RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 19. nastavak Kostrići 1991.: Ubijeno cijelo selo, devetorica optuženih oslobođena zbog nedostatka dokaza

Kostrići kod Majura postali su simbol gotovo potpunog uništenja jednoga hrvatskog sela: 15. studenoga 1991. ubijeni su svi civili koje su napadači zatekli u naselju, među njima dvojica dječaka, a kuće su opljačkane i spaljene. Šesnaestim članom skupine žrtava smatra se Zlatko Jurić, koji u vrijeme napada nije bio u selu, ali je poslije odveden i nestao.

Najmlađi ubijeni, Tomislav Jurić, imao je dvije godine. Njegov brat Dario, rođen 1987., imao je četiri godine, dok je najstariji Petar Bašić imao 93 godine. Ministarstvo hrvatskih branitelja za sam 15. studenoga navodi 15 ubijenih u Kostrićima, dok povijesni, memorijalni i novinarski izvori govore o ukupno 16 žrtava uključujući naknadno odvedenog Zlatka Jurića. Ministarstvo hrvatskih branitelja

Hrvatsko tužiteljstvo uspjelo je predmet dovesti do optužnice i suđenja protiv devetorice ljudi. Međutim, Županijski sud u Zagrebu 10. veljače 2023. sve ih je nepravomoćno oslobodio zbog nedostatka dokaza koji bi svakog optuženika pojedinačno povezali s ubojstvima. Tužiteljstvo je najavilo žalbu, ali do datuma ove provjere nije pronađena javno objavljena odluka višeg suda koja bi jasno pokazala je li oslobađajuća presuda potvrđena, ukinuta ili preinačena.

Kostrići tako ostaju zločin s poznatim žrtvama, identificiranom počiniteljskom postrojbom i rekonstruiranim zapovjednim okruženjem, ali bez javno potvrđene pravomoćne osude ijednog neposrednog počinitelja.

Izolirano selo pod okupacijom

Kostrići su prije rata bili malo i prometno izolirano selo na Banovini, nedaleko od Hrvatske Kostajnice. Početkom rujna 1991., nakon pada hrvatskih obrambenih položaja i okupacije širega kostajničkog područja, selo je ostalo duboko unutar prostora pod nadzorom pobunjenih srpskih vlasti.

U Kostrićima nije bilo hrvatske vojne postrojbe, utvrđenoga položaja ni oružanog otpora koji bi mogao objasniti napad kao vojnu operaciju. U selu su ostali civili, među njima mnogo starijih ljudi te obitelj s dvoje male djece.

Povjesničarka Julija Barunčić Pletikosić u pregledu rata na Banovini Kostriće svrstava među sela u dubini okupiranog područja u kojima su srpske paravojne snage ubijale preostalo, većinom starije i nemoćno nesrpsko stanovništvo. Kao temeljni znanstveni izvor o selu navodi monografiju Jakše Raguža „Kostrići – najtužnije selo u Hrvatskoj“, objavljenu 2016. u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i Općine Majur. Matica hrvatska

Prema povijesnoj rekonstrukciji, u jutarnjim satima 15. studenoga u selo su iz nekoliko pravaca ušle skupine povezane s Jedinicom milicije za posebne namjene „Kaline–Komogovina“, koja je djelovala u sastavu sigurnosnog sustava samoproglašene SAO Krajine. Jedinica se u sudskim izvještajima naziva i „Šareni“.

Ubijanje po kućama i spaljivanje naselja

Optužnica je tvrdila da su odabrani pripadnici postrojbe u Kostriće ušli sa zadaćom da ubiju stanovnike koje zateknu. Ljudi nisu uhićivani radi ispitivanja niti su odvođeni u zakonito mjesto zatočenja. Ubijani su u kućama i njihovoj neposrednoj blizini.

Među ubijenima bili su Vera Jurić i njezini sinovi Dario i Tomislav. Ministarstvo hrvatskih branitelja službeno navodi da je dvogodišnji Tomislav ubijen u vlastitom domu i da je bio najmlađa žrtva Domovinskog rata na području Sisačko-moslavačke županije.

U javnim izvorima dob njegova brata Darija ponekad se navodi kao četiri, a ponekad kao pet godina. Razlika najvjerojatnije proizlazi iz računanja prema godini rođenja ili nepoznavanja točnog datuma rođenja. Pouzdano je potvrđeno da je Dario rođen 1987., Tomislav 1989. godine te da su obojica bili mala djeca i civili.

