RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 18. nastavak „402 ubijene djece“ u Domovinskom ratu: broj koji Hrvatska još nije konačno provjerila

U javnim govorima, komemoracijama i medijskim prilozima već se godinama ponavlja da su tijekom velikosrpske agresije i Domovinskog rata u Hrvatskoj ubijena 402 djeteta. Broj je uklesan u spomeničku kulturu, simbolizira ga 402 bijele ruže na komemoracijama, a 2024. u Vrpolju kod Knina postavljena su 402 memorijalna kamena s imenima djece.

Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je 2022. da je u Hrvatskoj „smrtno stradalo 402 djece“. Broj se ponavljao i nakon što je 3. svibnja proglašen Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. I na državnoj komemoraciji 2026. ponovno je izgovorena brojka 402.

Međutim, iza simbolički snažnog broja nalazi se nedovršen statistički i arhivski posao.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata upozorio je da 402 nije konačan ni potpuno provjeren broj. U njegovoj je bazi nakon uklanjanja osoba starijih od 18 godina i smrti nepovezanih s ratom ostalo 385 djece. Ni taj broj nije proglašen konačnim: za 70 osoba još je trebalo dodatno provjeriti okolnosti smrti ili povezanost s ratom.

To ne umanjuje nijednu žrtvu. Naprotiv, pokazuje zašto svako dijete treba dobiti potvrđen identitet, dob, mjesto i uzrok smrti, status u trenutku stradanja te podatak o kaznenom predmetu koji se odnosi na njegovu smrt.

Odakle potječe broj 402?

Broj 402 nastao je 2010. radom međuresorne Radne skupine za izradu Registra djece poginule uslijed ratnih razaranja u Republici Hrvatskoj.

Radna skupina objedinjavala je podatke:

• Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

• Ministarstva unutarnjih poslova

• Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

• Uprave za zatočene i nestale

• bivšeg Ureda Vlade RH za žrtve rata

• Hrvatskog Crvenog križa i njegove Službe traženja

• Zajednice udruga hrvatskih stradalnika iz Domovinskog rata.

U jedinstveni popis unesena su imena 402 djece, ali uz izričitu napomenu da broj nije konačan. Radna skupina nije objavila cjelovitu metodologiju iz koje bi se vidjelo po kojem je kriteriju svaka osoba uključena, kako su uklanjani duplikati i koja je bila krajnja vremenska granica za smrti od ratnih posljedica.

Broj 402 stoga jest nastao radom državnih i javnih institucija, ali nije jednak konačno verificiranom državnom registru.

HMDCDR je naknadnom provjerom otkrio da su na popisu bile osobe starije od 18 godina, kao i osobe čija smrt nije bila uzrokovana ratnim djelovanjem. Nakon ispravaka broj je smanjen na 385 smrtno stradale djece. Ravnatelj Centra Ante Nazor pritom je 16. lipnja 2024. naglasio da ni taj rezultat nije konačan ni službeno zaključen jer provjera traje. Podaci HMDCDR-a i objašnjenje nastanka popisa

Zašto se u drugim izvorima pojavljuju 267, 306, 345, 385 i 402 djece?

Brojevi se razlikuju zbog teritorijalnog, vremenskog i metodološkog obuhvata.

Izvješće voditeljice Odjela zdravstvene statistike Klinike za dječje bolesti Zagreb Vlaste Hiršl-Hećej iz ožujka 1996. evidentiralo je 267 smrtno stradale djece u dobi do 17 godina. Podaci su prikupljeni iz zdravstvenih ustanova, Ministarstva zdravstva i Ureda za žrtve rata, ali uglavnom s područja koje nije bilo okupirano.

U drugim ratnim izvješćima navodilo se 306 djece, također bez potpunih podataka s okupiranog teritorija. Takvi su popisi nastajali dok hrvatske institucije nisu mogle pristupiti Vukovaru, hrvatskom Podunavlju, dijelovima Banovine, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Andrija Hebrang u knjizi iz 2013., oslonjenoj na podatke Ratnog saniteta i 58 zdravstvenih ustanova, navodi 345 djece. Taj se broj ponajprije odnosio na evidentirane civilne žrtve na slobodnom području i nije uključivao sve naknadno identificirane smrti na okupiranom teritoriju.

