RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 18. nastavak Saborsko 1991.: Nova istraga obuhvaća 37 ubijenih civila, ali zapovjedni i izvršni lanac još nije izveden pred sud

Saborsko pripada među najteže stradala hrvatska mjesta u Domovinskom ratu, ali i među predmete u kojima broj osuđenih može stvoriti pogrešan dojam da je pravda dovršena.

Postoje dvije pravomoćne hrvatske presude, jedna pravomoćna haška presuda koja izravno obuhvaća zločine u Saborskom i priznanje krivnje Milana Babića za progon hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na području SAO Krajine. Ipak, svi hrvatski osuđenici osuđeni su u odsutnosti, a nema javne potvrde da su odslužili ijedan dan izrečenih kazni.

Još važnije, hrvatsko je pravosuđe tek u rujnu 2024. otvorilo istragu protiv zapovjednika JNA zbog zapovijedi za napad i propuštanja da spriječi i kazni ubojstva najmanje 37 civila u Saborskom i okolnim zaseocima. Njegovo ime u službenom priopćenju nije objavljeno, a do 10. kolovoza 2026. nije pronađena potvrda da je istraga završila optužnicom.

Između pravomoćno osuđenih političkih i lokalnih zapovjednika te nepoznatog ili neosuđenog najvećeg dijela neposrednih izvršitelja ostala je praznina. U toj se praznini još uvijek nalaze posmrtni ostaci osmero ljudi za kojima se traga, uloge pojedinih postrojbi i pitanje tko je osobno pucao, tukao, palio kuće, pljačkao imovinu i skrivao tijela.

Saborsko je mjesecima bilo izloženo napadima

Prema popisu stanovništva iz 1991., Saborsko je imalo 852 stanovnika, od kojih su približno 94 posto bili Hrvati. Haška presuda Milanu Martiću opisuje mjesto s približno 300 kućanstava te između 600 i 850 stanovnika.

Policijska straža uspostavljena je 2. travnja 1991., nakon početka otvorene pobune i sukoba na Plitvicama. U selu je tada bilo približno 30 hrvatskih policajaca, dok su se pojedini mještani organizirali radi noćnog čuvanja kuća i prilaza.

Od lipnja 1991. Saborsko je iz smjera Ličke Jesenice i brda Pištenik povremeno gađano puščanom i topničkom vatrom. Među glavnim metama bile su škola i crkva svetog Ivana Nepomuka.

Teži minobacački napad počeo je 5. kolovoza. Granate su padale po središtu mjesta i groblju. Dio civilnog stanovništva evakuiran je prema Grabovcu, no dio se ljudi naknadno vratio. U Saborsko su tijekom kolovoza, rujna i listopada stizala policijska pojačanja iz Duge Rese, Slunja, Drežnik Grada i Zagreba.

Do studenoga se selo nalazilo u izuzetno teškom položaju. Prometne veze bile su presječene, opskrba otežana, a obrana izložena brojčano i tehnički nadmoćnijim snagama.

Važno je pritom razlikovati vojni napad na položaje hrvatskih snaga od zločina počinjenih nakon ulaska u selo. Sama činjenica da su se u Saborskom nalazili hrvatski policajci i naoružani branitelji ne ukida zaštitu civilnog stanovništva niti dopušta pogubljenje zarobljenih, ranjenih, starijih i drugih osoba koje nisu sudjelovale u borbi.

Napad JNA, Teritorijalne obrane i krajinske milicije

Pretresno vijeće MKSJ-a u predmetu Milana Martića utvrdilo je da su Saborsko 12. studenoga 1991. napali Taktička grupa 2, pod zapovjedništvom pukovnika Čedomira Bulata, i 5. partizanska brigada, obje u sastavu 13. korpusa JNA.

U napadu su sudjelovali i brigada Teritorijalne obrane Plaški, jedinice Milicije Krajine te sigurnosna postrojba iz Plaškog. U sastavu plaščanske brigade djelovao je bataljun od triju četa kojim je, prema haškoj presudi, zapovijedao Bogdan Grba.

Napad je izveden uz zrakoplovnu, topničku i tenkovsku potporu. Nakon zračnog i topničkog djelovanja pješačke su snage prodrle u mjesto. Obrana je slomljena tijekom poslijepodneva, a napadačke snage do večeri su ovladale Saborskim.

