Berak 1991.: Pogubljeno 46 branitelja i civila – za ubojstva nema pravomoćne presude (RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 22. nastavak)

Berak je 2. rujna 1991. okupiran nakon napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Hrvatski stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći stavljeni su pod režim zabrane kretanja, prisilnog rada, prebrojavanja, fizičkog zlostavljanja i svakodnevnih prijetnji. Ljudi su odvođeni iz kuća, ubijani na ulicama i dvorištima, bacani u bunare te zakapani u masovne i pojedinačne grobnice.

Na spomen-obilježju u središtu sela zapisano je da je u Berku 1991. i 1992. pogubljeno 46 hrvatskih branitelja i civila. Državno odvjetništvo, međutim, u optužnici protiv 35 osoba iz 2006. navodi ubojstvo 32 civila – 20 tada ekshumiranih i još 12 evidentiranih kao nestali.

Razlika između 32 i 46 ne znači da je jedan od tih brojeva nužno pogrešan. Optužnica obuhvaća ubojstva koja je tužiteljstvo povezalo s konkretnim okrivljenicima i raspoloživim dokazima, dok memorijalni broj obuhvaća širu skupinu branitelja i civila pogubljenih i pronađenih u masovnim i pojedinačnim grobnicama.

Četiri masovne grobnice i niz pojedinačnih grobova potvrđuju razmjere zločina. Unatoč optužnici protiv 35 osoba, samo je Stevan Perić pravomoćno osuđen – na tri godine i šest mjeseci zatvora zbog zlostavljanja zatočenih civila. Sud nije utvrdio da je sudjelovao u ubojstvima, planiranju progona ili uspostavljanju logora.

Za pogubljenja ljudi čija su tijela pronađena u Šarviz Doli, na mjesnom groblju, u bunaru u Oroličkoj ulici i na drugim lokacijama nema javno dostupne pravomoćne osude.

Okupacija i pretvaranje sela u mjesto zatočenja

Berak se nalazi nedaleko od Vukovara, na području današnje Općine Tompojevci. Napadnut je i okupiran 2. rujna 1991., prije završne bitke za Vukovar.

Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih postrojbi uspostavljena je okupacijska vlast i osnovan mjesni Štab teritorijalne obrane. Tužiteljstvo je tvrdilo da je cilj bio protjerati preostalo nesrpsko stanovništvo i Berak pretvoriti u etnički srpsko mjesto.

Oko 120 hrvatskih civila bilo je izloženo zastrašivanju, fizičkom zlostavljanju i ograničenju kretanja. Nisu smjeli slobodno napuštati kuće, dok su im kuće paljene ili minirane, a stoka i druga imovina oduzimani. Pojedini zatočenici odvođeni su i ubijani. Preživjelo hrvatsko stanovništvo na kraju je bilo prisiljeno napustiti selo. DORH-ova optužnica iz 2006.

Memorijalna dokumentacija opisuje Berak kao „selo-logor“. Preostali stanovnici morali su se ujutro postrojavati radi prebrojavanja i raspoređivanja na prisilne poslove. Kažnjavani su dugotrajnim stajanjem, premlaćivani i izloženi prijetnjama naoružanih stražara.

Svjedočanstva u dokumentarnom filmu „Berak – neispričana priča“ govore i o seksualnom nasilju. Međutim, javno priopćenje uz optužnicu iz 2006. ne individualizira žrtve ni okrivljenike za takva djela. Zato ta svjedočanstva imaju veliku dokumentarnu vrijednost, ali se bez cjelovite optužnice ili presude ne smiju predstavljati kao pravomoćno utvrđene činjenice protiv određene osobe.

Katolička crkva Mučeništva svetog Ivana Krstitelja bila je oskvrnuta i korištena kao prostor za zabavu okupacijskih snaga. Uništavanje vjerskog objekta i ponižavanje stanovništva bili su dio šireg pokušaja brisanja identiteta hrvatske zajednice.

Četiri masovne grobnice

Na području Berka pronađene su četiri masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 35 osoba. Do objave službene memorijalne evidencije identificirane su 33 osobe.

Iz masovne grobnice na mjesnom groblju 25. ožujka 1998. ekshumirane su i identificirane tri osobe:

Janko Latković, rođen 1931.;
Marija Manjoš, rođena 1907.;
Ljubica Potočki, rođena 1934.

U Šarviz Doli, na lokaciji 1, 31. svibnja 1999. ekshumirano je i identificirano 16 osoba:

Vladimir Bajrak, Mato Garvanović, Ivo Garvanović, Petar Glavašević, Mile Ivančić, Tomislav Jelenić, Milan Kovačević, Jozo Križanić, Marko Kujundžić, Ljubica Mitrović, Stjepan Mitrović, Zlatko Mitrović, Đuro Mitrović, Željko Ore, Antun Tivanovac i Ivan Vaht.

