerivanju stanovnika Mikluševaca, Čakovaca i Cerića.

Hadžićev postupak nije završio presudom. Nakon njegove smrti 2016. godine postupak je obustavljen. Zbog toga nije pravomoćno utvrđena njegova individualna odgovornost za sustav progona u okupiranoj istočnoj Slavoniji niti posebno za Mikluševce.

Svjedočenja i dokumenti iz Haaga važni su arhivski izvori. Oni pokazuju da su međunarodni promatrači neposredno pratili protjerivanja u svibnju 1992. Međutim, dokaz uveden u nedovršeno suđenje nije jednak pravomoćnoj presudi.

Nije pronađena presuda MKSJ-a ili MRMKS-a kojom bi politički, vojni ili policijski dužnosnik bio osuđen upravo za progon stanovništva Mikluševaca.

Što još nije razriješeno?

Nije javno poznato je li svih deset osuđenika kojima je suđeno u odsutnosti ikada uhićeno, izručeno ili upućeno na izdržavanje kazne.

Nije objavljeno jesu li Srbija ili druge države preuzele izvršenje hrvatskih presuda niti jesu li protiv nedostupnih osuđenika ostale aktivne međunarodne tjeralice.

Za ubojstvo Slavka Hajduka nije utvrđen neposredni izvršitelj. Poznat je dio lanca njegova nezakonitog zatočenja, ali ne i tko ga je odveo, ubio i sakrio tijelo u bunaru.

Sud je uz Lenđera i Cicu povezao s ubojstvom obitelji Holik i Momira Anđelića, Ljubinka Radisavljevića te Zdravka Torbicu. Anđelić je umro prije završetka postupka, dok druga dvojica nisu među pravomoćno osuđenima u završnom predmetu. Nije javno objašnjeno jesu li protiv njih vođeni odvojeni postupci i kako su završili.

Nije utvrđeno tko je na višoj vojnoj i političkoj razini odobrio popisivanje i protjerivanje stanovnika, tko je nadzirao rad mjesnog Štaba i što su zapovjednici JNA znali o ubojstvima, pljački i prisilnom iseljavanju.

Nije objavljena jedinstvena poimenična baza koja bi uskladila šest osoba pronađenih u mikluševačkim grobnicama, četiri ubijene žrtve iz sudskog predmeta, devet odnosno deset poginulih mještana iz memorijalnih evidencija i 98 protjeranih osoba.

Presuda je dokazala sustav, ali nije osigurala potpuno izvršenje pravde

Mikluševci nisu zločin bez pravomoćnog epiloga u doslovnom smislu.

Postoji pravomoćna presuda protiv dvanaestorice ljudi. Sud je dokazao djelovanje okupacijskog Štaba Teritorijalne obrane, ubojstvo obitelji Holik, zlostavljanje stanovnika, oduzimanje imovine, prisilno potpisivanje izjava i organizirano protjerivanje civila.

Utvrđeno je i tko je obitelj Holik odvezao u Jelaš te tko je izravno sudjelovao u njezinu ubojstvu. Lenđer i Cico dobili su najviše kazne – po 15 godina.

Ali obojici je suđeno u odsutnosti.

Od dvanaestorice osuđenika samo su se dvojica pojavila na izricanju presude. Desetorica nisu bila u dosegu suda. Javnost nema ažuriran službeni pregled tko je od njih živ, gdje se nalazi, je li uhićen i koliko je izrečene kazne stvarno izvršeno.

Slavko Hajduk ostao je bez pravomoćno imenovanog ubojice. Dio ljudi koje je presuda povezala s pogubljenjem obitelji Holik nije dočekao suđenje ili nije obuhvaćen završnom osudom. Viši zapovjednici i politički dužnosnici koji su nadzirali okupirano područje nisu osuđeni upravo za Mikluševce.

Presuda je dokazala da prisilno potpisana izjava nije čin dobrovoljnog odlaska. Dokazala je da pljačka, ponižavanje i protjerivanje 98 ljudi nisu bili slučajni ispadi, nego dio organiziranog djelovanja okupacijske vlasti.

Ono što nije dokazano i izvršeno do kraja jest odgovornost svakoga tko je u tom sustavu zapovijedao, ubijao, skrivao tijela i preuzimao domove protjeranih ljudi.

Mikluševci imaju 12 pravomoćnih osuda i 83 godine zatvora zapisane na papiru. Potpuni epilog postojat će tek kada javnost bude znala koliko je od tih kazni izvršeno i što se dogodilo sa svim ljudima koji su ostali izvan presude.

Izvori: Vrhovni sud RH – pravomoćna presuda I Kž 683/09-8; Centar za mir Osijek – cjelovita kronologija predmeta K-7/01; Ministarstvo hrvatskih branitelja/SODR – grobnice, žrtve i dokumentacija Mikluševaca; PU vukovarsko-srijemska – službena komemoracija 8. listopada 2025.; MRMKS – dokumentacija UNPROFOR-a o protjerivanju iz Mikluševaca, Čakovaca i Cerića; MKSJ – svjedočenje o napadima na Mikluševce i okolna mjesta; HMDCDR – „I bolnica je bila meta“; Al Jazeera Balkans – povijesni kontekst stradanja hrvatskih Rusina i Ukrajinaca; arhivski video „Mikluševci 1990.–1997.“.