Većina branitelja i stanovnika povukla se kroz šume i snijeg prema slobodnom području. Ljudi su odlazili prema Ogulinu i Karlovcu, a dio je izbjegao preko susjednog područja Bosne i Hercegovine.

U selu je, prema haškim nalazima, ostalo između 30 i 60 stanovnika, pretežno starijih osoba. Dio njih Teritorijalna obrana Plaški odvela je u vojarnu u Ličkoj Jesenici. Nakon noći provedene u zatočenju autobusom su prevezeni prema području pod hrvatskim nadzorom i pušteni.

Drugi nisu preživjeli ulazak srpskih snaga u selo.

Bijela tkanina nije zaštitila civile iz podruma

Jedna od najpreciznije rekonstruiranih skupina ubojstava počinjena je kod kuće Petra Bićanića, zvanog Krtan.

Tijekom zračnog napada u podrumu kuće sklonilo se približno dvadeset ljudi. Među njima su bili stariji muškarci, žene i dijete. Kada su čuli da se vani pale kuće, stanovnici su na komad drveta vezali bijelu potkošulju i njome mahali iz podruma, vičući da su civili.

Vojnici u maskirnim, sivomaslinastim i tamnosivim odorama naredili su im da iziđu. Dio vojnika nosio je kacige s crvenom zvijezdom. Prema iskazima koje je sud prihvatio, psovali su im „ustašku majku“ i govorili da ih treba pobiti.

Muškarci su odvojeni od žena, pretreseni i opljačkani. Jure Štrk i Milan Bićanić bili su udarani. Nakon približno petnaest minuta muškarci su odvedeni iza ugla kuće Ivana Bićanića.

Dvojica vojnika otvorila su rafalnu paljbu.

Ubijeni su Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Jure Štrk, Ivan Vuković te dvojica muškaraca koji su se obojica zvali Jure Vuković.

Nakon ubojstava vojnici su se vratili ženama i ostalim ljudima. Zaprijetili su im da imaju jedan sat za odlazak. Dok su bježali, na njih je pucano. Jeka Vuković pala je tijekom bijega i poslije je pronađena među ubijenima.

Haško vijeće nije poimenično utvrdilo identitet dvojice ljudi koji su osobno ispalili rafale u sedmoricu izdvojenih muškaraca.

Dvije masovne grobnice i pojedinačni grobovi

Nakon okupacije Nikola Medaković, tadašnji predsjednik okupacijske općine Plaški, naredio je pokapanje tijela. Prema izvješću koje je dobio nakon izvršenja zadatka, pokopano je više od dvadeset osoba, uključujući žene i starije civilne muškarce.

Ekshumacije su počele u listopadu 1995., nakon oslobođenja područja.

U najvećoj masovnoj grobnici u Popovu Šancu, u blizini crkve svetog Ivana, pronađeno je 14 žrtava:

Ana Bićanić, Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Kata Dumenčić, Nikola Dumenčić, Mate Matovina, Milan Matovina, Mate Špehar, Ivan Vuković, Jeka Vuković, dvojica muškaraca imena Jure Vuković te Petar Vuković.

U masovnoj grobnici u Boriku pronađeni su:

Darko Dumenčić, Ivica Dumenčić i Josip Štrk.

U pojedinačnim grobovima pronađeni su posmrtni ostaci:

Leopolda Conjara, Ante Dumenčića, Ivana Matovine, dviju žena imena Kata Matovina, Lucije Matovine, Marije Matovine, Marte Matovine, Slavice Matovine i Slavka Sertića.

Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi dvije masovne grobnice i 12 pojedinačnih grobova. Prema policijskom istraživanju iz 2024., ekshumirani su i identificirani posmrtni ostaci 29 civila, dok se za ostacima još osmero ubijenih traga.

To znači da se predmet ne odnosi samo na pravosudno dokazivanje krivnje. Obitelji osmero ljudi još nemaju ni mjesto na kojem bi mogle pokopati svoje najbliže.

Zašto se navodi 20, 29, 32, 34, 37 ili 52 žrtve?

Različite brojke proizlaze iz različitih vremenskih, teritorijalnih i dokaznih obuhvata.

MKSJ je u presudi Milanu Martiću izvan razumne sumnje utvrdio da je 12. studenoga u Saborskom ubijeno 20 osoba. Za 13 od njih sud je mogao izvan razumne sumnje utvrditi civilni status. Za još osam ekshumiranih osoba vijeće nije imalo dovoljno dokaza da utvrdi točno mjesto, vrijeme i počinitelja njihove smrti.