Na drugoj lokaciji u Šarviz Doli 11. svibnja 1999. pronađeni su posmrtni ostaci 13 osoba, od kojih je identificirano jedanaest:

Vladimir Antolović, Božidar Bauk, Janko Buila, Drago Dolački, Marijan Đogaš, Drago Garvanović, Svetislav Malović, Ante Mihaljević, Marija Mijatović, Vladimir Raguž i Pavao Taler.

Dvije osobe s te lokacije u objavljenoj evidenciji nisu bile identificirane.

U bunaru na adresi Orolička 52 pronađene su:

Ljubica Garvanović, Tunica Garvanović i Ana Magić.

Prema memorijalnoj rekonstrukciji, ubijeni su u noći s 15. na 16. prosinca 1991. Njihova tijela bačena su u bunar, nakon čega je unutra navodno bačena eksplozivna naprava. Identitet žrtava i mjesto pronalaska službeno su potvrđeni, dok dostupna pravomoćna presuda nije individualizirala ljude koji su ih odveli i ubili.

Iz pojedinačnih grobnica identificirani su i:

Ana Čučić, Kata Garvanović, Tomislav Gvozdanović, Edvina Ilanić, Nada Juratovac, Zora Latković, Jozo Mrkonjić, Ivica Ore i Ivica Potočki.

Mrežna memorijalna evidencija navodi da je iz pojedinačnih grobnica ekshumirano jedanaest osoba, ali na javno vidljivom dijelu popisa objavljeno je devet imena. Navodi se i da je nakon podizanja spomenika pronađena još jedna pojedinačna grobnica te identificirana jedna osoba. Bez ažuriranoga objedinjenog popisa nije sigurno tu osobu jednostavno pribrojiti brojci 46 jer je mogla već biti evidentirana kao nestala žrtva.

Zašto optužnica navodi 32, a spomenik 46 žrtava?

DORH-ov broj od 32 odnosi se na civile čija su ubojstva obuhvaćena činjeničnim opisom optužnice protiv 35 ljudi. U vrijeme njezina objavljivanja tužiteljstvo je navelo 20 ekshumiranih i 12 nestalih osoba.

Broj 46 na spomeniku obuhvaća hrvatske branitelje i civile pogubljene tijekom 1991. i 1992. godine, pronađene u masovnim i pojedinačnim grobnicama. Zbog toga se memorijalni i kaznenopravni popis razlikuju prema statusu žrtava, dokaznoj povezanosti s okrivljenicima i trenutku sastavljanja evidencije.

Ni jedan broj ne bi trebalo koristiti bez objašnjenja. Formulacija da je u Berku „ubijeno 46 civila“ nije dovoljno precizna jer natpis izrijekom govori o braniteljima i civilima. Jednako tako, navođenje samo 32 žrtve iz optužnice izostavlja ljude evidentirane u široj memorijalnoj dokumentaciji.

Posmrtni ostaci pronađeni i 2025. godine

Potraga za nestalima na području Berka nije završena ekshumacijama iz 1998. i 1999. godine.

Dana 28. siječnja 2025. na predjelu neposredno prije ulaska u Berak pronađeni su posmrtni ostaci jedne muške osobe, za koje je preliminarno utvrđeno da potječu iz Domovinskog rata. Lokacija je provjerena na temelju podataka Sigurnosno-obavještajne agencije.

Ostaci su prevezeni u Nacionalnu memorijalnu bolnicu „Dr. Juraj Njavro“ u Vukovaru, a određena je DNA analiza u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. U javnoj objavi Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja identitet osobe nije naveden. Vlada RH i Ministarstvo hrvatskih branitelja, 29. siječnja 2025.

Optužnica protiv 35 osoba

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 2006. podiglo je optužnicu protiv 35 osoba. Dvojica okrivljenika, u službenom priopćenju označena inicijalima G. E. i V. R., opisana su kao zapovjednici, dok su ostali obuhvaćeni kao članovi Štaba teritorijalne obrane, pripadnici postrojbi i stražari.

Većina nije bila dostupna Hrvatskoj. Jedan okrivljenik nalazio se u pritvoru, dvojica su se branila sa slobode, a za ostalima su bile raspisane tjeralice.

Postupak se ubrzo počeo raspadati na više odvojenih predmeta. Protiv Mirka Vujića izdvojen je postupak zbog procesne nesposobnosti. Tužiteljstvo je odustalo od optužbe protiv Slobodana Vučetića i Petra Gunje, pa je postupak protiv njih obustavljen.

Početkom 2009. tužiteljstvo je optužbu protiv dvanaestorice prekvalificiralo iz ratnog zločina u oružanu pobunu. Na to se djelo primjenjivao Zakon o općem oprostu, zbog čega je postupak protiv njih obustavljen. Takva obustava nije presuda da zločina nije bilo, ali znači da njihova moguća individualna odgovornost za ubojstva nije dokazana.