Međuresorni popis iz 2010. proširio je izvore i teritorijalni obuhvat te došao do broja 402. HMDCDR je njegovom revizijom došao do 385, ali je samo 315 slučajeva ocijenio dovoljno provjerenima, dok je 70 ostavio za daljnju interdisciplinarnu provjeru.

Najpreciznija formulacija zato glasi:

U Hrvatskoj postoji međuresorni popis iz 2010. s 402 imena, ali taj broj nije konačno verificiran. Posljednji javno predstavljeni radni podatak HMDCDR-a iznosi 385 smrtno stradale djece, od kojih je 315 slučajeva bilo provjereno, a 70 je zahtijevalo dodatnu provjeru.

Svako smrtno stradalo dijete nije automatski žrtva ratnog zločina

Najveća metodološka pogreška nastaje kada se izrazi „smrtno stradala“, „poginula“ i „ubijena u ratnom zločinu“ upotrebljavaju kao istoznačnice.

Od 385 osoba u radnom popisu HMDCDR-a:

• 120 je povezano s bombardiranjem

• 131 s nesretnim slučajevima

• 27 sa samoubojstvima

• ostali slučajevi obuhvaćaju neposredna ubojstva, strijeljanja, zarobljavanje, mine, oružje i druge okolnosti.

Za 42 nesretna slučaja, 18 samoubojstava i deset smrti nepoznatih ili upitnih okolnosti trebalo je dodatno provjeriti povezanost s ratom.

Popis obuhvaća i 50 maloljetnika sa statusom hrvatskog branitelja, najmanje 12 maloljetnih pripadnika snaga na okupiranom području te jednog maloljetnog pripadnika srpskih snaga ubijenog u sukobu. To znači da popis nije isključivo popis civilnih žrtava.

HMDCDR je izdvojio najmanje 44 djece koju su srpske snage ubile iz neposredne blizine, izvan borbenog djelovanja ili nakon zarobljavanja. To je kategorija koja najsnažnije upućuje na neposredna protupravna ubojstva.

U bazi se nalaze i smrti djece za koje se navodi odgovornost hrvatskih snaga. Ti slučajevi nisu predmet ovog članka, ali njihovo postojanje mora biti navedeno zbog metodološke istine: svih 385 osoba ne može se pripisati jednoj počiniteljskoj strani niti unaprijed proglasiti žrtvama istog kaznenog djela.

Čak ni oznaka „bombardiranje“ sama po sebi ne dokazuje ratni zločin. Potrebno je utvrditi je li napad bio usmjeren na civile, je li postojao vojni cilj, je li korišteno neselektivno oružje, jesu li očekivane civilne posljedice bile nerazmjerne te tko je izdao i izvršio zapovijed.

Dob djece i dodatni problem osamnaestogodišnjih žrtava

Prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete je osoba mlađa od 18 godina. U hrvatskim memorijalnim popisima katkad se ubrajaju i osobe koje su imale navršenih 18 godina, što može objasniti dio razlika.

HMDCDR-ova raspodjela za 385 osoba navodi:

• 44 djece do šest godina

• 93 djece od šest do 12 godina

• 245 osoba od 12 do 18 godina

• za troje nije bio poznat datum rođenja.

Po godinama smrti popis obuhvaća 151 dijete stradalo 1991., 136 tijekom 1992., 38 tijekom 1993., 19 tijekom 1994. i 32 tijekom 1995. Uključeno je i sedmero djece stradale 1996. te po jedno dijete poginulo 1998. i 2004. od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.

To pokazuje da predmetna statistika nije ograničena na vrijeme aktivnih borbi od 1991. do 1995. godine. Uključuje dugotrajne posljedice rata, zbog čega se konačni datum evidencije mora navesti uz svaki ukupni broj.

Slavonski Brod: najsmrtonosniji dan za djecu

Slavonski Brod postao je nacionalni simbol stradanja djece jer je u gradu tijekom rata život izgubilo 28 dječaka i djevojčica. Grad je 1992. bio izložen topničkim i zračnim napadima s prostora pod nadzorom srpskih snaga u Bosanskoj Posavini te djelovanju ratnog zrakoplovstva.

Dana 3. svibnja 1992. na naseljeni dio grada izbačene su teške aviobombe. Jedna je pogodila kuću u čijem su se podrumu skrivala djeca.

