RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 17. nastavak Široka Kula 1991.: Civile ubijali i spaljivali u kućama, tijela bacali u Golubnjaču – presude postoje, ali pravda nije dovršena

Zločini u Širokoj Kuli kod Gospića ne mogu se svesti na jedan datum, jednu kuću, jednu postrojbu ili jednu presudu. Najteža ubojstva počela su 13. listopada 1991., ali su se zatočenja, odvođenja i likvidacije nastavili tijekom sljedećih dana.

Dio ljudi ubijen je u podrumima i kućama koje su potom zapaljene. Drugi su odvedeni u zatvor okupacijske milicije u Ličkom Osiku, koji su pobunjeničke srpske vlasti preimenovale u Teslingrad. Zatočenici su premlaćivani, ponižavani i prisiljavani na rad, a skupine civila zatim su odvođene do kraških jama Golubnjača na Ljubovu, gdje su ubijene i bačene u ponore.

Među žrtvama bila je trinaestogodišnja Verica Nikšić, ubijena s majkom. Ubijena je i peteročlana obitelj Rakić: Mane, njegova supruga Lucija te njihova djeca Radmila, Dragan i Milovan. Mane i djeca bili su srpske nacionalnosti, a Lucija Hrvatica. Počinitelji su ih proglasili suradnicima hrvatskih snaga, ali protiv članova obitelji nije proveden nikakav zakonit postupak.

Slučaj Široke Kule pravosudno je složen. Postoje hrvatske presude iz 1994. i 1997., pravomoćne srbijanske presude za ubojstvo obitelji Rakić te nepravomoćna hrvatska presuda iz 2024. protiv dvojice zapovjednika okupacijske milicije. Istodobno su se pojedine stare presude raspale kada su osuđenici postali dostupni sudu i dobili pravo na novo suđenje.

Zbog toga nije točno reći da za Široku Kulu nitko nije osuđen. Ali nije točno ni tvrditi da su poznati i kažnjeni svi ubojice, zapovjednici i pomagači.

Okupacija sela i pretvaranje Ličkog Osika u „Teslingrad“

Široka Kula nalazi se između Gospića, Perušića i Ličkog Osika. Prema predratnim podacima bila je nacionalno mješovito selo, s većinskim srpskim i znatnim hrvatskim stanovništvom.

Tijekom ljeta i rane jeseni 1991. pobunjene srpske snage, teritorijalna obrana i lokalna milicija preuzeli su nadzor nad selom i okolnim prometnicama. Lički Osik postao je njihovo upravno, policijsko i vojno središte te je preimenovan u Teslingrad.

Hrvatskim stanovnicima Široke Kule ograničeno je kretanje. Kuće su pretresane, ljudi zastrašivani, a na civilne objekte pucano je iz pješačkog oružja. Dio stanovništva uspio je pobjeći prema prostoru pod hrvatskim nadzorom, ali u selu su ostali stariji ljudi, žene, djeca i obitelji koje nisu imale kamo otići ili su vjerovale da ih susjedi neće napasti.

Na području su djelovali Štab Teritorijalne obrane Teslingrad i Odjel milicije Teslingrad. Upravo će njihov položaj, zapovjedni odnos i znanje o zatočenjima i ubojstvima desetljećima poslije postati predmet hrvatske optužnice.

Osmero ljudi ubijeno je 13. listopada

Jedan od najpreciznije sudski obrađenih događaja zbio se 13. listopada 1991. godine. Prema hrvatskoj optužnici i presudi Županijskog suda u Gospiću iz 1994., naoružani pripadnici srpskih postrojbi napali su kuće u kojima su se nalazili hrvatski civili.

Ljudi su bili prisiljeni boraviti u ograničenom prostoru, dok su napadači pucali na kuće i civilne objekte. Na jednu kuću ispaljena je zapaljiva tromblonska mina, nakon čega je otvorena vatra na ljude u kući i podrumu.

U tom su dijelu zločina kao žrtve navedeni:

Mandica Nikšić, Vera – u memorijalnim izvorima Verica – Nikšić, Nikica Orešković, Anka Orešković, Ana Orešković, Milan Orešković, Kata Orešković i Marija Nikšić.

Sedam od osam žrtava bile su žene. Verica Nikšić imala je samo 13 godina. Ubijena je zajedno s majkom Mandicom.