Stevan Perić: osuđen za zlostavljanje, ne za ubojstva

Stevan Perić bio je jedini okrivljenik iz prvotnoga velikog predmeta koji je pravomoćno osuđen za postupanje prema zatočenicima u Berku.

Županijski sud u Vukovaru 24. prosinca 2007. osudio ga je na četiri godine zatvora. Vrhovni sud 5. studenoga 2008. smanjio je kaznu na tri godine i šest mjeseci.

Sud je utvrdio da je Perić, tada maloljetan, zlostavljao zatočene civile. Kao olakotne okolnosti uzeti su njegova dob – nije imao navršenih 17 godina – nezrelost i ranija neosuđivanost.

Posebno je važno što sud nije prihvatio da je dokazano njegovo sudjelovanje u planiranju etničkog čišćenja Berka, osnivanju logora, ubojstvima ili protjerivanju stanovništva. Njegova se osuda zato ne smije predstavljati kao presuda za ljude pronađene u masovnim grobnicama. Centar za mir – postupak i presude Stevanu Periću

Gojko Eror: optužba prekvalificirana, postupak završen oprostom

Gojko Eror izručen je Hrvatskoj s Malte u ožujku 2014. Optužnica ga je teretila da je kao zapovjednik Teritorijalne obrane Berak sudjelovao u uspostavljanju logora, zlostavljanju civila i protjerivanju stanovništva.

Nakon provedenoga dokaznog postupka tužiteljstvo je zaključilo da nema dovoljno dokaza za ratni zločin. Činjenični i pravni opis promijenjen je u oružanu pobunu, nakon čega je Županijski sud u Osijeku 16. rujna 2014. donio odbijajuću presudu primjenom Zakona o općem oprostu.

To nije osuđujuća presuda, ali nije ni presuda kojom je sud nakon potpunog postupka utvrdio identitet počinitelja beračkih ubojstava. Optužba za ratni zločin napuštena je, a za blaže djelo primijenjen je oprost. Centar za mir – predmet Gojka Erora

Milorad Momić: ukinuta trogodišnja presuda

Milorad Momić prvotno je bio optužen za ubojstvo Kate Garvanović te zlostavljanje Anđe Rušnov, Danice Rušnov i Mare Kujundžić. Tužiteljstvo je poslije odustalo od tih točaka i optužbu ograničilo na premlaćivanje zarobljenog Stanka Penavića u Oroliku 2. rujna 1991.

Županijski sud u Vukovaru 21. prosinca 2013. osudio ga je na tri godine zatvora. Vrhovni sud u ožujku 2014. ukinuo je presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U javno dostupnim izvorima pregledanima do datuma provjere nije pronađena pravomoćna presuda u ponovljenom postupku za Berak.

Momić je u odvojenom postupku osuđen za zločin nad bošnjačkim civilima kod Trnova 1995. godine, ali ta se osuda ne odnosi na Berak i ne smije se pribrajati pravosudnom epilogu beračkih zločina. Centar za mir – predmet Milorada Momića

Tko je osuđen?

Stevan Perić pravomoćno je osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora zbog konkretnih radnji zlostavljanja zatočenih hrvatskih civila u logoru u Berku. Nije osuđen za ubojstva, nestanke, uspostavljanje logora ni planiranje progona. Prvostupanjska trogodišnja presuda Miloradu Momiću ukinuta je 2014., a pravomoćni završetak ponovljenog postupka nije javno pronađen. Protiv Gojka Erora optužba je prekvalificirana u oružanu pobunu, nakon čega je primijenjen opći oprost. Prema posljednjem objedinjenom DORH-ovu pregledu iz 2020., optužnica je ostala na snazi protiv 16 nedostupnih okrivljenika. Nije pronađena pravomoćna presuda kojom bi određena osoba bila osuđena za ubojstva 32 civila obuhvaćena optužnicom ili za pogubljenja 46 branitelja i civila evidentiranih na spomen-obilježju.

Međunarodni postupci nisu donijeli presudu za Berak

Berak se pojavljivao u dokazima i svjedočenjima u predmetu protiv Gorana Hadžića pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Svjedoci su govorili o razaranju, zatvaranju i ubijanju ljudi u selu.

Međutim, Hadžićev postupak nije završen presudom. Nakon njegove smrti 12. srpnja 2016. MKSJ je deset dana poslije obustavio postupak. Optužbe za sudjelovanje u zajedničkom pothvatu prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva nikada nisu pravomoćno ispitane. MKSJ – obustava postupka protiv Gorana Hadžića

Zbog toga međunarodni predmet ne može nadomjestiti hrvatske postupke protiv lokalnih zapovjednika, stražara i neposrednih izvršitelja.

