RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 10. nastavak - Bruška 1991.: Desetero ljudi strijeljano pred kućama, trojica osumnjičenih puštena – neposredni počinitelji nikada osuđeni

Okupacijska policija identificirala je trojicu osumnjičenika i pustila ih zbog navodnog nedostatka dokaza, dok protiv neposrednih izvršitelja do danas nema javno poznate hrvatske optužnice ni presude

Zločin u Bruškoj kod Benkovca pripada onoj skupini ratnih zločina za koje se ne može tvrditi da su ostali potpuno neistraženi. Postoje dvojica izravnih svjedoka, sudskomedicinska dokumentacija, izvješća JNA, spisi tadašnje Stanice javne bezbednosti u Benkovcu i zaključci dvaju međunarodnih sudskih postupaka.

Poznato je da su napadači nosili odore s oznakama „Milicija Krajine“. Poznato je da su žrtve bile nenaoružane, da je devetero ubijenih bilo hrvatske nacionalnosti te da su ljudi strijeljani u trima obiteljskim kućama i ispred njih. Policija pod nadzorom vlasti SAO Krajine identificirala je trojicu glavnih osumnjičenika, među kojima i svojeg pripadnika koji je približno mjesec dana izbivao s dužnosti.

Sva su trojica puštena.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju poslije je zaključio da benkovačka policija nije provjerila sve dostupne tragove i da nije iskoristila podatke koji su mogli dovesti do počinitelja. Jednako je važno da međunarodni suci nisu prihvatili kao dokazanu tvrdnju da je pokolj izvršila posebna policijska jedinica Gorana Opačića. Tužiteljska sumnja, svjedočenje iz druge ruke i pravomoćno utvrđena činjenica nisu isto.

Upravo zato Bruška ostaje jedan od najupečatljivijih primjera djelomičnog pravosudnog epiloga: sudski je utvrđeno tko je kontrolirao područje i kojoj su formaciji ubojice pripadale, a Milan Martić osuđen je za širu kampanju progona i ubojstava. Ipak, imena ljudi koji su ušli u kuće, postrojili mještane i otvorili vatru nisu navedena u pravomoćnoj presudi.

Hrvatski zaselak okružen barikadama i prijetnjama

Bruška se nalazi u Bukovici, približno 15 kilometara istočno od Benkovca. Prema podacima prihvaćenima u ponovljenom postupku protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, u selu je 1991. živjelo približno 400 stanovnika. Oko 90 posto bili su Hrvati, a preostali dio Srbi.

Marinovići su bili izrazito mali hrvatski zaselak od samo osam kuća.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. pobunjene srpske snage preuzele su nadzor nad benkovačkim zaleđem. Na cestama su postavljene barikade, uspostavljene su paralelne policijske i teritorijalne strukture, a hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo prijetnjama, zastrašivanju i pritisku da napusti domove.

Svjedoci su pred međunarodnim sudom opisali da su od rujna 1991. naoružani ljudi u maskirnim odorama gotovo svakodnevno dolazili u Brušku. Pucali su u zrak, stanovnike nazivali „ustašama“, govorili im da će selo postati dijelom Velike Srbije te im poručivali da se isele ako žele ostati živi.

U presudi Milanu Martiću te prijetnje nisu promatrane kao izolirani ispadi nediscipliniranih pojedinaca. Sud ih je povezao s kampanjom zastrašivanja i uklanjanja hrvatskog stanovništva s područja pod nadzorom vlasti SAO Krajine.

Unatoč pritisku, gotovo svi hrvatski stanovnici Bruške ostali su u selu do prosinca 1991. godine. Nisu očekivali da će naoružani ljudi doći u njihove kuće i strijeljati čitave skupine susjeda.

Prva kuća: ljude su postrojili uza zid

Navečer 21. prosinca 1991. u jednoj kući u zaseoku Marinovići nalazili su se Roko Marinović, Duško, odnosno Dušan Marinović, Petar Marinović, Sveto, odnosno Svetozar Drača i Ante Marinović.

Ante Marinović bio je pričuvni hrvatski policajac, ali toga dana nije bio na dužnosti. Prema sudski prihvaćenom iskazu, svi su bili nenaoružani. Marinovići su bili odjeveni u civilnu odjeću, dok je Sveto Drača nosio sivomaslinastu odoru JNA.