Rani međunarodni izvještaji opisivali su kako su civili okupljani u nekoliko kuća pod izgovorom zaštite ili evakuacije. Naoružani ljudi potom su pucali na njih, dok su kuće hrvatskih stanovnika pljačkane i paljene. Dio tijela ostao je u zapaljenim objektima.

To nisu bile smrti u razmjeni vatre između dviju vojski. Ljudi su ubijeni kao nenaoružani civili, unutar sela koje je već bilo pod nadzorom napadačkih snaga.

Zatvor u Teslingradu i prisilni rad

Ubojstva nisu završila 13. listopada. Hrvatsko državno odvjetništvo utvrdilo je da su pripadnici Teritorijalne obrane i milicije tijekom kolovoza, rujna i listopada 1991. privodili civile iz Široke Kule, Ličkog Osika i okolnih mjesta.

Zatočenici su odvođeni u prostorije milicije u Teslingradu. Ondje su ispitivani i fizički zlostavljani. Prisiljavani su čistiti ulice, skupljati otpad, obavljati druge poslove za okupacijske vlasti, pa čak i kopati grobove.

U optužnici podignutoj 2018. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci teretilo je trojicu zapovjednika da nisu poduzeli ništa iako su znali za nezakonita uhićenja, zlostavljanja i ubojstva.

Prvotna optužnica obuhvaćala je smrt 22 civila ubijena između 13. i 17. listopada na različitim mjestima u Širokoj Kuli i Bukovcu Perušićkom.

Do završetka suđenja opseg optužbe bio je smanjen. Tužiteljstvo je u završnom obliku predmet ograničilo na 13 zatočenih civila i jednoga pripadnika Zbora narodne garde koji je s bijelom zastavom pokušao dostaviti prijedlog razmjene zarobljenika.

Ta promjena ne znači da je sud utvrdio kako ostalih devet ljudi nije ubijeno. Znači da tužiteljstvo u tom konkretnom postupku nije zadržalo sve prvotne optužne tvrdnje ili ih nije moglo dokazivati bez preklapanja s drugim presudama.

Odvođenje prema jamama Golubnjača

Krajem listopada pripadnici okupacijske milicije izveli su zatočene civile iz zatvora. Dio ljudi odveden je prema kraškim jamama Golubnjača 1 i Golubnjača 2 na području Ljubova.

Prema dokazima prihvaćenima u nepravomoćnoj riječkoj presudi iz 2024., troje civila ubijeno je na neutvrđenom mjestu, dok je deset ljudi odvedeno do Golubnjače 2, ondje likvidirano i bačeno u jamu.

Korištenje prirodnih jama omogućilo je počiniteljima da prikriju tijela i tragove ubojstava. Obitelji su godinama živjele bez potvrde smrti i bez mogućnosti dostojnog pokopa.

Ministarstvo hrvatskih branitelja 2021. objavilo je da je na stratištima i u grobnicama povezanima sa Širokom Kulom pronađeno 25 tijela, od kojih su 24 bila identificirana. Tada se još tragalo za deset nestalih osoba iz Široke Kule i okolnih mjesta.

Ličko-senjska županija isti je problem navela i 2023. godine: obitelji su i dalje tražile deset žrtava.

Ubijen je i izaslanik s bijelom zastavom

Zasebna točka riječkog postupka odnosila se na Nikolu Klobučara, pripadnika Zbora narodne garde.

Klobučar se, prema optužbi, nenaoružan približio položaju srpskih snaga noseći bijelu zastavu i pisani prijedlog za razmjenu zarobljenika. Umjesto da mu se omogući povratak ili da bude zakonito tretiran kao osoba izvan borbe, zatočen je i ubijen.

Nepravomoćnom presudom iz 2024. Čedo Budisavljević proglašen je krivim i za Klobučarovo ubojstvo. Sud je prihvatio tvrdnju da ga je Budisavljević osobno usmrtio.

Ubojstvo izaslanika koji dolazi pod bijelom zastavom nije obična ratna pogibija. Bijela zastava označava namjeru pregovaranja ili komunikacije, a osoba koja je nosi mora biti zaštićena dok se suzdržava od neprijateljskog djelovanja.

Ubojstvo peteročlane obitelji Rakić

Jedan dio zločina u Širokoj Kuli dobio je pravomoćan epilog pred sudom u Srbiji.

