Svjedočanstvo o djevojkama iz Preradovićeve: 81 godinu poslije nema ni imena, ni groba, ni presude

Svake godine 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. U Hrvatskoj taj datum ne smije biti samo još jedna protokolarna obljetnica ispunjena vijencima, svijećama i govorima.

Dan sjećanja ima smisla jedino ako se imenuju žrtve, istraže grobnice, otvore arhivi i utvrdi odgovornost počinitelja. Upravo zato svjedočanstvo o navodnoj likvidaciji 70 zagrebačkih djevojaka iz Preradovićeve ulice mora biti predmet ozbiljne povijesne i kaznene istrage, a ne još jedna priča prepuštena političkim prepucavanjima.

Ako je 70 nenaoružanih djevojaka odvedeno iz doma, prevezeno izvan Zagreba i strijeljano bez optužnice, suđenja i presude, onda za takav čin postoji samo jedan naziv: komunističko-partizanski zločin.

Svjedočanstvo Krešimira Babića

Priču je zapisao Krešimir Babić, rođen 1913. godine. Od 1935. do 1937. školovao se za mehaničara u školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a poslije i u Zagrebu. Tijekom Drugoga svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar u hrvatskom domobranstvu.

Kraj rata dočekao je u vojnoj garaži u Solovljevoj ulici 18, današnjoj Ulici kneza Borne, nedaleko od današnjeg hotela Sheraton. Garažu su 8. svibnja 1945., nakon ulaska u Zagreb, preuzele partizanske postrojbe.

Babić je 1952. s lažnom putovnicom napustio Jugoslaviju. Svoje je svjedočanstvo potpisao 13. veljače 1963. u australskom Geelongu, a poslije je objavljeno u knjizi Operation Slaughterhouse i prenošeno u hrvatskoj emigrantskoj i domovinskoj publicistici. Umro je u 96. godini.

Priču je prije više od 15 godina za Hrvatsko kulturno vijeće prenio Janko Bogović

Partizani ubijali djevojke s unaprijed stvorenim planom da smanje natalitet Hrvata

Stražar koji nije mogao spavati

Nekoliko dana nakon što su partizani preuzeli garažu Babić je započeo razgovor s naoružanim stražarom. Prema njegovu opisu, stražar je izgledao blijedo, iscrpljeno i duboko uznemireno. Rekao je da nekoliko noći nije spavao.

Zatim mu je ispričao zašto.

Prema Babićevu zapisu, partizani su kamionima iz Zagreba odvezli 70 djevojaka iz djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Djevojke su imale između 16 i 20 godina.

Odvezene su izvan grada, prema Velikoj Gorici, a potom cestom prema Kravarskom. Stražar je tvrdio da su strijeljane kod prvog zavoja nakon Velike Gorice.

Dok su ih izvodili pred naoružane ljude, djevojke su navodno plakale, drhtale i privijale se jedna uz drugu. Pitale su:

„U čemu je naša krivnja, zašto smo optužene? Zašto nas želite ubiti?“

Babić se stražara usudio pitati samo odakle dolazi. Odgovorio mu je da je iz Đakova i da se zove Mate.

Prema prenesenom svjedočanstvu, likvidacija se dogodila oko 19. svibnja 1945. godine, samo jedanaest dana nakon ulaska partizanskih postrojbi u Zagreb.

Svjedočanstvo nije presuda, ali je ozbiljan istražni trag

Krešimir Babić nije tvrdio da je osobno vidio strijeljanje. On je zabilježio ono što mu je ispričao partizanski stražar koji je, prema vlastitim riječima, sudjelovao u odvoženju djevojaka.

Zbog toga se Babićev zapis mora tretirati kao posredno svjedočanstvo i mogući istražni trag, a ne kao pravomoćno utvrđena sudska činjenica.

Međutim, činjenica da zasad nisu pronađeni popis žrtava, službeni nalog za likvidaciju ili forenzički potvrđena grobnica ne daje nikome pravo da slučaj unaprijed proglasi izmišljotinom.

Nedostatak istrage nije dokaz da zločina nije bilo. Šutnja institucija nije oslobađajuća presuda.

U naknadnim tekstovima pojavila se i tvrdnja da su na opisanom području pronađene ljudske kosti. Međutim, javnosti nisu predočeni broj policijskog ili državnoodvjetničkog predmeta, zapisnik o iskapanju, antropološki nalaz, rezultati identifikacije ni precizno mjesto mogućeg pronalaska.

Upravo zato slučaj treba istražiti institucionalno, stručno i bez ideološke zaštite komunističkog režima.

Zagreb nakon 8. svibnja 1945.

Ulaskom partizana u Zagreb ratna opasnost za grad nije završila uspostavom pravne sigurnosti. Započela su uhićenja, ispitivanja, odvođenja i likvidacije stvarnih i navodnih protivnika novog komunističkog poretka.

Povjesničar Zdenko Radelić u znanstvenom radu o djelovanju OZNA-e i UDBA-e opisuje stvaranje opsežnog represivnog sustava u kojem su sigurnosne službe imale ključnu ulogu u uhićenjima i istragama. Njegov rad dostupan je u Hrčku – Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa.