Nakon ubojstava kuće su opljačkane i zapaljene. Prema činjeničnom opisu optužnice, paljenje je služilo i prikrivanju tragova. Upravo zato posmrtni ostaci svih žrtava nisu pronađeni i identificirani. Dio ostataka pronađen je poslije oslobođenja među zgarištima, dok se za dijelom ubijenih još tragalo desetljećima nakon zločina.

Takav način djelovanja dodatno otežava kazneni postupak. Požar uništava biološke tragove, čahure, položaj tijela i druge dokaze koji bi mogli pokazati koliko je ljudi pucalo, kojim oružjem te koja je žrtva stradala od djelovanja određenog počinitelja.

Petnaest ili šesnaest žrtava?

Ministarstvo hrvatskih branitelja u objavama iz 2019. i 2024. navodi da je 15. studenoga 1991. u Kostrićima ubijeno 15 osoba. Istoga dana još je petero ljudi ubijeno u obližnjem Stublju. Za područje Općine Majur tijekom cijelog rata Ministarstvo navodi 54 žrtve, većinom civile.

Broj 16 odnosi se na širi zločinački sklop u koji je uključen i Zlatko Jurić, Verin suprug te otac Darija i Tomislava. On se u vrijeme neposrednog napada nije nalazio u Kostrićima. Nakon što je doznao da mu je obitelj ubijena, došao je u dodir s pripadnicima okupacijskih sigurnosnih struktura, koji su ga odveli. Njegovo tijelo nije pronađeno.

Zbog toga je kaznenopravno najpreciznije navesti:

• u Kostrićima je 15. studenoga ubijeno najmanje 15 civila

• Zlatko Jurić odveden je i nestao u zasebnom, ali neposredno povezanom događaju

• memorijalni popis Kostrića zato obuhvaća ukupno 16 žrtava.

Ta razlika nije umanjivanje zločina, nego nužno razdvajanje mjesta, vremena i dostupnih dokaza za svaku smrt.

Imena žrtava

Poimenični popis koji objavljuje Documenta te lokalne memorijalne evidencije obuhvaća sljedeće žrtve:

Jelka Bašić, rođena 1942.
Marija Bašić, rođena 1907.
Petar Bašić, rođen 1898.
Petar Bašić, rođen 1940.
Kata Bunjevac, rođena 1905.
Milka Jurić, rođena 1929.
Vera Jurić, rođena 1959.
Dario Jurić, rođen 1987.
Tomislav Jurić, rođen 1989.
Marija Jurić, rođena 1930.
Zlatko Jurić, rođen 1956.
Marija Kostrić, rođena 1924.
Jure Kozić, rođen 1939.
Anka Kozić, rođena 1942.
Ferdinand Krizman, rođen 1925.
Marija Krizman, rođena 1928.

Kod pojedinih imena i godina rođenja postoje razlike između starijih medijskih popisa i novije dokumentacije. Primjerice, u jednom ranijem popisu Jelka Bašić navedena je kao rođena 1938., a Documenta navodi datum 24. rujna 1942. Zbog takvih razlika poimeničnu bazu žrtava trebalo bi konačno uskladiti s matičnim knjigama, identifikacijskim zapisnicima i dokumentacijom Ministarstva hrvatskih branitelja. Documenta – popis žrtava

Zapovjednik je umro prije suđenja

Prema optužnoj konstrukciji, zapovjednik jedinice „Šareni“ bio je Stevo Borojević, poznat kao Gadafi. Tužiteljstvo je tvrdilo da je izdao zapovijed za napad i ubojstvo stanovnika, dok je njegov zamjenik Milan Zec okupio odabrane pripadnike postrojbe.

Borojević nije izveden pred hrvatski sud. Prema podacima iznesenima tijekom suđenja, ubili su ga pripadnici njegove postrojbe u međusobnom obračunu tijekom 1992. godine. Time je izgubljena mogućnost da se u kaznenom postupku ispita navodna zapovijed, način odabira ljudi, sastav skupina i izvještavanje nakon povratka iz Kostrića.

Smrt navodnog zapovjednika ne dokazuje krivnju njegovih podređenih. Za osudu svakoga od njih trebalo je utvrditi da je u vrijeme zločina pripadao konkretnoj skupini te dokazati njegov pojedinačni doprinos ubojstvu, paljenju ili drugoj zločinačkoj radnji.

Upravo na toj točki hrvatska je optužnica naišla na nepremostiv dokazni problem.