U kuću su ušla trojica naoružanih muškaraca u maskirnim odorama. Na ramenima su imali oznake „Milicija Krajine“. Nisu pokušali uhititi ljude, provjeriti njihove dokumente ili utvrditi predstavljaju li vojnu opasnost. Postrojili su ih uza zid i zapucali.

Roko i Duško Marinović ubijeni su u kući. Ante Marinović teško je ranjen, ali je preživio.

Petar Marinović i Sveto Drača pokušali su pobjeći. Napadači su pucali za njima i ubili ih.

Ante Marinović poslije je prevezen u bolnicu. U presudi se navodi kako je ondje jedan pripadnik policije SAO Krajine, vidjevši ranjenog hrvatskog policajca, rekao da „tog ustašu treba zaklati“. Ante je unatoč prijetnji preživio i postao jedan od najvažnijih izravnih svjedoka zločina.

Njegov je iskaz pred međunarodnim sudom bio posebno važan jer se nije temeljio na naknadno prenesenim pričama. Bio je u prostoriji, vidio je napadače i preživio njihovu pucnjavu.

Druga kuća: petnaestogodišnja Jasna Denona trajno ranjena

Gotovo istodobno druga skupina naoružanih ljudi došla je pred kuću Bore Marinovića, udaljenu približno 50 metara.

U kući su se nalazili Dragan Marinović, Marija Marinović, Jeka Marinović, Jasna Denona i Sofija, odnosno Soka Drača. Sofija Drača bila je srpske nacionalnosti.

Napadači su se predstavili povicima „Milicija Krajine“ i „martićevci“, nakon čega su počeli pucati iz automatskog oružja.

Kada je Dragan Marinović otvorio vrata, četiri žene pokušale su pobjeći kroz stražnji dio kuće i vrt. Jedan od napadača za njima je ispalio rafal. Jasna Denona, koja je prema dokumentaciji međunarodnog suda tada imala 15 godina, teško je ranjena. Ozljede su joj ostavile trajne posljedice.

Dragan Marinović i njegova majka Ika Marinović pronađeni su mrtvi. Javne verzije međunarodnih presuda ne daju ime napadača koji je ubio svaku pojedinu žrtvu, ali utvrđuju da su ubojstva počinili pripadnici „Milicije Krajine“.

Jasna Denona poslije je svjedočila u postupku protiv Milana Martića. Njezino svjedočenje potvrđivalo je da napad nije bio oružani sukob dviju vojnih skupina, nego pucnjava na ljude u obiteljskim kućama i na žene koje su pokušavale pobjeći.

Još četiri tijela ispred treće kuće

Sljedećeg dana ispred treće kuće pronađena su još četiri tijela. Ubijeni su:

Krsto, odnosno Krste Marinović, Draginja Marinović, koja se u pojedinim dokumentima navodi i kao Draša, Manda, odnosno Maša Marinović te Stana Marinović.

I oni su bili hrvatski civili, nenaoružani i odjeveni u civilnu odjeću.

Međunarodni sud zaključio je da se radilo o istom napadu i istim počiniteljskim strukturama. Ubojstva nisu bila rezultat topničkog djelovanja, slučajnog zalutalog projektila ili borbe. Žrtve su pronađene prostrijeljene u neposrednoj blizini svojih domova.

Sud je izvan razumne sumnje utvrdio da su pripadnici „Milicije Krajine“ te večeri ubili ukupno deset osoba:

Svetozara Draču, Dragana Marinovića, Draginju Marinović, Dušana Marinovića, Iku Marinović, Krstu Marinovića, Mandu Marinović, Petra Marinovića, Roka Marinovića i Stanu Marinović.

Zašto se govori o devet civila i deset ubijenih?

U različitim dokumentima Bruška se opisuje kao zločin nad deset civila ili kao ubojstvo devetero hrvatskih civila i jedne osobe srpske nacionalnosti. Pravna razlika proizlazi iz položaja Svetozara Drače.

Drača je bio Srbin i pripadnik JNA. U trenutku ubojstva nosio je vojnu odoru, ali je bio nenaoružan i nalazio se u kući s hrvatskim susjedima. Ubili su ga pripadnici iste srpske policijske strukture koja je ubila Marinoviće.

Sud je utvrdio da je Drača ubijen, ali nije zaključio da je njegovo ubojstvo dokazano kao ratni zločin prema istoj pravnoj osnovi primijenjenoj na hrvatske civile. Razlog je to što je JNA djelovala na istoj strani sukoba kao i „Milicija Krajine“, dok dokazi nisu omogućili potpuno utvrđivanje njegova statusa u trenutku smrti.

