RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 23. nastavak Sotin 1991.: 68 žrtava i 13 nestalih – presude obuhvatile samo 16 civila

Sotin je jedno od rijetkih mjesta u kojima je iskaz neposrednog sudionika doveo i do pronalaska masovne grobnice i do pravomoćnih osuđujućih presuda. Unatoč tomu, bilo bi pogrešno tvrditi da je zločin pravosudno razriješen.

Prema službenoj memorijalnoj evidenciji Grada Vukovara, u Sotinu je tijekom velikosrpske agresije život izgubilo 68 mještana. Na komemoraciji 14. listopada 2024. pročitana su imena branitelja i civila, a službeno je navedeno da posmrtni ostaci 13 osoba još nisu pronađeni. Grad Vukovar i 2025. zadržao je broj od 68 žrtava, ali u toj novijoj objavi nije zasebno ažurirao broj nestalih.

Nasuprot tomu, pravomoćni predmet završen pred sudovima u Srbiji obuhvatio je 16 ubijenih hrvatskih civila: Stjepana Štera, Snježanu Blažević, Marina Kušića i trinaestero ljudi pogubljenih 27. prosinca 1991. godine.

Brojevi 68, 43, 16 i 13 zato ne predstavljaju četiri verzije istoga popisa. Broj 68 obuhvaća širu memorijalnu skupinu stradalih branitelja i civila. Broj 43 odnosio se na osobe nasilno odvedene i nestale tijekom 1991. Broj 16 označava žrtve iz pravomoćno završenoga srbijanskog kaznenog predmeta. Trinaest pronađenih u masovnoj grobnici 2013. godine nije ista skupina kao 13 Sotinjana za kojima se, prema posljednjem izričitom službenom podatku iz 2024., još traga.

Upravo ta razlika pokazuje razmjere nedovršenoga posla: sud je razriješio samo dio ubojstava, dok većina sotinskih smrti, nestanaka i odgovornih osoba nije obuhvaćena konačnom presudom.

Okupacija Sotina i uspostavljanje sustava progona

Sotin se nalazi uz Dunav, jugoistočno od Vukovara. U hrvatskim se izvorima 14. listopada obilježava kao središnji datum stradanja mjesta, dok optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru zločinački sklop vremenski prati od 10. listopada 1991. do travnja 1992. godine.

Ta razlika od nekoliko dana proizlazi iz prirode događaja: vojni napad, ulazak JNA i srpskih postrojbi, preuzimanje vlasti te uhićenja i odvođenja stanovnika nisu bili jedan trenutačan događaj.

Nakon okupacije uspostavljeni su mjesni Štab Teritorijalne obrane, policijske strukture i vojna zapovjedništva povezana s JNA. Hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo zatvaranju, mučenju, prisilnom radu, pljački, oduzimanju kuća, odvođenju i ubojstvima.

Između 14. i 20. listopada veći broj nesrpskih stanovnika odveden je u logor u Negoslavcima, gdje su ispitivani i zlostavljani. Oni koji su ostali u Sotinu bili su podvrgnuti ograničenju kretanja i prisilnom radu. Ubojstva su se nastavljala tijekom listopada, studenoga i prosinca.

DORH je u optužnici protiv 17 ljudi iz 2006. tvrdio da je cilj okupacijskih struktura bio protjerati preostalo hrvatsko stanovništvo i Sotin učiniti etnički srpskim mjestom. Optužba je obuhvaćala ubojstva, mučenje, nezakonita zatvaranja, nestanke, prisilni rad, pljačku i prisilno raseljavanje.

Dana 27. prosinca 1991. preostale hrvatske obitelji morale su napustiti kuće i prijeći na područje pod hrvatskim nadzorom. Neposredno prije protjerivanja trinaestero civila izdvojeno je s popisa stanovnika i odvedeno na strijeljanje.

Što znače brojevi 68, 43, 16 i 13?

Prema najnovijoj pronađenoj objavi Grada Vukovara, na komemoraciji 14. listopada 2025. odana je počast za 68 života izgubljenih u Sotinu. Godinu ranije Grad je precizirao da popis obuhvaća 68 mještana, branitelja i civila te da trinaestero još nije pronađeno.

Broj 68 zato se ne smije automatski predstavljati kao broj civila obuhvaćenih pravomoćno utvrđenim ratnim zločinom. On uključuje različite statuse stradalih i šire ratno razdoblje.