Toga su dana ili od posljedica ranjavanja stradali:

Marinko Marinković, rođen 1990.,
Dalibor Marinković, rođen 1987.,
Andrijana Marinković, rođena 1983.,
Ivana Petrović, rođena 1988.,
Marko Petrović, rođen 1985.,
Tomislav Crnković, rođen 1986.,
te Krešimir Crnković, rođen 1979., koji je od posljedica ranjavanja preminuo 3. rujna 1998.

Marinko nije imao ni dvije godine.

HMDCDR taj datum navodi kao najtragičniji dan po broju smrtno stradale hrvatske djece. Istoga su dana u Ljubuškom u Bosni i Hercegovini ubijeni devetomjesečni Filip Kraljević i desetogodišnja Ivana Kraljević, ali oni ne pripadaju registru žrtava na teritoriju Republike Hrvatske.

Dana 27. svibnja 1992. projektil ispaljen sa srpskih položaja na Motajici pogodio je dječje igralište u Slavonskom Brodu. Poginulo je troje djece, a četvero je teško ranjeno. Samo tijekom svibnja u gradu je poginulo 14 djece. Rekonstrukcija napada u časopisu Hrvatski vojnik

Unatoč broju napada, poznatim položajima i vojnoj strukturi snaga koje su djelovale preko Save, do datuma provjere nije pronađena pravomoćna presuda koja bi nekoga osudila upravo za smrt djece u Slavonskom Brodu.

Grabovac: tromjesečni Ivan i optužnica bez presude

U autokampu Grabovac 26. rujna 1991. nalazili su se prognanici s područja Plitvica, uglavnom žene, djeca i stariji ljudi.

S brda Višnjevača ispaljene su rakete iz višecijevnog raketnog bacača M-63 „Plamen“. Projektil je pogodio paviljon „Jelena“ i ubio:

Ivana Špoljarića, starog tri mjeseca i šest dana,
Dubravku Špoljarić, staru 17 godina,
i Josipu Špoljarić, staru 18 godina.

Prema strogoj definiciji djeteta, Ivan i Dubravka bili su djeca, dok je Josipin status ovisan o tome je li na dan smrti već navršila 18 godina.

ŽDO u Rijeci 2023. podigao je optužnicu protiv dvojice zapovjednika. Drugookrivljenika, u medijima javno identificiranog kao bivšeg pukovnika JNA Slobodana Đorđevića, tereti se da je kao zapovjednik isturenoga zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA naredio raketni napad na kamp.

Optuženici žive u Srbiji i nisu dostupni hrvatskim tijelima. Javno dostupna pravomoćna presuda nije pronađena. Optužnica ŽDO-a u Rijeci

Martina Štefančić: neposredno ubojstvo četverogodišnjeg djeteta

Četverogodišnja Martina Štefančić ubijena je u noći s 20. na 21. ožujka 1992. u obiteljskoj kući u Borovu Selu, mjesecima nakon okupacije Vukovara.

U napadu je ubijena i njezina baka Bernardica, dok je stric Željko teško ranjen. Martina nije stradala od udaljenog projektila ni u borbi, nego od pucnjave u obiteljskom domu pod nadzorom okupacijskih snaga.

Nikola Kajkić, obitelj i braniteljske udruge 2019. javno su predstavili dokumentaciju i podnijeli kaznenu prijavu protiv osoba koje smatraju odgovornima. Mediji su 2022. objavili da je prijava odbačena.

Imena koja su se pojavila u Kajkićevu govoru i medijskim tekstovima nisu potvrđena javno objavljenom optužnicom ili presudom. Zbog toga ih nije dopušteno predstavljati kao službeno optužene ili dokazane počinitelje.

Do datuma provjere na stranicama DORH-a, ŽDO-a u Osijeku, MUP-a i nadležnih sudova nije pronađena optužnica ili presuda za ubojstvo Martine i Bernardice Štefančić.

Joševica: rijedak slučaj u kojem presuda obuhvaća i smrt maloljetnika

U Joševici kod Gline pripadnici srpske izviđačko-diverzantske skupine 16. prosinca 1991. ubili su 21 hrvatskog civila. Među njima je bio maloljetni Pavle Šiftar, čija se dob u javnim izvorima navodi kao 15 ili 16 godina, ovisno o računanju prema godini rođenja.