Kod devetero hrvatskih žrtava sud nije imao takvu dvojbu. Svi su bili civili, nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima, a njihova su ubojstva kvalificirana kao ubojstvo i progon na nacionalnoj osnovi.

Zato je najpreciznije govoriti o desetero ljudi koje su ubili pripadnici „Milicije Krajine“, među kojima je bilo devetero hrvatskih civila i jedan pripadnik JNA srpske nacionalnosti.

Trojica osumnjičenih bila su poznata još 1991. godine

Nakon ubojstava Stanica javne bezbednosti u Benkovcu formalno je otvorila istragu. U postupanje je bio uključen i istražni sudac.

Istraga je došla do trojice glavnih osumnjičenika. Jedan je bio pripadnik policije koji je približno mjesec dana izbivao s redovite dužnosti. U sudskim spisima navodi se i da su pojedini osumnjičenici već imali kriminalnu prošlost.

Unatoč tomu, sva su trojica puštena zbog navodnog nedostatka dokaza.

Izvješća JNA sastavljena u ožujku i travnju 1992. razmatrala su mogućnost da su ubojstva počinjena iz osvete i spominjala raniji osobni sukob između jednog osumnjičenika i jedne od žrtava. Međutim, svjedok obrane Aco Drača pred međunarodnim je sudom rekao da privatni sukob nije mogao objasniti zločin takvih razmjera.

Čak i kada bi osveta bila neposredan motiv jednog napadača, ona ne bi objasnila organizirani dolazak više naoružanih ljudi u službenim ili poluslužbenim odorama, istodobne napade na tri kuće, ubojstvo devetero Hrvata ni prethodne mjesece nacionalističkih prijetnji.

MKSJ je zaključio da benkovačka policija nije slijedila sve dostupne istražne tragove i nije upotrijebila informacije kojima je raspolagala kako bi identificirala počinitelje. To je jedno od najtežih sudskih utvrđenja u cijelom predmetu: institucija koja je trebala istražiti ubojstva pripadala je istom okupacijskom sigurnosnom sustavu kao i počinitelji.

Nije javno poznato jesu li trojica prvotno osumnjičenih poslije ponovno ispitana, jesu li među njima bili ljudi koje su preživjeli mogli prepoznati, gdje su živjeli nakon rata ni jesu li u međuvremenu umrli.

Je li za napad bila odgovorna postrojba Gorana Opačića?

Tužiteljstvo u ponovljenom postupku protiv Stanišića i Simatovića tvrdilo je da je zločin počinila posebna jedinica SJB-a Benkovac kojom je zapovijedao Goran Opačić. Prema optužnoj tezi, postrojba je bila obučavana u kampu u Golubiću.

Tvrdnja se u znatnoj mjeri oslanjala na raniji iskaz Milana Babića. Međutim, Babić nije osobno vidio napad. Njegov podatak bio je svjedočenje iz druge ruke.

Raspravno vijeće MRMKS-a 2021. nije smatralo da je ta tvrdnja potvrđena dovoljnim dodatnim dokazima. Odbilo je zaključiti da su upravo Opačić ili pripadnici njegove jedinice dokazani izvršitelji ubojstava.

Svjedok obrane Aco Drača dodatno je rekao da trojica osumnjičenih iz benkovačke istrage nisu prošla obuku u Golubiću.

Zbog toga se Goran Opačić ne smije predstavljati kao pravomoćno utvrđeni naredbodavac ili izvršitelj pokolja u Bruškoj. Njegovo se ime pojavilo u tužiteljskoj tezi i iskazima, ali ta optužna konstrukcija nije dokazana izvan razumne sumnje.

Jednako tako, nema vjerodostojne službene potvrde za često ponavljanu internetsku tvrdnju da je za Brušku optužen ili osuđen Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan. Hrvatska presuda protiv Vasiljkovića odnosila se na druga kaznena djela i druga mjesta. Nije bila presuda za ubojstva u Marinovićima.

Milan Martić i pravomoćni međunarodni epilog

Pred MKSJ-om je utvrđeno da su se prije ubojstava naoružani ljudi koji su se nazivali „martićevcima“ gotovo svakodnevno pojavljivali u Bruškoj, zastrašivali Hrvate i zahtijevali njihov odlazak.