Ministarstvo hrvatskih branitelja 2013. navelo je da su iz Sotina tijekom 1991. nasilno odvedene i nestale 43 osobe. Do travnja te godine bila je riješena sudbina njih 18, dok se za 25 još tragalo. Naknadnim ekshumacijama i identifikacijama taj je broj smanjen.

Broj 16 odnosi se isključivo na civile obuhvaćene predmetom KTO 9/13 pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.

U toj je skupini bilo trinaestero ljudi ubijenih 27. prosinca, ali broj 13 pojavljuje se i u aktualnoj evidenciji nestalih. To su dvije različite kategorije: posmrtni ostaci skupine pogubljene 27. prosinca pronađeni su 2013., dok su osobe koje se još traže stradale ili nestale u drugim sotinskim događajima.

Vodice: ubojstvo Stjepana Štera i Snježane Blažević

Prva točka srbijanske optužnice odnosila se na ubojstvo Stjepana Štera i Snježane Blažević.

Prema pravomoćno prihvaćenom činjeničnom opisu, Žarko Milošević i Dragan Mitrović, zajedno s u međuvremenu umrlim muškarcem poznatim pod nadimkom Cvole, odveli su ih tijekom listopada 1991. na lokaciju Vodice, na obali Dunava u blizini Sotina.

Ondje su ubijeni.

U tom događaju nije bilo borbe niti pokušaja zakonitog uhićenja. Šter i Blažević bili su civili pod nadzorom naoružanih pripadnika okupacijskih struktura. Njihova su ubojstva obuhvaćena pravomoćnim osudama Miloševića i Mitrovića.

Iako presuda odgovara tko je kazneno odgovoran za njihovu smrt, nije potpuno individualizirala tko je ispalio svaki smrtonosni hitac. Smrt trećeg sudionika prije postupka onemogućila je sudsko utvrđivanje njegove odgovornosti.

Marin Kušić ubijen u vinogradu uz Dunav

Tijekom studenoga 1991. u vinogradu pokraj Dunava ubijen je civil Marin Kušić.

Za njegovu je smrt pravomoćno osuđen Žarko Milošević. To je jedino od triju događaja iz beogradskog predmeta za koje je odgovornost u presudi ograničena na Miloševića.

Javno dostupni sažeci presude ne donose potpunu rekonstrukciju posljednjih sati Marinova života: tko ga je uhitio, gdje je prethodno bio zatočen, tko je znao za njegovo odvođenje i je li Milošević postupao prema zapovijedi ili dogovoru s drugim pripadnicima mjesne Teritorijalne obrane.

Presuda je dokazala ubojstvo i počinitelja, ali ne i cjelokupan lanac koji je omogućio da civil bude odveden iz okupiranoga mjesta i ubijen bez ikakva postupka.

Dva popisa: jedan za protjerivanje, drugi za strijeljanje

Najteži dio pravomoćno utvrđenoga sotinskog zločina dogodio se 27. prosinca 1991.

Prema iskazu Žarka Miloševića, koji je dobio položaj okrivljenika-suradnika, na sastanku mjesnih okupacijskih struktura sastavljana su dva popisa hrvatskih stanovnika. Jedan je bio namijenjen ljudima koje je trebalo protjerati, a drugi onima određenima za ubojstvo.

Miloševićev iskaz nije prihvaćen samo kao povijesno svjedočanstvo. Postao je temelj sporazuma s tužiteljstvom, optužnice, presude i pronalaska grobnice. Ipak, dijelovi njegovih tvrdnji protiv druge trojice optuženika nisu dobili dovoljnu potvrdu za osuđujuću presudu.

Trinaestero ljudi izdvojeno je, zatvoreno u policijsku postaju, ukrcano na vozilo i odvezeno prema staroj ciglani na sotinskom ataru.

Ubijeni su:

Marko Filipović, Kata Filipović, Slavica Cicvarić, Krešimir Đukić, Marko Kušić, Magdalena Kušić, Ivica Matijašević, Andrija Rajs, Marko Raguž, Mirjana Raguž, Miroslav Raguž, Henrih Sili i Željko Vojković.

Ljudi su izvedeni iz vozila i postrojeni uz kanal. Prema iskazu okrivljenika-suradnika, Mirjana Raguž istupila je iz reda i upitala Dragana Mitrovića zašto im to čini. Nakon toga otvorena je rafalna paljba.