Istraživanja povjesničarke Blanke Matković o zagrebačkim bolnicama pokazuju koliko je još neodgovorenih pitanja o sudbini ranjenika, bolesnika i zarobljenika koji su u svibnju i lipnju 1945. odvođeni iz zdravstvenih ustanova. U pojedinim bolničkim knjigama upravo za to razdoblje nedostaju ili su istrgnute stranice. Istraživanje je dostupno u PDF-u.

Zbog toga tvrdnja o 70 djevojaka nije nastala u povijesnom vakuumu. Pojavila se unutar razdoblja u kojem su masovna izvansudska odvođenja i likvidacije danas dokumentirana na brojnim drugim mjestima.

To ne potvrđuje automatski svaki detalj Babićeva zapisa, ali potvrđuje da je opisani način postupanja potpuno odgovarao metodama tadašnjega represivnog aparata.

Antifašizam nije dozvola za ubojstvo

Pokušaj opravdavanja poslijeratnih likvidacija „antifašističkom borbom“ moralno je i povijesno neodrživ.

Borba protiv nacizma, fašizma i ustaškog režima nije mogla dati komunističkoj vlasti pravo da bez suđenja ubija zarobljenike, civile, žene, djecu, ranjenike ili političke protivnike. Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je počinila pobjednička vojska.

Ako su djevojke iz Preradovićeve bile optužene za konkretna kaznena djela, morale su biti izvedene pred sud i imati pravo na obranu. Ako optužnice i suđenja nije bilo, njihovo odvođenje i strijeljanje bilo je izvansudsko ubojstvo.

Nijedna ideologija, vojna pobjeda ni naknadno proglašena „povijesna zasluga“ ne mogu izbrisati individualnu odgovornost počinitelja.

Pucanj u nenaoružanu djevojku nije antifašizam. To je zločin.

Sedamdeset djevojaka, a bez ijednog imena

Najpotresniji dio priče nije samo broj žrtava. Najteže je to što osamdeset i jednu godinu poslije javnost ne zna njihova imena.

Nije pouzdano utvrđeno o kojem se djevojačkom domu u Preradovićevoj ulici radilo. Nije objavljen popis njegovih štićenica iz svibnja 1945. Ne zna se koja je partizanska ili sigurnosna postrojba izdala nalog za njihovo privođenje, tko je osigurao kamione, tko je zapovijedao pratnjom ni tko je predvodio streljački vod.

Nije poznato ni gdje su njihova tijela završila.

Bez imena nema osobne uspomene. Bez utvrđenoga groba nema dostojnog pokopa. Bez istrage nema odgovornosti. Bez odgovornosti zločin ostaje nekažnjen.

Što bi institucije morale istražiti?

Ozbiljna istraga morala bi obuhvatiti:

• popise djevojačkih domova i internata koji su 1945. djelovali u Preradovićevoj ulici

• imenike njihovih štićenica, učenica, djelatnica i osoba nestalih u svibnju 1945.

• dokumentaciju OZNA-e, KNOJ-a, Narodne milicije i vojnih postrojbi raspoređenih u Zagrebu

• evidencije vozila i osoblja iz garaže u Solovljevoj ulici 18

• moguće podatke o partizanskom borcu imena Mate, podrijetlom iz Đakova

• stare trase i zavoje na cesti između Velike Gorice i Kravarskog

• prijave pronalaska ljudskih ostataka i ranija neslužbena iskapanja na tom području

• georadarsko snimanje mogućih lokacija te forenzička i arheološka iskapanja

• uzorke DNK i njihovu usporedbu s obiteljima djevojaka nestalih iz Zagreba 1945. godine.

Takva istraga ne smije služiti političkom obračunu, nego utvrđivanju činjenica. Upravo bi potpuno otvaranje dokumentacije pokazalo je li svjedočanstvo potvrđeno, djelomično potvrđeno ili opovrgnuto.

Ono što nije prihvatljivo jest nastavak institucionalne šutnje.

Zločin bez kazne

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima mora obuhvatiti sve žrtve – nacističke, fašističke i komunističke. Selektivno sjećanje nije pijetet, nego nastavak ideološke manipulacije mrtvima.

Svjedočanstvo Krešimira Babića o likvidaciji 70 zagrebačkih djevojaka zahtijeva odgovor države. Ne još jednu prigodnu izjavu, nego otvaranje arhiva, terensko istraživanje, potragu za grobnicom i pokušaj identifikacije svake djevojke.

Moguće proturječnosti treba razjasniti. Svaki dokaz treba provjeriti. Ali događaj se ne smije odbaciti samo zato što ruši desetljećima građenu sliku o partizanskoj vojsci kao moralno nepogrešivoj strani povijesti.

Prema Babićevu zapisu, 70 mladih djevojaka pitalo je zašto ih žele ubiti.

Osamdeset i jednu godinu poslije hrvatske institucije još im nisu dale odgovor.

Dok nemaju imena, grob i pravdu, ovaj slučaj ostaje simbol zločina bez kazne.