Devetorica izvedena pred sud – u odsutnosti

Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu vodilo se pod oznakom 2 K-rz-7/2018. Optuženi su bili:

Stevo Džakula, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović, Mile Milinović, Vlado Gavrilović, Veselin Božović, Dragan Pendić, Žikica Pendić i Zdravko Matijašević.

Prvih osam tužiteljstvo je povezivalo s napadom na Kostriće i ubojstvima 15 civila. Zdravko Matijašević bio je optužen zbog odvođenja i ubojstva Zlatka Jurića.

Svima se sudilo u odsutnosti jer nisu bili dostupni hrvatskom pravosuđu. Većina je, prema izvještajima sa suđenja, živjela u Srbiji. Takav postupak omogućio je izvođenje dokaza bez čekanja na izručenje, ali je imao ozbiljna ograničenja: optuženici nisu neposredno ispitani, nisu suočeni sa svjedocima i od njih se nisu mogli dobiti podaci o drugim pripadnicima postrojbe.

Svjedok nije potvrdio optužnu rekonstrukciju

Županijski sud 10. veljače 2023. nepravomoćno je oslobodio svu devetoricu.

U obrazloženju je istaknuto da jedini neposredni očevidac Nikola Bunjevac nije opisao događaj na način na koji je bio postavljen u optužnici. Prema sudskom izvještaju, Bunjevac je rekao da je vidio dvojicu muškaraca, od kojih je jedan bio u civilnoj odjeći, kako ubijaju njegovu majku. Skupina uniformiranih muškaraca, prema njegovu iskazu, došla je nakon što su stanovnici već bili ubijeni.

Sud je utvrdio da su optuženici pripadali jedinici „Šareni“, ali članstvo u postrojbi nije bilo dovoljno za osudu. Materijalna dokumentacija nije nedvojbeno pokazala kada je svaki optuženik postao njezin pripadnik niti da je bio u Kostrićima tijekom ubojstava.

Kod Zdravka Matijaševića sud je prihvatio da je sudjelovao u odvođenju Zlatka Jurića, ali je zaključio da to samo po sebi ne dokazuje da ga je ubio ili sudjelovao u njegovu ubojstvu. Jurićevo tijelo nije pronađeno, a nisu izvedeni dokazi koji bi Matijaševića nedvojbeno povezali s njegovom smrću. HRT/Hina – obrazloženje presude

Oslobađajuća presuda ne znači da je sud zaključio kako se zločin nije dogodio. Niti znači da je utvrđeno kako optuženici sigurno nisu bili povezani s počiniteljskom strukturom. Znači da tužiteljstvo nije dokazalo njihovu individualnu kaznenu odgovornost izvan razumne sumnje.

Najavljena žalba bez javno vidljivog završetka

Nakon izricanja presude zamjenik Županijskog državnog odvjetništva najavio je žalbu. Međutim, u javno dostupnim priopćenjima DORH-a, Županijskog suda u Zagrebu, Visokog kaznenog suda i Vrhovnog suda nije pronađena objavljena odluka iz koje bi se mogao pouzdano utvrditi konačan žalbeni ishod.

Zbog toga presudu iz veljače 2023. nije odgovorno nazivati pravomoćnom.

Moguće je da je odluka donesena, ali nije objavljena u lako pretraživom obliku. Moguće je i da žalbeni postupak još nije javno zaključen. Upravo ta neprozirnost jedan je od problema predmeta ratnih zločina: javnost može pronaći detaljan izvještaj s izricanja prvostupanjske presude, ali ne i konačan status nekoliko godina poslije.

DORH je još 2006. objavio da je Kostriće, uz zločine na području Gline i Baćina, označio kao prioritet za utvrđivanje zapovjednika i neposrednih počinitelja. Do optužnice i početka suđenja prošlo je još više od desetljeća. DORH

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 13. kolovoza 2026., nitko nije pravomoćno osuđen za ubojstva civila u Kostrićima i nestanak Zlatka Jurića. Stevo Džakula, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović, Mile Milinović, Vlado Gavrilović, Veselin Božović, Dragan Pendić, Žikica Pendić i Zdravko Matijašević nepravomoćno su oslobođeni 10. veljače 2023. zbog nedostatka dokaza koji bi ih pojedinačno povezali s ubojstvima. Tužiteljstvo je najavilo žalbu, ali javno objavljena pravomoćna odluka nije pronađena. Navodni zapovjednik Stevo Borojević Gadafi umro je prije hrvatske istrage i suđenja. Međunarodni predmeti protiv političkih i sigurnosnih čelnika srpskih struktura nisu donijeli zasebnu pravomoćnu kaznenu osudu za zločin u Kostrićima.