Broj 29 odnosi se na ekshumirane i identificirane civilne žrtve te se pojavljuje i u haškoj optužnoj dokumentaciji i hrvatskim memorijalnim izvorima.

Pravomoćna presuda Đoki Jakšiću navodi najmanje 32 ubijena civila. Starija hrvatska presuda protiv Nikole Medakovića obuhvatila je najmanje 34 civilne žrtve.

Istraga ŽDO-a u Rijeci iz 2024. obuhvaća najmanje 37 ubijenih osoba u Saborskom i bližoj okolici tijekom studenoga i prosinca 1991. Taj broj obuhvaća 29 identificiranih te osmero ubijenih čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Općina Saborsko navodi 52 ubijene i poginule osobe tijekom cijelog Domovinskog rata. Taj memorijalni broj uključuje civile i branitelje, različite datume, pogibije u borbi i nestale osobe. Zato se ne smije poistovjetiti s brojem civila ubijenih nakon okupacije 12. studenoga.

Razlike nisu samo statističke. Pokazuju granice pojedinih postupaka: ono što lokalna zajednica zna iz obiteljskih i matičnih evidencija nije uvijek bilo dokazano pred određenim sudom, a ono što je dokazano u jednoj optužnici ne mora obuhvaćati sve smrti iz ratnog razdoblja.

Uništavanje mjesta nastavilo se nakon borbi

Nakon okupacije uslijedila je pljačka traktora, automobila, kućanskih uređaja, stoke i drugih vrijednosti. Kuće su sustavno paljene.

Haška presuda u dokazima povezuje pojedine pripadnike srpskih postrojbi s pljačkom i paljenjem. Spominju se Zdravko Pejić, Željko Mudrić, Nedeljko Trbojević i drugi pripadnici lokalnih i krajinskih formacija.

Njihovo pojavljivanje u dokazima nije isto što i pravomoćna osuda za ubojstvo. Sud je, primjerice, zabilježio svjedočenja prema kojima su se pojedinci hvalili strijeljanjem ljudi, ali nije mogao izvan razumne sumnje povezati te izjave s točno određenom skupinom žrtava.

Do sredine prosinca uništene su obje katoličke crkve. Razrušena je župna crkva svetog Ivana Nepomuka, crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, župni dvor, škola, groblje i gotovo cijelo mjesto.

MKSJ je utvrdio da su do 1995. u Saborskom ostale stajati samo dvije teško oštećene kuće u srpskom vlasništvu. Razaranje je time daleko nadmašilo neposredne vojne potrebe zauzimanja hrvatskih obrambenih položaja.

Cilj i učinak bili su onemogućavanje povratka stanovništva.

Prva optužnica i presuda protiv šest osoba

Kazneni postupak u Hrvatskoj pokrenut je vrlo rano. Optužnica iz 1992., naknadno izmijenjena pred karlovačkim sudom, obuhvatila je:

Nikolu Medakovića, Miloša Jovetića, Đoku Jakšića, Miloša Momčilovića, Miroslava Milakovića i Branka Šupicu.

Svim optuženicima suđeno je u odsutnosti.

Županijski sud u Karlovcu 26. svibnja 1994. osudio je Nikolu Medakovića na 20 godina zatvora, a ostalu petoricu na po 15 godina. Medaković je proglašen krivim kao organizator okupacijskih političkih, vojnih i policijskih struktura na području Plaškog te zbog zapovijedanja napadima, ubojstvima, protjerivanjem, zatočenjem, pljačkom i uništenjem Saborskog.

Vrhovni sud 26. lipnja 1996. potvrdio je presudu protiv Medakovića. Presude protiv ostale petorice ukinuo je i predmet vratio na ponovno suđenje.

U javno dostupnim podacima nije pronađen pravomoćni završetak ponovljenog postupka protiv Miloša Jovetića, Miloša Momčilovića, Miroslava Milakovića i Branka Šupice.

Protiv Đoke Jakšića postupak je poslije dovršen zasebno.

Đoko Jakšić pravomoćno osuđen 2021. godine

Županijski sud u Rijeci 19. lipnja 2020. proglasio je Đoku Jakšića krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te za uništavanje kulturnih i povijesnih spomenika.