Obitelj Rakić činili su Mane Rakić, njegova supruga Lucija te djeca Radmila, Dragan i Milovan. Mane i djeca bili su Srbi, a Lucija Hrvatica.

Okupacijske sigurnosne strukture sumnjičile su obitelj da posjeduje radiouređaj i surađuje s hrvatskim vlastima. Neovisno o osnovanosti te sumnje, članovi obitelji bili su civili i nije im suđeno.

U noći s 20. na 21. listopada 1991. Čedo Budisavljević ubio je Luciju Rakić iz vatrenog oružja. Mirko Malinović i Milan Bogunović čuvali su stražu, nakon čega su zapalili tijelo i kuću.

Nekoliko dana poslije iz zatočeništva su izvedeni Mane Rakić i troje djece. Budisavljević, Malinović, Bogunović i Bogdan Gruičić odvezli su ih do Golubnjače, strijeljali i bacili tijela u jamu.

Posmrtni ostaci Mane, Radmile, Dragana i Milovana ekshumirani su 2001., identificirani analizom DNK i predani obitelji. Za Luciju Rakić dugo nije postojala potvrđena identifikacija posmrtnih ostataka.

Budisavljević je na suđenju tvrdio da je nalog za likvidaciju dobio od Dušana Orlovića, tadašnjeg čelnika državne sigurnosti SAO Krajine. Ta tvrdnja ostala je navod njegove obrane. Sud nije raspolagao dovoljnim dokazima da Orlovićevu navodnu zapovijed utvrdi kao pravomoćnu činjenicu.

Četvorica pravomoćno osuđena u Srbiji

Hrvatsko državno odvjetništvo ustupilo je predmet obitelji Rakić Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije na temelju sporazuma o suradnji.

Prvi postupak završen je 2011. osudama od po 12 godina, ali je žalbeni sud ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku donesene su kazne koje su pravomoćno potvrđene 2013. godine Čedo Budisavljević – 13 godina zatvora, Mirko Malinović – 12 godina, Milan Bogunović – 10 godina i Bogdan Gruičić – osam godina.

Za razliku od većine hrvatskih presuda za Široku Kulu, tim je optuženicima suđeno u njihovoj prisutnosti. Presuda za obitelj Rakić zato predstavlja najpotpuniji pravosudni epilog jednog zasebnog dijela zločina.

Ipak, ona nije presuda za sve ljude ubijene u Širokoj Kuli, Bukovcu Perušićkom i Teslingradu.

Presuda iz 1994. protiv sedmorice

Županijski sud u Gospiću 16. lipnja 1994. u odsutnosti je osudio sedmoricu optuženika za ubojstvo osmero civila 13. listopada Nikolu Zagorca, Miroslava Serdara i Dragana Vunjaka na po 20 godina zatvora i Danu Serdara, Dušana Uzelca, Milorada Baraća i Dragana Uzelca na po 15 godina.

Vrhovni sud potvrdio je presudu 25. listopada 1994. godine.

Na papiru je to bila pravomoćna presuda protiv sedmorice. Međutim, postupci nakon dostupnosti pojedinih osuđenika pokazali su koliko se presuda donesena u odsutnosti može razlikovati od konačnog epiloga nakon kontradiktornog suđenja.

Dane Serdar vratio se u Hrvatsku i dobio novo suđenje. Ranija presuda protiv njega ukinuta je, a 2004. oslobođen je optužbe. Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću presudu 2008. godine.

Milorad Barać izručen je Hrvatskoj iz Nizozemske 24. travnja 2019. Na ponovljenom suđenju državno odvjetništvo odustalo je od optužbe, nakon čega je donesena odbijajuća presuda. Ona je postala pravomoćna 21. studenoga 2019.

Nikola Zagorac ostao je u Srbiji. Županijski sud u Karlovcu u rujnu 2024. dobio je službenu potvrdu da je umro, pa je postupak izvršenja njegove kazne morao biti obustavljen.

Za preostalu četvoricu osuđenih iz 1994. – Miroslava Serdara, Dragana Vunjaka, Dušana Uzelca i Dragana Uzelca – nije pronađena javna potvrda da su kazne izvršene. Njihove su osude donesene u odsutnosti, što znači da u slučaju dostupnosti mogu pod zakonskim uvjetima tražiti novo suđenje.

Još jedna hrvatska presuda iz 1997.

