Srpski logori u Hrvatskoj (8): Ovčara – hangar smrti i masovno ubojstvo ljudi odvedenih iz vukovarske bolnice

Dana 20. studenoga 1991. JNA je iz vukovarske bolnice izdvojila stotine ljudi i autobusima ih, preko vojarne, odvezla na Ovčaru. U hangaru su satima premlaćivani i mučeni.

Nakon povlačenja vojnika JNA, pripadnici srpske Teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi odvodili su zatočenike u skupinama prema Grabovu i strijeljali ih. Haaški sud pravomoćno je utvrdio ubojstvo najmanje 194 zarobljenika. Iz glavne masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela, a u rujnu 2025. pronađena je još jedna grobnica s trojicom ubijenih – među njima i Jean-Michelom Nicolierom.

Ovčara je jedno od mjesta na kojem se završetak Bitke za Vukovar pretvorio u organizirano zatočenje, mučenje i masovno ubojstvo ljudi koji su se nalazili pod zaštitom međunarodnog humanitarnog prava.

Njezino ime danas prvenstveno povezujemo s masovnom grobnicom, ali prije strijeljanja postojao je hangar Ovčare – mjesto zatočenja u kojem su zarobljenici satima premlaćivani, ponižavani i mučeni.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je slijed koji više ne pripada području pretpostavki: ljudi su 20. studenoga 1991. odvedeni iz vukovarske bolnice, prevezeni u vojarnu JNA, zatim na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su teško zlostavljani, a nakon povlačenja zaštite JNA najmanje 194 zarobljenika odvedena su na mjesto pogubljenja i ubijena.

20. studenoga – od bolnice prema Ovčari

Nakon sloma obrane Vukovara u bolnici su se nalazili ranjenici, pripadnici hrvatskih snaga, bolničko osoblje i civili koji su ondje pronašli zaklon.

Postojao je dogovor o evakuaciji bolnice, ali ono što se dogodilo 20. studenoga imalo je potpuno drukčiji ishod.

Prema pravomoćno utvrđenim činjenicama ICTY-a, pripadnici JNA Operativne grupe Jug ujutro su iz bolnice izdvojili skupinu ljudi, gotovo sve muškarce, i autobusima ih najprije prevezli u vojarnu JNA u Vukovaru, a zatim prema Ovčari.

U prvoj optužnici protiv Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića iz 1995. navedena je 261 osoba odvedena iz bolnice, među kojima su bili ranjeni pacijenti, pripadnici obrane grada, bolnički djelatnici, civili i politički aktivisti.

Broj iz optužnice ne treba poistovjetiti s kasnijim brojem sudski dokazanih ubojstava. To su različite kategorije, što je jedan od razloga zbog kojeg se u izvorima o Ovčari pojavljuju brojke 194, 200, 261 ili 264.

Dolazak pred hangar – prolazak kroz špalir batina

Jedan od najvažnijih preživjelih svjedoka bio je Emil Čakalić.

Pred Haaškim sudom opisao je kako su po dolasku na Ovčaru zatočenici morali prolaziti između dva reda vojnika i drugih pripadnika srpskih snaga koji su ih tukli.

Čakalić je svjedočio da je i sam pao tijekom premlaćivanja, ali se ponovno podigao jer je vidio što se događa onima koji ostanu ležati.

U hangaru je vidio ljude prekrivene krvlju. Opisao je i čovjeka kojega su bacili na pod, udarali i skakali po njemu sve dok nije prestao davati znakove života. Čakalić je bio jedan od sedmorice zatočenika koji su spašeni i izvedeni iz hangara prije masovnog ubojstva.

Njegovo svjedočenje potvrđuje da Ovčara nije bila samo mjesto na koje su zarobljenici nakratko dovezeni prije transporta.

Hangar je bio mjesto sustavnog fizičkog zlostavljanja.

„Sjećam se njihovih krikova“

Čakalić je pred Tribunalom opisao i organiziran način premlaćivanja.

Nakon što je izveden ispred hangara, vidio je dolazak ljudi u vojnim odorama, s kacigama i palicama. Prema njegovu svjedočenju, u hangaru je bio i časnik koji je zviždaljkom davao znak kada jedna skupina treba prestati tući zatočenike, a druga nastaviti.

Godinama poslije rekao je da još sanja njihove krikove.