Zašto postupak nije donio osuđujuću presudu?

Prvi problem bio je potpuni izostanak neposrednog hrvatskog očevida. Zločin je počinjen na okupiranom području, a hrvatski istražitelji mogli su pristupiti selu tek nakon operacije Oluja, gotovo četiri godine poslije.

Drugi problem bilo je spaljivanje sela. Uništeni su posmrtni ostaci, tragovi oružja, položaj tijela i drugi dokazi potrebni za povezivanje pojedinca s određenim ubojstvom.

Treći problem bio je dug protok vremena. Suvremena istraga pokrenuta je približno četvrt stoljeća nakon zločina. Svjedoci su umirali, sjećanja su slabila, a dio dokumentacije mogao je nestati.

Četvrti problem predstavljala je nedostupnost osumnjičenika. Bez njihova ispitivanja bilo je teže provjeriti zapovjedni lanac, sastav skupina i tvrdnje o boravku na drugim mjestima.

Peti problem jest razlika između dokazivanja postrojbe i dokazivanja pojedinca. Sud može biti uvjeren da je zločin počinila određena formacija, ali za kaznenu osudu mora utvrditi što je učinio svaki optuženik. Sama pripadnost jedinici nije dokaz sudjelovanja u svakom njezinu zločinu.

Što još nije razriješeno?

Još nije pravomoćno utvrđen identitet dvojice muškaraca koje je Nikola Bunjevac opisao kao neposredne ubojice svoje majke.

Nije objavljeno jesu li nakon oslobađajuće presude nastavljeni izvidi protiv drugih pripadnika postrojbe „Šareni“ ili nepoznatih počinitelja.

Nije potpuno razjašnjeno tko je zapalio pojedine kuće, tko je odnio imovinu i tko je nakon napada dobio ili sastavio izvješće o djelovanju postrojbe.

Nisu pronađeni i identificirani posmrtni ostaci svih žrtava. Posebno nije razriješena sudbina tijela Zlatka Jurića.

Naposljetku, javno treba objaviti konačan status žalbe na presudu iz 2023. Obitelji žrtava i javnost imaju pravo znati postoji li pravomoćna odluka i vodi li se još aktivan kazneni predmet.

Selo je uništeno, a individualna krivnja nije dokazana

Kostrići nisu zločin bez dokumentacije. Poznata su imena šesnaestero ljudi čije se sudbine povezuju s pokoljem. Poznata je postrojba kojoj su pripadali optuženici, poznati su njezin zapovjednik i zamjenik, postoji preživjeli očevidac, sačuvani su dokumenti okupacijskih institucija i napisana je opsežna znanstvena monografija.

Ali između povijesne rekonstrukcije i kaznene presude ostala je praznina.

Optužnica nije uspjela dokazati da su upravo optužena osmorica sudjelovala u ubojstvima 15 stanovnika niti da je devetooptuženi odgovoran za smrt Zlatka Jurića. Sud ih je zato morao osloboditi, bez obzira na utvrđeno članstvo u počiniteljskoj postrojbi.

To ne zatvara pitanje odgovornosti. Naprotiv, ostavlja otvoreno najvažnije pitanje: ako optuženi nisu bili ljudi koje je svjedok vidio da pucaju, tko su bila dvojica neposrednih ubojica i tko je počinio preostala ubojstva?

U Kostrićima više nema sela kakvo je postojalo prije rata. Ostali su spomen-obilježje, zgarišta, imena žrtava i kazneni predmet čiji konačni žalbeni završetak nije javno vidljiv.

Petnaest ljudi ubijeno je u jednom jutru. Šesnaesti je odveden i nestao. U javno dostupnim pravomoćnim presudama još nema imena osobe osuđene za njihovu smrt.

Izvori: Ministarstvo hrvatskih branitelja – službeni podaci o 15 ubijenih u Kostrićima; Ministarstvo hrvatskih branitelja – komemoracija kod masovne grobnice Golubica; DORH – Kostrići kao prioritet istrage zapovjednika i neposrednih počinitelja; HRT/Hina – nepravomoćna oslobađajuća presuda i njezino obrazloženje; Documenta – predmet Stevo Džakula i drugi; Documenta – poimenični popis žrtava; Matica hrvatska – znanstveni pregled Domovinskog rata na Banovini; Hrčak – prikaz monografije Jakše Raguža „Kostrići, najtužnije selo u Hrvatskoj“; HRT – dokumentarni video „Kostrići, najtužnije selo u Hrvatskoj“.