Županijski sud u Gospiću 27. veljače 1997. osudio je Vladimira Koricu i Branka Banjeglava na po 12 godina zatvora.

Proglašeni su krivima za sudjelovanje u progonu hrvatskih stanovnika i ubojstvima u Širokoj Kuli. Presuda ih je povezala s napadima nožem na Mariju i Matu Nikšića te ubojstvom Kate Nikšić vatrenim oružjem.

Vrhovni sud presudu je potvrdio 29. svibnja 1997. godine.

I njima je suđeno u odsutnosti. U javno dostupnim izvorima nije pronađena potvrda da su uhićeni i upućeni na izdržavanje kazni.

Zasebno je osuđen i Spaso Đukić zbog zastrašivanja, pucanja po hrvatskim kućama, prijetnji, prisilnog iseljavanja i pljačke na području Široke Kule, Vukave i Orešković Gaja. Ta se presuda ne smije predstavljati kao individualna osuda za svako ubojstvo počinjeno u listopadu.

Optužnica iz 2018. i presuda iz 2024.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci 2018. optužilo je trojicu nekadašnjih zapovjednika okupacijskih struktura Milana Mirića, zapovjednika Teritorijalne obrane Teslingrad, Radomira Narančića, zapovjednika Odjela milicije Teslingrad i Čedu Budisavljevića, zamjenika zapovjednika i zapovjednika posebne policijske postrojbe.

Tužiteljstvo ih nije teretilo samo zato što su obnašali dužnosti. Tvrdilo je da su znali za zatočenja, zlostavljanja i ubojstva, a nisu poduzeli potrebne mjere da ih spriječe ili počinitelje kazne.

Tijekom postupka optužba protiv Milana Mirića povučena je. Državno odvjetništvo u travnju 2024. zaključilo je da nema dovoljno dokaza da je znao za konkretna nezakonita postupanja jedinica koje nisu bile pod njegovim neposrednim nadzorom.

Županijski sud u Rijeci u lipnju 2024. nepravomoćno je osudio Čedu Budisavljevića na 20 godina zatvora i Radomira Narančića na 15 godina.

Sud ih je proglasio odgovornima za postupanje prema 13 civila, njihovo zlostavljanje i odvođenje na likvidacije. Budisavljević je dodatno proglašen krivim za osobno ubojstvo Nikole Klobučara.

Obojici je suđeno u odsutnosti jer žive u Srbiji.

Do 11. kolovoza 2026. u javno dostupnim objavama Županijskog suda u Rijeci, Visokog kaznenog suda i DORH-a nije pronađena potvrda da je ta presuda postala pravomoćna. To ne dokazuje da žalbeni postupak nije dovršen, nego da njegov konačan rezultat nije pronađen u javno dostupnim službenim izvorima.

Zašto se navodi 34, 40 ili 47 žrtava?

U izvorima o Širokoj Kuli pojavljuje se nekoliko ukupnih brojeva. Oni se ne smiju automatski proglašavati međusobno proturječnima jer ne obuhvaćaju uvijek jednaka mjesta, razdoblja i skupine ljudi.

Broj 34 pojavljuje se u ranijim lokalnim i dokumentacijskim izvorima kao broj ubijenih civila Široke Kule tijekom okupacije.

Broj 40 Ministarstvo hrvatskih branitelja povezuje sa stanovnicima Široke Kule, Ličkog Osika, Ostrvice i Mušaluka ubijenima u jesen 1991.

Na spomen-obilježju otkrivenom 2021. pročitana su imena četrdesetero ljudi iz te skupine te još sedam žrtava iz okolice Perušića. Tako se dolazi do memorijalnog broja od 47 imena.

Prvotna riječka optužnica iz 2018. obuhvatila je 22 ubijena civila, ali samo u određenom razdoblju i u odnosu na trojicu optuženih zapovjednika. Presuda iz 2024. obuhvatila je 13 civila i Nikolu Klobučara.

Tim se brojkama ne smiju jednostavno pribrojiti osmero ljudi iz presude iz 1994. i peteročlana obitelj Rakić. Predmeti se vremenski, prostorno i po žrtvama mogu preklapati, dok pojedini memorijalni popisi obuhvaćaju i Lički Osik, Ostrvicu, Mušaluk i Bukovac Perušićki.