Sud je utvrdio da je sudjelovao u napadu, izdavao zapovijedi za neselektivnu vatru po civilnim ciljevima te nakon slamanja otpora s još dvojicom ljudi rukovodio postrojbama. Proglašen je odgovornim za zapovijedanje likvidacijama civila, rušenjem i paljenjem kuća, razaranjem sakralnih objekata i pljačkom.

Za ratni zločin utvrđena mu je kazna od 14 godina, a za uništavanje kulturnih i povijesnih spomenika tri godine. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 15 godina zatvora.

Vrhovni sud 16. studenoga 2021. odbio je žalbu obrane i potvrdio presudu.

Jakšić je, međutim, osuđen u odsutnosti. Nema javne potvrde da je uhićen ili da je počeo izdržavati kaznu.

Nova istraga protiv zapovjednika 13. korpusa JNA

Policijska uprava karlovačka u kolovozu 2024. dovršila je kriminalističko istraživanje protiv državljanina Srbije rođenog 1942., kojega sumnjiči da je kao zapovjednik 13. korpusa JNA 7. studenoga 1991. izdao zapovijed za napad na Borik, Saborsko, Funtanu, Panjiće i Kuselj.

ŽDO u Rijeci 20. rujna 2024. otvorio je istragu.

Tužiteljstvo tvrdi da su podređeni oficiri i pripadnici više formacija 12. studenoga, uz potporu zrakoplova, topništva i raketnog oružja, izveli organizirani neselektivni napad. Istraga obuhvaća ubojstvo najmanje 37 ljudi te uništenje ili spaljivanje ukupno 1171 kuće i gospodarskog objekta u Saborskom i okolici.

Zapovjednika se sumnjiči i prema zapovjednoj odgovornosti: tužiteljstvo tvrdi da je morao znati za ubojstva i zlostavljanje civila, ali da nije spriječio podređene niti kaznio počinitelje.

Službeno priopćenje ne objavljuje ime okrivljenika. Hrvatski mediji identificirali su ga kao Slobodana Đorđevića, protiv kojeg je ŽDO u Rijeci već ranije podigao optužnicu u drugom predmetu za zločine na području Korenice, Rakovice i prognaničkog kampa Grabovac. Ipak, u predmetu Saborsko njegovo ime nije javno potvrđeno optužnicom, pa ga treba predstavljati kao medijski identificiranog, a ne pravomoćno utvrđenog počinitelja.

Do 10. kolovoza 2026. nije pronađena javna objava da je istraga za Saborsko završila podizanjem optužnice.

Tko je osuđen?

Za zločine u Saborskom pravomoćno su u Hrvatskoj osuđeni Nikola Medaković na 20 godina zatvora i Đoko Jakšić na 15 godina. Obojici je suđeno u odsutnosti i nema javne potvrde da su njihove kazne izvršene. Milan Babić pred MKSJ-om je priznao krivnju za progon kao zločin protiv čovječnosti u kampanji koja je obuhvatila ubojstva i razaranje Saborskog te je osuđen na 13 godina. Milan Martić pravomoćno je osuđen na 35 godina, a njegova presuda izrijekom obuhvaća ubojstva, progon, pljačku i uništavanje Saborskog kao posljedice provedbe udruženog zločinačkog pothvata; nije osuđen kao osobni naredbodavac ili neposredni izvršitelj ubojstava. Prvostupanjske presude Milošu Jovetiću, Milošu Momčiloviću, Miroslavu Milakoviću i Branku Šupici ukinute su 1996., a njihov javno dokumentiran pravomoćni epilog nije pronađen. Protiv zapovjednika 13. korpusa JNA istraga je otvorena tek 2024. i do datuma provjere nije objavljena optužnica.

Što još nije razriješeno?

Nisu pronađeni posmrtni ostaci osmero civila obuhvaćenih istragom iz 2024.

Nije pravomoćno utvrđeno tko je osobno ubio svaku od žrtava pronađenih u Popovu Šancu, Boriku i pojedinačnim grobovima. Čak ni kod najbolje dokumentirane likvidacije sedmorice muškaraca izdvojenih iz podruma nisu objavljena imena dvojice vojnika koji su otvorili rafalnu paljbu.

Nije javno objašnjena procesna sudbina četvorice optuženika čije su presude ukinute 1996. godine.