Drugi zaštićeni svjedok ICTY-a opisao je čovjeka kojega su tjerali da pjeva četničke pjesme dok su ga istodobno tukli i udarali nogama sve dok više nije mogao nastaviti. Drugi je zatočenik, prema istom iskazu, premlaćivan vlastitim štakama.

U hangaru su ljudi već umirali

Nisu sve žrtve ubijene tek na mjestu strijeljanja.

Dokumentacija ICTY-a bilježi ubojstva počinjena u samom hangaru. Tijekom postupka pred Tribunalom iznesen je, primjerice, slučaj Kemala Saitija, koji je prema dokazima umro nakon kontinuiranih udaraca palicama, nogama i rukama.

Ovčara zato u ovom serijalu ima dvostruku povijesnu funkciju:

bila je mjesto zatočenja i mučenja, ali i početna točka posljednjeg puta prema masovnoj grobnici.

JNA je imala zarobljenike pod svojom kontrolom

Odgovornost JNA jedna je od ključnih činjenica u razumijevanju Ovčare.

Zarobljenike iz bolnice izvela je JNA.

JNA ih je autobusima prevezla prvo u vojarnu, a zatim na Ovčaru.

Na Ovčari su pripadnici JNA osiguravali zarobljenike.

Mile Mrkšić bio je pukovnik JNA, zapovjednik Gardijske motorizirane brigade i Operativne grupe Jug. Veselin Šljivančanin bio je načelnik sigurnosnog organa Gardijske brigade i Operativne grupe Jug te je dobio zadaću povezanu s evakuacijom bolnice i sigurnošću zarobljenika.

Haaški sud utvrdio je da je Mrkšić u večernjim satima naredio povlačenje vojnika JNA koji su čuvali zatočenike.

Povlačenje je završeno najkasnije oko 21 sat.

Time su zarobljenici ostavljeni pripadnicima Teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi.

Nakon 21 sat počelo je odvođenje prema jami

Nakon povlačenja JNA zatočenici su iz hangara počeli biti izvođeni u skupinama od približno 10 do 20 ljudi.

Odvoženi su prema mjestu na kojem je tijekom poslijepodneva već bila iskopana velika jama.

Tamo su strijeljani.

Haaški sud utvrdio je da su pripadnici Teritorijalne obrane i paravojnih snaga Operativne grupe Jug tijekom večeri 20. i noći na 21. studenoga pogubili najmanje 194 zarobljenika.

Ubojstva su počela nakon 21 sat i trajala duboko iza ponoći. Tijela su potom zatrpana u masovnoj grobnici.

To je pravno najsigurnija brojka kada govorimo o ljudima za čije je masovno ubojstvo Tribunal izveo zaključak na temelju dokaza: najmanje 194.

Zašto se govori i o 200, 261 ili 264 žrtve?

Brojke o Ovčari desetljećima izazivaju zabunu, ali zapravo ne moraju biti međusobno proturječne.

261 – toliko je osoba bilo navedeno u početnoj haaškoj optužnici iz 1995. kao odvedeno iz vukovarske bolnice i nestalo nakon odvođenja.

Najmanje 194 – broj je ubojstava koji je Sudsko vijeće ICTY-a pravno utvrdilo u predmetu Mrkšić–Šljivančanin.

200 – toliko je tijela ekshumirano iz velike masovne grobnice na Ovčari 1996. godine. Ministarstvo hrvatskih branitelja taj podatak i danas službeno navodi.

U kasnijoj optužnici protiv Gorana Hadžića spominjano je 264 ljudi odvedenih iz bolnice u okviru optužbi za zločine na Ovčari. Hadžić je, međutim, umro prije završetka postupka pa u njegovu predmetu nije donesena presuda.

„Haaški sud pravomoćno je utvrdio ubojstvo najmanje 194 zarobljenika, dok je iz glavne masovne grobnice 1996. ekshumirano 200 tijela.“

Grobnica je otvorena tek pet godina poslije

Mjesto masovne grobnice bilo je poznato međunarodnim istražiteljima mnogo prije nego što je bilo moguće provesti potpunu ekshumaciju.

Još 1993. glavni tajnik UN-a izvještavao je o pripremama za istraživanje masovne grobnice na Ovčari. Međutim, područje je ostalo pod srpskom okupacijom sve do procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Tek 1996. godine, uz prisutnost UNTAES-a i međunarodnih stručnjaka, provedena je velika ekshumacija.

Iz grobnice je izvađeno 200 tijela.