Najprecizniji javni podatak zato glasi: službeno spomen-obilježje čuva 40 imena stanovnika Široke Kule i povezanih mjesta te sedam žrtava perušićkog područja, ali ne postoji javno dostupna objedinjena sudska tablica koja bi uz svaku od tih 47 osoba navela mjesto smrti, datum, optužnu točku i pravomoćno osuđenog počinitelja.

Haške presude nisu riješile pojedinačna ubojstva

Zločini u Širokoj Kuli pojavljuju se u dokaznoj građi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

U predmetu protiv Milana Martića sud je razmatrao izvještaje o ubojstvima hrvatskih civila, paljenju kuća i progonu stanovništva na području pod nadzorom policijskih i političkih struktura SAO Krajine.

Martić je pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, progon, ubojstva, deportacije i druge zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ipak, njegovu presudu ne treba prikazivati kao dokaz da je osobno naredio zločin u Širokoj Kuli. Javno dostupna presuda ne daje odgovor tko je sastavio lokalni popis žrtava, tko je naredio napad na kuće 13. listopada ni tko je ubio svaku osobu odvedenu prema Golubnjači.

Široka Kula tako je ostala dokumentirani dio šire kampanje progona, ali bez međunarodne presude koja bi individualizirala cijeli lokalni zapovjedni i izvršni lanac.

Tko je osuđen?

Za pojedine zločine povezane sa Širokom Kulom postoje pravomoćne osude. U Srbiji su za ubojstvo peteročlane obitelji Rakić pravomoćno osuđeni Čedo Budisavljević na 13, Mirko Malinović na 12, Milan Bogunović na 10 i Bogdan Gruičić na osam godina zatvora. Hrvatska presuda iz 1994. osudila je sedmoricu u odsutnosti, ali je Dane Serdar nakon ponovljenog suđenja oslobođen, protiv Milorada Baraća tužiteljstvo je odustalo, a Nikola Zagorac umro je nedostupan Hrvatskoj. Vladimir Korica i Branko Banjeglav pravomoćno su u odsutnosti osuđeni na po 12 godina, bez javne potvrde izvršenja kazni. Čedo Budisavljević i Radomir Narančić u lipnju 2024. nepravomoćno su osuđeni na 20 i 15 godina, ali do 11. kolovoza 2026. nije pronađena javna potvrda pravomoćne odluke. Milan Mirić više nije optužen jer je tužiteljstvo zaključilo da nema dovoljno dokaza. Milan Martić osuđen je za širu kampanju progona i zločina, ali ne kao osobni naredbodavac pojedinačnih ubojstava u Širokoj Kuli.

Što još nije razriješeno?

Najvažnije otvoreno pitanje odnosi se na žrtve čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Službeni memorijalni izvori navode deset nestalih osoba iz Široke Kule i okolnih mjesta.

Nije poimenično utvrđeno tko je osobno ubio svih deset civila odvedenih do Golubnjače 2, tko je ubio troje ljudi na nepoznatoj lokaciji ni tko je čuvao prilaze jamama i pomagao prikriti tijela.

Nije poznata potpuna sudbina osoba iz prvotne optužnice za 22 civilne žrtve koje nisu ostale u završnom činjeničnom opisu presude iz 2024. Javnosti nije objašnjeno jesu li te točke odbačene zbog preklapanja s ranijim presudama, smrti osumnjičenika, nedostatka dokaza ili se još vode odvojeni izvidi.

Nije pravomoćno utvrđeno tko je iznad lokalne milicije odobravao zatočenja i likvidacije. Tvrdnja da je Dušan Orlović naredio ubojstvo obitelji Rakić ostala je navod Čede Budisavljevića, a ne pravomoćno utvrđena činjenica.

Nema javno objedinjene informacije služe li preostali osuđenici iz hrvatskih presuda iz 1994. i 1997. izrečene kazne. Budući da im je suđeno u odsutnosti, sama pravomoćnost presude ne znači da je kazna izvršena.

Nije javno potvrđen ni konačan rezultat žalbenog postupka protiv Budisavljevića i Narančića.

Najzad, ne postoji jedinstven službeni poimenični popis koji bi uskladio brojke 34, 40 i 47 te jasno odvojio stanovnike Široke Kule od žrtava Ličkog Osika, Ostrvice, Mušaluka i okolice Perušića.

Presude postoje, ali cjelina zločina nije dobila konačan odgovor

Široka Kula nije zločin bez dokaza i bez sudskih postupaka.