Nakon pokolja Milan Martić izjavio je da takve incidente treba spriječiti, a policijskim strukturama naloženo je da osiguraju selo. Zdravko Zečević posjetio je Brušku i ponudio stanovnicima zaštitu.

Takva reakcija nije zaustavila posljedice. Hrvatski stanovnici počeli su odlaziti, a u roku od približno 20 dana nakon ubojstava selo su napustili gotovo svi Hrvati. Do travnja 1995. bilo je raseljeno najmanje 209 od 334 prijeratna hrvatska stanovnika Bruške.

Milan Martić u Haagu nije osuđen zato što je osobno pucao u žrtve niti zato što je dokazano da je izdao posebnu zapovijed za napad na Marinoviće. Osuđen je kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata usmjerenog na prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, kojemu je bitno pridonosio položajem, policijskim aparatom i snagama poznatim kao „Martićeva milicija“.

U prvostupanjskoj presudi iz 2007. sud je u pravnom dijelu izrijekom uključio ubojstva hrvatskih civila u Bruškoj među dokazana kaznena djela ubojstva i progona za koja je Martić snosio kaznenu odgovornost. Osuđen je na 35 godina zatvora, a kazna je pravomoćno potvrđena 8. listopada 2008. godine.

Stanišić i Simatović nisu osuđeni za Brušku

Zločin u Bruškoj detaljno je razmatran i u postupcima protiv čelnika srbijanske Državne bezbednosti Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

U prvom postupku 2013. obojica su oslobođena svih optužbi. Žalbeno vijeće 2015. ukinulo je oslobađajuću presudu i naložilo potpuno novo suđenje.

U ponovljenom postupku MRMKS je 2021. ponovno rekonstruirao ubojstva u Bruškoj, prihvatio iskaze Ante Marinovića i Jasne Denone te zaključio da su počinitelji bili pripadnici „Milicije Krajine“. Međutim, Stanišić i Simatović prvostupanjski su osuđeni samo za pomaganje zločinima u Bosanskom Šamcu.

Pravomoćnom žalbenom presudom iz 2023. njihova je odgovornost proširena na sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a kazne su povećane na po 15 godina zatvora. Od zločina u Hrvatskoj konačni pravni doseg njihove osude uključio je, među ostalim, ubojstvo Marije Senaši u Daljskoj Planini 1992., ali ne i ubojstva u Bruškoj.

Činjenica da je pokolj u presudi detaljno rekonstruiran ne znači da su Stanišić i Simatović za njega osuđeni.

Tko je osuđen?

Aleksandar Olujić pravomoćno je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina nad stanovnicima Gornjih Marinovića. Županijski sud u Zadru utvrdio je da je kao pripadnik milicije SAO Krajine, zajedno s još dvojicom neidentificiranih pripadnika, sudjelovao u ubojstvima desetero ljudi i teškom ranjavanju Ante Marinovića i tada maloljetne Jasne Marinović, danas Denone. Presudu je potvrdio Vrhovni sud RH, a pravomoćna je od travnja 2002. Milan Martić pravomoćno je osuđen na 35 godina za širu kampanju progona i ubojstava koja je obuhvatila hrvatske žrtve u Bruškoj, ali nije osuđen kao neposredni izvršitelj. Preostala dvojica iz Olujićeve skupine nisu identificirana u pravomoćnoj presudi niti su osuđena.

Zašto neposredni počinitelji nisu izvedeni pred sud?

Prvi razlog nalazi se u istrazi provedenoj neposredno nakon zločina. Policija SAO Krajine identificirala je osumnjičenike, ali ih je pustila i nije iscrpila sve dostupne izvore podataka. Propušteno vrijeme kasnije se nije moglo nadoknaditi: osumnjičenici su mogli uskladiti iskaze, napustiti područje ili utjecati na tragove i svjedoke.

Drugi razlog jest nedostatak djelotvornog hrvatskog očevida. Bruška se nalazila na okupiranom području, zbog čega hrvatski kriminalistički tehničari, tužitelji i sudski medicinari nisu odmah mogli samostalno osigurati mjesto zločina, ispitati svjedoke i prikupiti oružje, čahure, odjeću i biološke tragove.

Treći je problem nedostupnost osumnjičenika. Pripadnici policije SAO Krajine nakon 1995. uglavnom su otišli u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska nije mogla provoditi uhićenja na teritoriju drugih država, dok Srbija vlastite državljane nije izručivala Hrvatskoj.

