Mišo Kovač je bio i ostao institucija, a većina ostalih tek zabavnjaci

Odlazak Mate Miše Kovača ponovno je na površinu izvukao sav jad, dvoličnost i dvostruka mjerila koja godinama vladaju hrvatskim javnim i kulturnim prostorom. Središnja informativna emisija državne televizije, na dan kad je preminuo, u prvoj je vijesti glazbenoj legendi posvetila nevjerojatnih deset minuta. Samo nekoliko dana ranije, tišina je ispratila odlazak akademika Josipa Pečarića, svjetski priznatog znanstvenika koji na tom istom programu nije dobio ni sekunde. Ta sramotna činjenica govori sve o našim poremećenim vrijednostima. Ako išta povezuje ovu dvojicu ljudi, to je činjenica da su obojica bez računanja voljela i borila se za Hrvatsku.

Za razliku od većine današnjih proračunatih pjevača, Mišu Kovača povijest s pravom svrstava u autentične domoljubne izvođače. On nije domoljublje mjerio zaradom. Na početku Domovinskog rata, kada su se mnogi skrivali po podrumima ili bježali u inozemstvo, Mišo je obukao odoru HOS-a. U toj istoj postrojbi bio je i njegov sin Edi, koji je stradao pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Takozvani "veliki umjetnici" zgražali su se i pitali "što će on tamo" kada je na moju inicijativu Mišo bio pozvan na Uskršnji koncert  u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 2005., hram kulture koji ga nikada prije u povijesti nije pozvao. Koncert smo nazvali po pjesmi Zdravka Škendera  „Sretan je onaj tko Hrvatsku ima“. Mišo je bez prigovora pristajao na svaki humanitarni poziv. Kada smo Vladimir Mihaljek Miha i ja, u rujnu 2006., organizirali koncert "Moja domovina", rukovoditelji su nama za taj koncert namjerno dodijelili malu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Mišo je pitao zašto u maloj dvorani, a mi mu nismo mogli odgovoriti zašto nam za taj koncert veliku ne daju. Unatoč tome, stao je na pozornicu i pjevao, a program su vodili Anja Šovagović-Despot i Branko Uvodić.

Ono što Mišu Kovača trajno odvaja od ostatka hrvatske zabavne scene jest kralježnica koju većina njegovih kolega nikada nije imala. Ni za kakve novce, ni pod kakvim pritiscima, Mišo nije želio pjevati u Srbiji. Tereza Kesovija, Parni valjak, Gibonni, Vanna, Jelena Rozga, pa i Josipa Lisac trčali su preko granice zabavljati dojučerašnje agresore čim se ukazala prilika. Mišo je ostao dosljedan. Jedini koji je uz njega zadržao obraz i održao riječ bio je Oliver Dragojević.

Posebno je mučno gledati današnje Terezine izjave sućuti u kojima javno iskazuje golemo poštovanje prema preminuloj legendi. Mišo za života nije štedio riječi o njezinom ponašanju. Pamtio je kako je u javnosti opravdano blatila srpske okupatore koji su joj zapalili kuću u Konavlima, da bi potom, u pratnji Đela Jusića, otišla u Beograd i pjevala im "Prijatelji stari, gdje ste".

Mišo Kovač nije bio običan pjevač, već živi prijekor svim bezkičmenjacima s estrade. Drugi su puzali pred onima koji su rušili ovu zemlju, a on je stajao uspravno, plativši najveću obiteljsku cijenu za slobodu Hrvatske. Njegovim odlaskom pokopana je posljednja trunka ponosa na našoj sceni. Iza njega ostaje samo estradno blato, gomila dvoličnih trgovaca koji jedno pričaju pred narodom, a drugo rade čim namirišu tuđu zaradu i beogradske novčanike. Njegovo ime ostat će upisano u povijesti, a njihovo u analima srama i prodanog dostojanstva.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)