Forenzička obrada postala je jedan od ključnih materijalnih dokaza u haaškim postupcima.

Mrkšić – 20 godina zatvora

Pred ICTY-em je za Ovčaru najteža pravomoćna kazna izrečena Miletu Mrkšiću.

Sud ga je proglasio krivim za pomaganje i podržavanje ubojstava i mučenja zarobljenika te za okrutno postupanje odnosno nehumane uvjete zatočenja na Ovčari.

Osuđen je na 20 godina zatvora. Žalbeno vijeće potvrdilo je kaznu.

Ključna je bila njegova odluka o povlačenju pripadnika JNA koji su do tada osiguravali zarobljenike.

Šljivančanin – konačno deset godina

Sudski put Veselina Šljivančanina bio je složeniji.

Prvostupanjski je osuđen na pet godina zbog pomaganja i podržavanja mučenja. Žalbeno vijeće 2009. proširilo je njegovu odgovornost i na pomaganje ubojstvu 194 zarobljenika te mu kaznu povećalo na 17 godina.

Nakon izvanrednog postupka preispitivanja 2010. ta je osuda za pomaganje ubojstvu ukinuta, ali je ostala osuda za pomaganje i podržavanje mučenja. Konačna kazna određena mu je na 10 godina zatvora.

Miroslav Radić oslobođen

Treći časnik iz predmeta „Vukovarska trojka“, Miroslav Radić, oslobođen je svih optužbi.

Tužiteljstvo se na njegovu oslobađajuću presudu nije žalilo.

To treba jasno navesti jer se njegovo ime često pojavljuje uz Mrkšića i Šljivančanina, ali njegov pravni status nije jednak njihovome.

Suđenja neposrednim počiniteljima u Srbiji

Za Ovčaru se sudilo i pred srbijanskim pravosuđem.

Postupak je trajao gotovo 14 godina. Ukupno su pred srbijanskim sudovima bile optužene 24 osobe, uglavnom pripadnici vukovarske Teritorijalne obrane i dobrovoljačke postrojbe „Leva Supoderica“.

Prema konačnom pravosudnom epilogu koji je analizirao Fond za humanitarno pravo, 11 od 24 optuženih pravomoćno je osuđeno, devetero je oslobođeno, dvojica optuženika umrla su tijekom postupaka, a dvojica su dobila status svjedoka suradnika.

U završnoj presudi iz 2017., između ostalih, potvrđene su kazne:

• Miroljub Vujović – 20 godina

• Stanko Vujanović – 20 godina

• Predrag Milojević – 20 godina

• Miroslav Đanković – 15 godina

• Ivan Atanasijević – 15 godina

• Nada Kalaba – 11 godina

• Goran Mugoša – 5 godina

• Saša Radak – 5 godina.

Fond za humanitarno pravo upozorio je da su se ti postupci uglavnom bavili neposrednim počiniteljima, dok je pitanje šire zapovjedne odgovornosti ostalo nedovoljno procesuirano.

2025. – Ovčara ponovno otvara grobnicu

Činilo se da je velika ekshumacija 1996. otkrila ono što se na Ovčari još moglo pronaći.

Nije.

Dana 25. rujna 2025., gotovo 34 godine nakon zločina, samo stotinjak metara od Spomen-doma Ovčara otkrivena je nova primarna masovna grobnica.

Pronađeni su posmrtni ostaci trojice muškaraca.

Uz njih su pronađena puščana zrna i čahure, a preliminarna obrada pokazala je da su žrtve ubijene upravo na mjestu na kojem su pronađene.

To je bila prva novootkrivena masovna grobnica na Ovčari nakon ekshumacije iz 1996. godine.

Jean-Michel Nicolier pronađen nakon 34 godine

Mjesec dana poslije stigla je potvrda koja je odjeknula Hrvatskom.

Dana 29. listopada 2025. identificirane su sve tri osobe iz novootkrivene grobnice:

Josip Batarelo, rođen 1947., pripadnik 204. brigade HV-a, ubijen u dobi od 44 godine.

Zorislav Gašpar, rođen 1971., pripadnik 204. brigade, ranjen tijekom obrane Vukovara i ubijen na Ovčari sa samo 20 godina.

Jean-Michel Nicolier, francuski dragovoljac HOS-a u sastavu 204. vukovarske brigade, ranjen na Sajmištu i odveden 20. studenoga iz bolnice na Ovčaru, gdje je ubijen u dobi od 25 godina.