Tijela su bačena u kanal. Nekoliko dana poslije preko njih je radnim strojem nabačena zemlja.

Sud je pravomoćno utvrdio kaznenu odgovornost Dragana Mitrovića i Žarka Miloševića. Za Dragana Lončara, Mirka Opačića i Miroslava Milinkovića vijeće nije pronašlo dovoljno dokaza za osudu te su pravomoćno oslobođeni.

Oslobađajuće presude ne znače da je sud proglasio lažnim sve navode o njihovoj prisutnosti ili ulozi. Znače da optužba njihovu individualnu odgovornost nije dokazala izvan razumne sumnje.

Tijela su premještena kako bi se prikrio zločin

Zločin se nije završio ubojstvima i prvim zakapanjem.

Prema rekonstrukciji Ministarstva hrvatskih branitelja i podacima prikupljenima u kaznenom postupku, posmrtni ostaci većine žrtava tijekom 1995. ili 1996. iskopani su iz prvotnoga kanala i premješteni na prostor stare sotinske klaonice.

Tijela su zakopana u rovu koji se koristio za odlaganje životinjskog otpada. Miješanje ljudskih i životinjskih kostiju znatno je otežalo ekshumaciju i identifikaciju, ali je istodobno pokazalo stupanj organiziranog prikrivanja zločina.

Na lokaciji Sotinski atar 18. i 19. travnja 2013. pronađeni su fragmenti ljudskih ostataka, odjeće i obuće. Oni su potvrdili postojanje primarne grobnice iz koje je većina tijela bila uklonjena.

Na sekundarnoj lokaciji kod stare klaonice posmrtni ostaci pronađeni su na dubini od približno 1,8 metara. Ukupno su ekshumirani i poslije identificirani ostaci 13 osoba iz prosinačke skupine.

Obitelji su otvorile put istrazi, institucije pronašle grobnicu

Obitelji sotinskih žrtava godinama su prikupljale podatke i uspostavljale kontakte s mogućim svjedocima u Srbiji. Njihov pritisak bio je presudan za ponovno otvaranje slučaja, ali privatni razgovori nisu mogli zamijeniti službenu istragu, nalog za ekshumaciju i forenzičku identifikaciju.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku početkom srpnja 2011. dostavilo je raspoložive dokaze srbijanskom Tužiteljstvu za ratne zločine jer su osumnjičenici bili srbijanski državljani s prebivalištem u Srbiji i nedostupni Hrvatskoj.

Jedan od osumnjičenika zatim je pristao pokazati mjesto zakapanja. Budući da lokaciju nije bilo moguće pouzdano utvrditi samo prema skici i fotografijama, doveden je u Hrvatsku i na terenu pokazao primarnu grobnicu.

ŽDO Osijek pribavio je nalog suca istrage Županijskog suda u Osijeku, nakon čega je Ured za zatočene i nestale proveo iskapanje. DORH je 16. listopada 2013. potvrdio da je suradnja dovela do pronalaska i identifikacije trinaestero žrtava.

MUP je istoga mjeseca izvijestio o zajedničkom pokopu četvorice hrvatskih branitelja i sedmero civilnih žrtava ekshumiranih u Sotinu. Razlika između 13 pronađenih i 11 tada pokopanih posljedica je postupka identifikacije i organiziranja ukopa, a ne promjene broja pronađenih ostataka.

Hrvatska optužnica protiv 17 osoba

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 12. svibnja 2006. podiglo je optužnicu protiv 17 osoba.

Optuženi su bili pripadnici zapovjedne, političke, vojne i policijske strukture uspostavljene nakon okupacije Sotina. DORH ih je teretio za sustav zločina od listopada 1991. do travnja 1992., uključujući ubojstva, mučenje, nestanke, prisilni rad, pljačku i protjerivanje.

Četvero optuženika tada se branilo sa slobode, dok je protiv ostalih predloženo određivanje pritvora i raspisivanje tjeralica.

Predmet je poslije prešao u nadležnost Županijskog suda u Osijeku. Iz njega su 2012. ovjerene preslike dokaza dostavljene srbijanskom tužiteljstvu. Srbijanska službena evidencija navodi da su tri okrivljenika iz hrvatske optužnice – u javnom dokumentu označena inicijalima J. M., V. V. i B. K. – u međuvremenu umrla.