Zašto nije bilo potpunog pravosudnog epiloga?

Prva zapreka bila je okupacija područja. Hrvatska policija nije mogla neposredno osigurati mjesta ubojstava, pregledati bunare, prikupiti čahure, obaviti obdukcije ni odmah ispitati svjedoke.

Drugi problem bila je nedostupnost većine okrivljenika. Ljudi obuhvaćeni optužnicom živjeli su izvan Hrvatske, a međunarodna pravna pomoć i postupci izručenja nisu omogućili njihovo dovođenje pred sud.

Treća zapreka bila je kvaliteta prvotne istrage. Promatrači suđenja upozorili su da je istraga obuhvatila više desetaka ljudi, da su svjedoci kao prognanici saslušavani diljem Hrvatske te da se velik dio stvarnog dokaznog postupka morao provoditi tek na glavnoj raspravi. Optužnica protiv pojedinih okrivljenika nije sadržavala dovoljno individualizirane radnje.

Četvrti problem bio je protek vremena. Grobnice su otvarane sedam ili osam godina nakon ubojstava, dok su suvremeni postupci počeli još kasnije. Svjedoci su umirali, sjećanja su slabila, a dokumenti okupacijskih vojnih i policijskih struktura ostali su nepotpuni ili nedostupni.

Peti problem jest procesna rascjepkanost. Od početnih 35 okrivljenika nastali su odvojeni predmeti, obustave, prekvalifikacije, primjene oprosta i jedan postupak protiv maloljetnog stražara. Javnosti nikada nije ponuđena jedinstvena kronologija koja bi objasnila sudbinu svakoga od 35 predmeta.

Što još nije razriješeno?

Nije sudski utvrđeno tko je naredio uspostavljanje logorskog režima za preostale hrvatske civile.

Nisu individualizirani ljudi koji su odvodili i ubijali žrtve pronađene u četiri masovne grobnice. Nije poznato tko je svaku osobu posljednji put vidio živu, tko ju je čuvao, tko ju je prevozio i tko je pucao.

Za Tunicu i Ljubicu Garvanović te Anu Magić nije donesena presuda koja bi utvrdila tko ih je ubio i bacio u bunar u Oroličkoj ulici.

Nije objavljen ažurirani objedinjeni popis koji bi uskladio 32 civila iz optužnice, 46 branitelja i civila na spomeniku, osobe ekshumirane iz pojedinačnih grobnica i ostatke pronađene 2025. godine.

Nije javno razjašnjeno ni jesu li svih 16 okrivljenika koji su 2020. bili nedostupni još živi, gdje se nalaze, jesu li tjeralice aktivne i je li od Srbije ili drugih država zatraženo preuzimanje kaznenog progona.

Zaključak: grobnice su otvorene, ali slučaj nije zatvoren

Berak nije zločin bez dokaza. Postoje svjedoci, imena žrtava, četiri masovne grobnice, pojedinačni grobovi, forenzička dokumentacija, optužnica protiv 35 osoba i dokumentacija o okupacijskim strukturama.

Ali broj pronađenih žrtava nije praćen odgovarajućim brojem presuda.

Stevan Perić osuđen je zbog zlostavljanja zatočenika. Njegova presuda važna je, ali ne odgovara na pitanje tko je ubijao ljude pronađene u Šarviz Doli, na groblju i u bunaru. Postupak protiv Gojka Erora završio je primjenom oprosta, Momićeva presuda je ukinuta, dok su brojni drugi okrivljenici ostali izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

Nema pravomoćno osuđenoga naredbodavca masovnih pogubljenja. Nema presude koja poimenično povezuje ubojice sa žrtvama. Nema ni potpuno usklađenoga javnog popisa nestalih, ekshumiranih i identificiranih.

U središtu Berka stoji „Ranjena golubica“ s natpisom o 46 pogubljenih branitelja i civila. U sudskom registru postoji jedna pravomoćna osuda za zlostavljanje – i nijedna javno pronađena pravomoćna presuda za njihova ubojstva.

Izvori: DORH – optužnica protiv 35 osoba; DORH – postupci za zločine u logorima, stanje iz 2020.; SODR/Ministarstvo hrvatskih branitelja – grobnice, žrtve i spomen-obilježje Berak; Centar za mir – glavni predmet i presuda Stevanu Periću; Centar za mir – predmet Gojka Erora; Centar za mir – predmet Milorada Momića; Vlada RH – pronalazak posmrtnih ostataka kod Berka 2025.; MKSJ – svjedočenje o razaranju, zatvaranju i ubojstvima u Berku; MKSJ – obustava postupka protiv Gorana Hadžića; Novosti.hr – produkcija i sadržaj dokumentarnog filma; dokumentarni film „Berak – neispričana priča“.