Kod sve trojice utvrđen je nasilan karakter smrti.

Pronalazak Nicoliera nakon 34 godine pokazao je i nešto drugo: priča o nestalima s Ovčare još nije dovršena.

Siniša Glavašević i drugi simboli Ovčare

Među ljudima odvedenima iz bolnice bio je i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević, urednik Hrvatskog radija Vukovar.

Njegov glas tijekom opsade postao je jedan od simbola otpora grada.

Nakon pada Vukovara odveden je i ubijen na Ovčari.

Ondje je završio i Jean-Michel Nicolier, kojemu je identitet, nakon više od tri desetljeća potrage, konačno vraćen 2025.

Ovčara pritom nije bila mjesto na kojem su stradali samo etnički Hrvati. Sudski dokumenti govore o hrvatskim i drugim nesrpskim zarobljenicima. Među žrtvama i zatočenicima bilo je ljudi različita podrijetla koje je povezivala činjenica da su se 20. studenoga našli pod kontrolom JNA i drugih srpskih snaga.

ICTY je sačuvao i svjedočanstva ljudi koji su preživjeli hangar Ovčare.

Posebno je važno svjedočanstvo Emila Čakalića, koji je detaljno opisao prolazak kroz špalir, krvave zatočenike u hangaru, ubojstva tijekom premlaćivanja te svoje spašavanje neposredno prije nego što su drugi odvedeni prema strijeljanju.

Njegovo svjedočenje jedan je od najvrjednijih primarnih izvora za rekonstrukciju događaja.

Ovčara, mjesto najvećeg zločina

Za završni dio članka prikladan je dokumentarni zapis koji prikazuje hangar i današnje Spomen-područje Ovčare, uz rekonstrukciju događaja iz studenoga 1991.

Hangar je danas Spomen-dom

Objekt u kojem su 20. studenoga 1991. ljudi premlaćivani i čekali da ih odvedu u smrt danas je Spomen-dom Ovčara.

Sačuvana lokacija ima posebnu dokumentarnu vrijednost upravo zato što omogućuje razumijevanje dva odvojena prostora zločina:

hangar – zatočenje i mučenje i Grabovo – strijeljanje i masovna grobnica.

Ta se dva mjesta u javnosti često zajednički nazivaju Ovčarom, ali za povijesnu preciznost potrebno ih je razlikovati.

Ovčara nije završena priča

Godinama se činilo da su glavne činjenice o Ovčari poznate.

Bolnica.

Autobusi.

Vojarna.

Hangar.

Premlaćivanje.

Povlačenje JNA.

Skupine od deset do dvadeset ljudi.

Strijeljanje.

Jama.

Dvije stotine tijela pronađenih 1996.

A onda je u rujnu 2025. zemlja nedaleko od Spomen-doma ponovno otvorena.

U njoj su bila još trojica.

Batarelo.

Gašpar.

Nicolier.

Njihov pronalazak pokazao je zašto se povijest Ovčare ne smije zatvoriti samo brojem iz stare presude ili stare ekshumacije.

Haaški sud dokazao je najmanje 194 ubojstva. Iz glavne grobnice ekshumirano je 200 tijela. Tri desetljeća poslije pronađena je još jedna grobnica.

I zato Ovčara ostaje istodobno mjesto zločina, mjesto dokaza i mjesto potrage za ljudima koji još nemaju svoj grob.

Prethodni nastavak serijala

Srpski logori u Hrvatskoj (7): Velepromet – hangari u Vukovaru pretvoreni u mjesto zatočenja, mučenja, odvođenja i ubojstava

Glavni izvori

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – presude u predmetu Mrkšić, Radić i Šljivančanin; svjedočanstva Emila Čakalića i zaštićenih svjedoka; dokumentacija ICTY-a o optužnicama za Vukovar i Ovčaru; Ministarstvo hrvatskih branitelja – ekshumacija i identifikacija žrtava pronađenih na Ovčari 2025.; Ujedinjeni narodi – fotodokumentacija ekshumacije iz 1996.; Fond za humanitarno pravo – konačni epilog postupaka za Ovčaru pred sudovima u Srbiji.

U sljedećem, 9. nastavku serijala „Srpski logori u Hrvatskoj“

Stajićevo – od poljoprivredne farme u Srbiji do logora za zarobljene Vukovarce