Javno dostupne hrvatske objave ne donose cjelovitu procesnu kronologiju za svih 17 optuženika. Nije objedinjeno objašnjeno protiv koga je optužnica ostala na snazi, koji su dijelovi predmeta ustupljeni Srbiji, jesu li pojedini postupci obustavljeni nakon smrti okrivljenika i vode li se još aktivni postupci protiv nedostupnih osoba.

Predmet u Srbiji obuhvatio je petoricu optuženika

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine podiglo je 31. prosinca 2013. optužnicu protiv petorice ljudi:

Žarka Miloševića, Dragana Mitrovića, Dragana Lončara, Mirka Opačića i Miroslava Milinkovića.

Optužnica je obuhvatila ubojstva 16 civila od listopada do prosinca 1991. Žarko Milošević prethodno je sklopio sporazum o svjedočenju i dobio položaj okrivljenika-suradnika, uz dogovorenu kaznu od devet godina zatvora.

Glavna rasprava počela je 4. veljače 2015. Milošević je priznao kaznena djela, dok su ostala četvorica optuženika odbacila krivnju.

Viši sud u Beogradu 26. lipnja 2015. osudio je Dragana Mitrovića na 15, a Žarka Miloševića na devet godina zatvora. Dragan Lončar, Mirko Opačić i Miroslav Milinković oslobođeni su.

Žalbeni sud u Beogradu 18. studenoga 2016. potvrdio je presudu. Ti su datumi navedeni u objavljenim presudama i evidenciji Fonda za humanitarno pravo. Na mrežnoj stranici srbijanskog tužiteljstva pojavljuju se drukčiji datumi – 16. lipnja 2015. i 18. lipnja 2016. – ali sami sudski dokumenti potvrđuju 26. lipnja 2015. i 18. studenoga 2016.

Tko je osuđen?

Dragan Mitrović pravomoćno je osuđen na 15 godina, a Žarko Milošević na devet godina zatvora za ubojstva 16 hrvatskih civila u Sotinu: Stjepana Štera, Snježane Blažević, Marina Kušića i trinaestero ljudi pogubljenih 27. prosinca 1991. Milošević je osuđen kao okrivljenik-suradnik nakon priznanja i sporazuma s tužiteljstvom. Dragan Lončar, Mirko Opačić i Miroslav Milinković pravomoćno su oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Istrage protiv osoba označenih inicijalima Ž. J. i G. P. prekinute su krajem 2013. jer su se nalazile u Australiji i Kanadi. Nema javno pronađene pravomoćne presude protiv zapovjednika JNA, mjesne Teritorijalne obrane, policijskog i političkog vrha za cjelokupan progon stanovništva, sve sotinske smrti ili organizirano premještanje tijela.

Dvije istrage prekinute zbog nedostupnosti

Srbijansko tužiteljstvo vodilo je istrage protiv još dvojice osumnjičenika, u službenim dokumentima označenih inicijalima Ž. J. i G. P.

Prvi se nalazio u Australiji, a drugi u Kanadi. Istrage su 30. prosinca 2013. prekinute uz napomenu da će biti nastavljene ako osumnjičenici postanu dostupni srbijanskom pravosuđu.

Njihova puna imena ne treba objavljivati na temelju nagađanja ili medijskih povezivanja. U službenom sažetku istrage navedeni su samo inicijali, dok kaznena odgovornost nije sudski utvrđena.

Do datuma provjere nije pronađena javna potvrda da su se vratili, bili izručeni ili da je postupak protiv njih nastavljen.

Hadžićev postupak završen je bez presude

Sotin se pojavljivao u dokazima, vojnim dokumentima i svjedočenjima u predmetu protiv Gorana Hadžića pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Haško tužiteljstvo Hadžića je teretilo za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu usmjerenom na trajno uklanjanje Hrvata i drugoga nesrpskog stanovništva s velikog dijela Hrvatske. Na suđenju su razmatrani dokumenti o djelovanju JNA, Teritorijalne obrane i okupacijskih vlasti na području Sotina.

Međutim, Hadžić je umro 12. srpnja 2016., prije završetka suđenja. Postupak je obustavljen i protiv njega nije donesena presuda.

Haški spisi zato mogu pomoći u rekonstrukciji postrojbi, zapovjednih odnosa i šire politike progona, ali ne predstavljaju pravomoćnu osudu Hadžića ili drugih političkih i vojnih čelnika za sotinska ubojstva.