Za pokolj su pravomoćno osuđeni Dušan Žarković i Bogdan Jednak. Vrhovni sud povećao im je kazne na po 20 godina zatvora. Budući da osuđujuća presuda obuhvaća svih 21 ubojstvo, ona obuhvaća i smrt Pavla Šiftara.

Obojici je suđeno u odsutnosti, a nema javne potvrde da su počeli izdržavati kazne. Trojica suoptuženika oslobođena su zbog nedostatka dokaza, dok je postupak protiv jednoga obustavljen nakon smrti.

Joševica je važna jer pokazuje da nije potpuno točna često ponovljena rečenica kako „za ubijenu djecu nitko nikada nije osuđen“. Postoje pojedinačne presude koje obuhvaćaju smrt djeteta, ali ne postoji pravomoćna odgovornost za većinu smrti iz nacionalnog popisa. Pravomoćni predmet Joševica

Nestala djeca, zatočenje i smrti od ratnih posljedica

U ranijim evidencijama navodilo se 15 nestale djece i 219 djece zatočene u logorima i drugim mjestima zatočenja. Ti brojevi ne predstavljaju dodatne smrtne žrtve: nestanak, zatočenje, ranjavanje i smrt moraju se voditi kao zasebne kategorije dok se sudbina osobe pouzdano ne utvrdi.

Jednako vrijedi za djecu stradalu od zaostalih mina i oružja nakon završetka borbi. Njihova je smrt posljedica rata, ali pravna odgovornost ovisi o tome tko je postavio minu, je li mjesto bilo evidentirano i označeno te je li se mogla dokazati veza s određenom postrojbom ili zapovjednikom.

Nacionalni popis zato mora sadržavati najmanje pet odvojenih oznaka:

1. dijete civil ubijeno neposrednim nasiljem

2. dijete civil poginulo u topničkom ili zračnom napadu

3. maloljetni pripadnik oružane postrojbe

4. dijete poginulo u nesreći s oružjem ili eksplozivom

5. smrt čija povezanost s ratom nije potvrđena.

Bez takve podjele broj predstavlja memorijalni zbroj, ali ne daje odgovor koliko je djece bilo žrtvama ratnih zločina.

Zašto DZS, MUP i sudovi ne mogu sami dati konačan broj?

Državni zavod za statistiku vodi vitalnu statistiku umrlih prema matičnim evidencijama, prebivalištu, dobi i medicinski utvrđenom uzroku smrti. Ta statistika nije registar ratnih zločina i ne može utvrditi je li pojedina smrt bila posljedica nezakonitog napada niti tko je za nju kazneno odgovoran.

MUP je sudjelovao u izradi međuresornog popisa, ali na njegovim javnim stranicama nije objavljen pretraživ poimenični registar svih 402 slučaja s policijskim brojevima predmeta.

DORH, nadležna županijska državna odvjetništva i sudovi podatke objavljuju po kaznenim predmetima. Njihove optužnice i presude mogu dokazati odgovornost za određeno dijete, ali ne nude jedinstvenu nacionalnu tablicu u kojoj bi uz svaku žrtvu bio naveden status izvida, prijave, istrage, optužnice i presude.

Hrvatski Crveni križ i Služba traženja raspolagali su podacima o nestalima, razdvojenim obiteljima i identificiranim osobama, ali njihov doprinos popisu iz 2010. nije objavljen kao samostalna baza koju bi javnost mogla usporediti s popisom HMDCDR-a.

Tko je osuđen?

Ne postoji jedna presuda za „402 ubijene djece“, niti je svih 402 smrti obuhvaćeno kaznenim postupcima. Dušan Žarković i Bogdan Jednak pravomoćno su osuđeni za pokolj u Joševici koji uključuje smrt maloljetnog Pavla Šiftara, ali im je suđeno u odsutnosti. Milan Martić pravomoćno je osuđen pred MKSJ-om za širu kampanju napada na civile i raketiranje Zagreba, no njegova presuda ne predstavlja osudu za većinu dječjih smrti evidentiranih u Hrvatskoj. Za raketiranje Grabovca postoji optužnica protiv zapovjednika javno identificiranog kao Slobodan Đorđević, ali nema javno dostupne presude. Za ubojstvo Martine Štefančić nema javno potvrđene optužnice, a za smrt djece u zračnim i topničkim napadima na Slavonski Brod nije pronađena pravomoćna individualna osuda. Nacionalna tvrdnja da nitko nije osuđen stoga je preširoka, ali jednako je netočno tvrditi da su smrti djece pravosudno razriješene: golema većina nije povezana s javno dostupnom pravomoćnom presudom protiv neposrednog počinitelja ili zapovjednika.