Nije objavljeno jesu li Srbija ili druga država zamoljene da preuzmu izvršenje pravomoćnih presuda protiv Medakovića i Jakšića, jesu li osuđenici još živi, gdje se nalaze i jesu li protiv njih aktivne međunarodne tjeralice.

Istraga protiv zapovjednika 13. korpusa otvorena je više od 32 godine nakon zločina. Okrivljenik je nedostupan Hrvatskoj, svjedoci stare i umiru, a ključni vojni dokumenti i personalne evidencije JNA mogu se nalaziti u arhivima Srbije.

Naposljetku, još nije uspostavljena javno dostupna, objedinjena evidencija koja bi povezala svaku žrtvu s mjestom pronalaska, uzrokom smrti, odgovarajućom optužnom točkom, osuđenikom i statusom izvršenja kazne.

Postoje presude, ali cijeli lanac odgovornosti još nije utvrđen

Saborsko nije zločin bez presude. Nikola Medaković i Đoko Jakšić pravomoćno su osuđeni pred hrvatskim sudovima. Milan Babić priznao je krivnju za kampanju progona, dok je Milan Martić pravomoćno osuđen za zločine koji izravno obuhvaćaju ubojstva, protjerivanje, pljačku i razaranje Saborskog.

Ali nijedna hrvatska kazna nije javno potvrđeno izvršena.

Najveći dio neposrednih ubojica nije individualiziran u pravomoćnim presudama. Zapovjednik 13. korpusa JNA postao je predmet istrage tek 2024. godine. Protiv brojnih pripadnika postrojbi koje su ostale u selu, palile kuće, pljačkale imovinu i pokapale tijela nema javno dostupnih postupaka.

Saborsko je bilo gotovo potpuno izbrisano. Ubijeni su ljudi koji su istaknuli bijelu tkaninu i jasno rekli da su civili. Posmrtni ostaci pronađeni su u dvije masovne i nizu pojedinačnih grobnica, dok se za osmero ljudi još traga.

Pravosudni spisi danas sadrže imena političkih čelnika, lokalnih zapovjednika, postrojbi i dijela sudionika. Ono što još ne sadrže jest potpuna veza između zapovijedi od 7. studenoga, napada 12. studenoga, svake pojedinačne smrti i osobe koja je za nju odgovorna.

Zato se Saborsko ne može svrstati među potpuno nekažnjene zločine. Ali se još manje može proglasiti pravosudno završenim predmetom.

Izvori: ŽDO u Rijeci – istraga protiv zapovjednika JNA za najmanje 37 ubijenih osoba; PU karlovačka – kriminalističko istraživanje, 29 identificiranih i osmero nestalih civila; MKSJ – prvostupanjska presuda Milanu Martiću s rekonstrukcijom napada, ubojstava i ekshumacija; MKSJ – pravomoćna žalbena presuda Milanu Martiću; MKSJ – presuda i priznanje krivnje Milana Babića; MKSJ – službeno priopćenje o Babićevoj osudi i zločinima obuhvaćenima priznanjem; Ministarstvo hrvatskih branitelja – stradanje, masovne i pojedinačne grobnice u Saborskom; Općina Saborsko – službeni popis ratnih žrtava; Centar za mir – postupak protiv Nikole Medakovića i još petorice optuženika; Documenta – pravomoćni postupak protiv Đoke Jakšića; HRT – potvrda pravomoćne osude Đoke Jakšića; HMDCDR – dokumenti vojne provenijencije pobunjenih srpskih vlasti; znanstveni rad „Saborsko u Domovinskom ratu“; MRMKS/MKSJ – sudska rekonstrukcija u predmetu Stanišić i Simatović

U sljedećem nastavku serijala „Ratni zločini bez pravomoćnog epiloga“:

Široka Kula 1991.: Civili ubijani i spaljivani u vlastitim kućama – tko je osuđen, a tko nikada nije izveden pred sud?

Istražit ćemo poimenične žrtve, ubojstvo obitelji Rakić, nestale stanovnike, masovne i pojedinačne grobnice, uloge lokalne Teritorijalne obrane i milicije SAO Krajine te sve hrvatske optužnice i presude. Posebno ćemo provjeriti koji su neposredni počinitelji osuđeni, kome je suđeno u odsutnosti i koji su zapovjednici ostali izvan kaznenog postupka.