Poznata su imena brojnih žrtava. Pronađene su masovne i pojedinačne grobnice. Ekshumirana su tijela iz Golubnjače. Četvorica počinitelja pravomoćno su osuđena u Srbiji za ubojstvo obitelji Rakić. Hrvatski sudovi donijeli su više presuda, a 2024. prvi put nepravomoćno osudili dvojicu ljudi iz zapovjedne strukture okupacijske milicije.

Ali pravosudna slika ostala je rascjepkana.

Dvojica ljudi prvotno osuđenih u odsutnosti nakon dostupnosti hrvatskom sudu nisu osuđena: Dane Serdar oslobođen je, a protiv Milorada Baraća tužiteljstvo je odustalo. Nikola Zagorac umro je izvan dosega Hrvatske. Milan Mirić uklonjen je iz optužbe zbog nedostatka dokaza. Presuda protiv Budisavljevića i Narančića još nema javno potvrđenu pravomoćnost.

Deset žrtava i dalje se traži. Nisu identificirani svi neposredni ubojice ni svi ljudi koji su organizirali prijevoz zatočenika, čuvali stratišta i prikrivali tijela.

Trinaestogodišnja Verica Nikšić dobila je ime na spomeniku, ali javnost nema jednostavnu i konačnu sudsku rekonstrukciju njezina ubojstva. Obitelj Rakić dobila je pravomoćne presude protiv četvorice počinitelja, ali navodni nalogodavac nije obuhvaćen utvrđenom odgovornošću. Za dio žrtava postoje presude koje nikada nisu izvršene, dok je za druge optužba nestala tijekom ponovljenog postupka.

Zato Široka Kula pripada serijalu o ratnim zločinima bez potpunoga pravomoćnog epiloga. Ne zato što baš nitko nije osuđen, nego zato što su pravomoćne osude ograničene na pojedine skupine žrtava, brojni osuđenici nikada nisu dovedeni pred hrvatski sud, a cjelovit zapovjedni i izvršni lanac još nije utvrđen.

Na spomen-obilježju nalaze se imena četrdesetero ubijenih stanovnika Široke Kule i okolnih mjesta te sedam žrtava perušićkog područja. U sudskim spisima ne postoji jednak, konačan i izvršen popis svih ljudi odgovornih za njihovu smrt.

Izvori: ŽDO Rijeka – istraga protiv trojice zapovjednika iz 2015.; ŽDO Rijeka – optužnica za 22 civilne žrtve iz 2018.; Ministarstvo hrvatskih branitelja – 40 žrtava, sedam žrtava perušićkog područja i podaci o ekshumacijama; Ministarstvo hrvatskih branitelja – službena komemoracija 2025.; Ličko-senjska županija – deset žrtava koje se još traže; Centar za mir – postupak protiv Nikole Zagorca i drugih; Centar za mir – presuda Vladimiru Korici i Branku Banjeglavu; Documenta – ponovljeni postupak protiv Milorada Baraća; MUP/Hina – izručenje Milorada Baraća iz Nizozemske; Centar za mir – predmet obitelji Rakić; Fond za humanitarno pravo – pravomoćni podaci o predmetu Lički Osik; Fond za humanitarno pravo – izvještaj o osudama za obitelj Rakić; Glas žrtava – dokumentacija o Luciji Rakić; N1 – nepravomoćna presuda Budisavljeviću i Narančiću; Burin – kazne iz 2024. i sužavanje optužnice; MKSJ – prvostupanjska presuda Milanu Martiću; HMDCDR – kronologija Domovinskog rata; Helsinki Watch – ratni izvještaj iz siječnja 1992.; dokumentarni film „Kulo moja“, snimljen 1995. nakon oslobođenja sela; dokumentarni zapis „Kula smrti – Neispričani zločin iz Široke Kule“

U sljedećem, 18. nastavku serijala „Ratni zločini bez pravomoćnog epiloga“:

402 ubijene i poginule djece u Domovinskom ratu: Što se krije iza službene brojke i tko je odgovarao za njihove smrti?

Istražujemo na kojem popisu i prema kojoj metodologiji počiva broj 402, koliko je među stradalima bilo civilnih žrtava ratnih zločina, a koliko djece poginule u drugim ratnim okolnostima. Donosimo potvrđena imena i dob žrtava, najteža mjesta stradanja, kaznene postupke i jasan odgovor tko je osuđen upravo za smrt djece