Što još nije razriješeno?

Hrvatska još nema javno dostupan, konačno verificiran i metodološki obrazložen registar djece smrtno stradale zbog rata.

Nije objavljeno koja su imena uklonjena s popisa 402 i zbog čega. Nije poznato kojih 70 slučajeva iz baze HMDCDR-a još zahtijeva provjeru. Javnosti nisu dostupni ni datumi rođenja, okolnosti smrti i statusi svih 385 osoba u obliku koji bi omogućio neovisnu provjeru bez zadiranja u podatke preživjelih članova obitelji.

Za svako bi dijete trebalo objaviti:

• puno ime i datum rođenja

• mjesto i datum stradanja

• civilni ili vojni status

• neposredan i temeljni uzrok smrti

• izvor podatka i stupanj provjerenosti

• oznaku policijskog i državnoodvjetničkog predmeta

• imena javno optuženih ili osuđenih osoba

• status presude i njezina izvršenja.

Tek tada će se moći pouzdano utvrditi koliko je djece ubijeno kao civilne žrtve ratnog zločina, koliko ih je poginulo u drugim ratnim okolnostima, a koliko je u popis uneseno na temelju podataka koje još treba ispraviti.

Broj 402 treba čuvati kao upozorenje, ali ne i braniti od provjere

Broj 402 postao je dio hrvatskoga kolektivnog sjećanja. Potječe iz stvarnog međuresornog rada i iza njega se nalaze stotine obitelji, fotografija, grobova i prekinutih života.

Ali nije konačan.

HMDCDR je broj smanjio na 385 jer su na starom popisu pronađene punoljetne osobe i smrti koje nisu bile povezane s ratom. Od preostalih 385 slučajeva 315 je bilo provjereno, dok je za 70 trebalo nastaviti istraživanje. Unutar iste baze nalaze se civilna djeca ubijena u ratnim zločinima, žrtve bombardiranja, maloljetni branitelji, pripadnici drugih oružanih snaga, nesretni slučajevi, samoubojstva i poslijeratne žrtve mina.

Zato 402 nije broj pravomoćno utvrđenih ratnih zločina nad djecom.

Iza dijela popisa stoje nesumnjivo dokumentirani zločini: rafal u četverogodišnju Martinu Štefančić, raketa koja je ubila tromjesečnog Ivana Špoljarića, ubojstvo maloljetnog Pavla Šiftara u Joševici te napadi na kuće, podrume i igrališta u Slavonskom Brodu.

Za Joševicu postoje pravomoćne presude. Za Grabovac postoji optužnica. Za Martinu Štefančić i djecu Slavonskog Broda nema pravomoćnog odgovora.

Konačan registar ne bi smio smanjivati ni povećavati žrtvu prema političkoj potrebi. Njegova je svrha jednostavnija i važnija: svakom djetetu vratiti točno ime i utvrđenu sudbinu te pokazati postoji li za njegovu smrt policijski predmet, optužnica, presuda ili samo desetljeća šutnje.

Izvori: HMDCDR-ovi radni podaci i metodologija popisa; HMDCDR – izvješće o radu i istraživanju broja stradale djece; Ministarstvo hrvatskih branitelja – podatak 402; Hrvatski vojnik – nastanak registra i Slavonski Brod; Brodsko-posavska županija – Dan sjećanja; DORH – optužnica za Grabovac; DORH – istraga za Grabovac; Documenta – pravomoćni predmet Joševica; Domoljubni radio – prijava i govor Nikole Kajkića o Martini Štefančić; Hrvatski katolički radio – Martina Štefančić; DZS – metodologija vitalne statistike; HRT – komemoracija 2026.; službeno predstavljanje spomen-obilježja u Dubrovniku 2026.; dokumentarni film „Od toga dana“ – podaci o broju 386