Što još nije razriješeno?

Nije utvrđena kaznena odgovornost za većinu od 68 sotinskih žrtava. Pravomoćne presude obuhvatile su samo 16 poimenično navedenih civila.

Za trinaestero ljudi koji se prema posljednjem izričitom službenom podatku još vode kao nestali nije poznato gdje su ubijeni ni gdje su njihovi posmrtni ostaci. Nije poznato jesu li pokopani u još neotkrivenim pojedinačnim grobnicama, bačeni u Dunav ili premješteni iz prvotnih grobova.

Nije pravomoćno utvrđeno tko je osmislio sustav dvaju popisa – za protjerivanje i likvidaciju – niti tko ga je odobrio na razini vojnog i političkog zapovjedništva.

Nema potpune presude protiv ljudi koji su osigurali vozila, zatvarali civile u policijskoj postaji, čuvali ih, prevozili na stratište, upravljali strojem za prvo zakapanje ili poslije sudjelovali u premještanju tijela.

Nije objašnjena sudbina svakoga od 17 ljudi obuhvaćenih hrvatskom optužnicom iz 2006. godine. Jednako tako, nije javno poznato jesu li australska i kanadska tijela ikada ispitala osumnjičenike iz prekinutih srbijanskih istraga.

Najzad, nije objavljena jedinstvena državna baza koja bi povezivala svih 68 imena s civilnim ili braniteljskim statusom, datumom i okolnostima smrti, mjestom pronalaska, optužnom točkom i eventualno osuđenom osobom.

Grobnica je pronađena, ali većina smrti nije dobila presudu

Sotin pokazuje koliko su za procesuiranje ratnog zločina važni upornost obitelji, regionalna pravosudna suradnja i iskaz osobe koja zna gdje su skrivena tijela.

Zahvaljujući tim elementima pronađene su primarna i sekundarna grobnica, identificirano je trinaestero žrtava i donesene su dvije pravomoćne osude. Žarko Milošević i Dragan Mitrović više nisu osumnjičenici ni optuženici, nego pravomoćno osuđeni počinitelji ubojstava 16 hrvatskih civila.

Ali Sotin je izgubio 68 ljudi.

Presuda nije obuhvatila većinu tih smrti. Trojica optuženika oslobođena su zbog nedostatka dokaza, dvojica osumnjičenika ostala su nedostupna, dio ljudi iz hrvatske optužnice umro je, a Goran Hadžić preminuo je prije završetka haškog suđenja.

Trinaestero Sotinjana još nema pronađeno mjesto ukopa prema posljednjem javno objavljenom pojedinačnom službenom podatku. Za većinu žrtava nema presude koja bi odgovorila tko ih je odveo, tko ih je ubio, tko je izdao zapovijed i tko je desetljećima čuvao podatke o grobnicama.

U Sotinu je pronađen kanal u koji su bačena tijela. Pronađena je i klaonica u koju su posmrtni ostaci premješteni radi prikrivanja zločina. Ono što još nije pronađeno jest potpuna pravosudna veza između svih žrtava, neposrednih ubojica i ljudi koji su zločin organizirali.

Izvori: Grad Vukovar – 68 sotinskih žrtava, objava iz 2025.; Grad Vukovar – pojašnjenje da popis obuhvaća branitelje i civile te podatak o 13 nepronađenih; Ministarstvo hrvatskih branitelja – pronalazak grobnice i evidencija 43 nasilno odvedene osobe; Ministarstvo hrvatskih branitelja/SODR – grobnice, identifikacije, fotografije i rekonstrukcija; DORH – hrvatska optužnica protiv 17 osoba; ŽDO Osijek – pronalazak i identifikacija trinaestero žrtava; ŽDO Osijek – nalog za ekshumaciju; MUP – pokop branitelja i civilnih žrtava ekshumiranih u Sotinu; Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije – službeni pregled predmeta Sotin; Centar za mir – optužnica, imena žrtava i tijek postupka; Fond za humanitarno pravo – optužnica i obje presude; BIRN – pravomoćni ishod predmeta; MKSJ – službeni pregled nedovršenog predmeta Goran Hadžić; HMDCDR – „I bolnica je bila meta“, dokumentacija o okupaciji vukovarskog područja; RTL – arhivski prilog o pronalasku masovne grobnice.