Četvrti je problem dokazivanje identiteta svakog neposrednog počinitelja. Oznaka „Milicija Krajine“ dokazuje pripadnost počiniteljskoj strukturi, ali za individualnu osudu treba dokazati tko je bio u kojoj kući, tko je izdao zapovijed, tko je pucao i koja je žrtva stradala od čijeg djelovanja.

Peti problem jest protok vremena. Od zločina je prošlo više od tri desetljeća. Svjedoci stare i umiru, sjećanja blijede, a dokumenti okupacijskih sigurnosnih službi mogu biti izgubljeni, uništeni ili nedostupni u stranim arhivima.

Šesti problem je nedovoljna javna transparentnost. Na javnim stranicama DORH-a, nadležnih županijskih državnih odvjetništava, MUP-a, Županijskog suda u Splitu, Županijskog suda u Zadru i Visokog kaznenog suda nije pronađena zasebna hrvatska optužnica ili presuda protiv neposrednih izvršitelja u Bruškoj.

To ne dokazuje da policijski izvidi ne postoje. Izvidi su tajni i mogu se voditi protiv poznatih ili nepoznatih počinitelja. Međutim, javnost i obitelji žrtava nemaju objedinjenu službenu kronologiju koja bi pokazala jesu li trojica osumnjičenih iz 1991. ikada ponovno provjerena i je li dokazni materijal iz Haaga prenesen u hrvatski kazneni predmet.

Što još nije razriješeno?

Nije javno razjašnjeno tko su bila trojica osumnjičenika koje je benkovačka policija identificirala i pustila. Nije poznato je li među njima bio muškarac kojeg je preživjeli svjedok prepoznao kao jednog od napadača.

Nije utvrđeno tko je zapovijedao skupinom koja je ušla u Marinoviće, je li postojala prethodna zapovijed za ubojstva ili protjerivanje te jesu li počinitelji nakon povratka podnijeli izvješće nadređenima.

Nije pravomoćno dokazana odgovornost Gorana Opačića ni njegove posebne jedinice. Nije javno poznato jesu li Opačić i drugi tadašnji zapovjednici SJB-a Benkovac ikada ispitani u hrvatskom postupku.

Nije objašnjeno zašto su okupacijski istražitelji zanemarili dostupne tragove, tko je donio odluku o puštanju osumnjičenika i je li prikrivanje ubojstava samo po sebi ikada bilo predmet kaznene istrage.

Napokon, ne zna se vodi li DORH danas aktivan predmet protiv neposrednih počinitelja ili je Bruška u hrvatskim evidencijama tretirana kao zločin koji je pravosudno obuhvaćen Martićevom haškom presudom. Martićeva osuda važna je, ali ne može zamijeniti postupak protiv ljudi koji su osobno pucali.

Pravomoćno je utvrđena struktura zločina, ali ne i identitet strijelaca

Bruška nije zločin bez svjedoka. Ante Marinović preživio je strijeljanje. Jasna Denona preživjela je rafal kojim je kao petnaestogodišnja djevojčica trajno ranjena. Postoje izvješća JNA, dokumenti benkovačke policije i dvije opsežne međunarodne sudske rekonstrukcije.

Sud je utvrdio da su devetero hrvatskih civila ubili pripadnici „Milicije Krajine“ djelujući u kontekstu nacionalističkih prijetnji i progona hrvatskog stanovništva. Isti su napadači ubili Svetozara Draču, Srbina i pripadnika JNA koji se nalazio s hrvatskim susjedima.

Utvrđeno je i da je okupacijska policijska istraga bila nedjelotvorna. Trojica osumnjičenika bila su poznata, ali su puštena. Naknadno nije objavljena optužnica koja bi njihovu moguću odgovornost podvrgnula sudskoj provjeri.

Milan Martić pravomoćno je osuđen za širu kampanju koja je obuhvatila ubojstva i progon hrvatskih žrtava u Bruškoj. Međutim, njegova presuda nije odgovorila tko je te večeri ušao u svaku od triju kuća, tko je pucao u ljude postrojene uza zid, tko je rafalom ranio petnaestogodišnju Jasnu Denonu i tko je naredio napad.

Više od tri desetljeća nakon zločina poznati su žrtve, formacija počinitelja, obrazac progona i propusti prve istrage. Javnosti još nisu poznata imena pravomoćno osuđenih neposrednih izvršitelja – jer takvih osuđenika nema.