KADA SMO BILI JEDNO, NIŠTA NAS NIJE MOGLO SLOMITI!

Poštovane braniteljice i branitelji, dragi suborci i prijatelji!

Postoje rane koje vrijeme nikada neće izliječiti. Postoje suze koje smo davno prestali pokazivati, ali ih naše srce i danas čuva. Postoje imena koja nikada nećemo zaboraviti i prazna mjesta za stolom na kojima su nekoć sjedili naši prijatelji, naša braća, naši suborci.

A postoji i nešto što nas sve boli činjenica da smo nekada, u najtežim trenucima hrvatske povijesti, bili jedno srce i jedna duša, a danas se ponekad jedva prepoznajemo.

Sjećate li se, braćo i sestre, onih dana kada se nije znalo hoće li svanuti novo jutro? Kada se odlazilo na položaje, a nije se znalo hoće li se čovjek vratiti svojoj obitelji? Kada se majka molila za sina, supruga čekala muža, a dijete osluškivalo svaki zvuk pred vratima, nadajući se da će tata ponovno ući u kuću?

Sjećate li se ruke koja vas je podigla kada ste pali? Pogleda suborca koji vam je bez ijedne riječi govorio: „Ne boj se, nisam te ostavio!” Sjećate li se zagrljaja nakon teških dana, komada kruha podijeljenog napola i one tihe molitve koju smo izgovarali dok smo oko vrata stezali krunicu?

Tada nismo gledali tko je član koje stranke. Nismo pitali tko je bogat, tko siromašan, tko ima poznanstva, a tko nema nikoga. Nismo mjerili jedni druge prema političkim uvjerenjima, titulama ni funkcijama.

Tada nam je bilo važno samo jedno da je čovjek pokraj nas naš čovjek i da zajedno branimo svoju Hrvatsku!

Od Zagrebačkog velesajma, preko naših gradova i sela, do svih bojišta na kojima se branila hrvatska sloboda, nosili smo isti san u srcima. San o državi u kojoj će naša djeca živjeti slobodno, govoriti hrvatski, moliti se Bogu ako žele i ponosno podizati hrvatsku zastavu.

I za taj san mnogi su dali ono najvrjednije što su imali svoj život.

Neki su ostali zauvijek na bojištima. Neki su se vratili kući, ali dio njihova srca ostao je negdje daleko, uz rovove, razrušene kuće i grobove prijatelja. Neki su nastavili živjeti s ranama koje se ne vide, s noćima bez sna i uspomenama o kojima teško govore.

A mnogi od njih danas tiho žive, zaboravljeni od onih za koje su nekada bili spremni učiniti sve.

I zato se moramo zapitati: jesmo li iznevjerili jedni druge?

Kako je moguće da smo nekada zajedno dijelili posljednji komad kruha, a danas ponekad ne možemo podijeliti ni istu riječ? Kako je moguće da smo nekada jedni drugima povjeravali vlastite živote, a danas zbog politike okrećemo glavu od čovjeka s kojim smo dijelili najteže dane?

Zar smo doista dopustili da nas razdvoje stranačke boje, osobne ambicije, položaji i obećanja koja često traju samo do sljedećih izbora?

Braćo i sestre, politika prolazi, funkcije se mijenjaju, vlasti dolaze i odlaze ali ono što smo zajedno proživjeli nikada ne smije nestati!

Nitko nema pravo prisvajati Domovinski rat samo za sebe. Nitko nema pravo mjeriti nečiju ljubav prema Hrvatskoj pripadnošću ovoj ili onoj političkoj opciji. Nitko ne bi smio zaboraviti da je hrvatska sloboda zajedničko nasljeđe svih onih koji su je branili i svih obitelji koje su zbog nje trpjele.

Naša je najveća pobjeda bila u tome što smo, unatoč svim razlikama, znali stajati jedni uz druge.

A naša bi najveća tragedija bila kada bismo zaboravili kako se to radi.

Zato danas ne pozivamo na povratak u prošlost. Pozivamo na povratak ljudskosti. Na povratak poštovanja. Na povratak iskrenom prijateljstvu koje ne pita za političku iskaznicu, nego za zdravlje, za obitelj i za ono najvažnije pitanje:

„Brate moj, kako si? Treba li ti što? Mogu li ti pomoći?”

Koliko bi samo značilo jednom usamljenom branitelju da mu netko pokuca na vrata! Koliko bi značio telefonski poziv onome koji dane provodi sam sa svojim mislima! Koliko bi značio iskren zagrljaj čovjeku koji godinama skriva bol iza osmijeha!

Ne trebaju nam velike riječi ako iza njih nema djela. Ne trebaju nam svečani govori ako nakon njih zaboravljamo jedni druge. Ne trebaju nam vijenci i svijeće samo onda kada nas gledaju kamere.

Našim poginulim suborcima dugujemo puno više od minuta šutnje. Dugujemo im da sačuvamo ono zbog čega su stali u obranu Hrvatske ljubav, zajedništvo, dostojanstvo i brigu za čovjeka.

Zamislite samo što bi nam danas rekli oni koji se nikada nisu vratili.

Biste li se, kada biste ponovno čuli njihove glasove, mogli pogledati u oči? Biste li im mogli objasniti zašto se prepiremo, zašto se dijelimo i zašto nam je ponekad važnije dokazati da smo u pravu nego pomoći vlastitom suborcu?

Možda bi nas samo pogledali, onako kako su nas gledali nekada, i tiho upitali:

„Zar smo se za ovo borili, prijatelji moji? Zar smo željeli da zaboravite jedni druge?”

To pitanje mora nas zaboljeti. Mora nas probuditi. Jer dok god postoji i jedan hrvatski branitelj kojemu treba pomoć, dok god postoji obitelj koja tuguje i dok god postoji suborac koji misli da je ostao sam, naš posao nije završen.

UBDR Zagrebački velesajam zato poziva sve hrvatske braniteljice i branitelje: pružimo ponovno ruku jedni drugima!

Neka nas ne razdvajaju stranke. Neka nas ne razdvajaju osobne nesuglasice. Neka nas ne razdvajaju oni koji od naših razlika imaju korist.

Budimo ljudi prije svega. Budimo suborci i onda kada se ne slažemo. Naučimo ponovno razgovarati, saslušati jedni druge i oprostiti kada je to moguće.

Jer nije slabost pružiti ruku. Slabost je dopustiti da ponos bude veći od prijateljstva koje je nekoć bilo snažnije od straha.

Pogledajmo hrvatsku zastavu i sjetimo se koliko je suza natopilo put do njezine slobode. Pogledajmo svoju djecu i unuke i zapitajmo se kakvu im ostavštinu ostavljamo. Pogledajmo fotografije svojih poginulih prijatelja i sjetimo se da oni više nemaju priliku učiniti ono što mi još možemo pružiti ruku, izgovoriti oprosti, nazvati prijatelja i ponovno biti zajedno.

Još nije kasno. Dok smo živi, imamo priliku popraviti ono što smo pokvarili. Dok možemo pružiti ruku, možemo ponovno pronaći put jedni do drugih.

Neka nas ponovno poveže ono što nas je povezivalo devedesetih. Ne mržnja prema bilo kome, nego ljubav prema Hrvatskoj. Ne želja za podjelama, nego poštovanje prema svakom čovjeku. Ne politički interesi, nego uspomena na one koji su svoje živote utkali u temelje naše slobode.

I kada jednoga dana dođe vrijeme da se i naša generacija zauvijek oprosti od ovoga svijeta, neka iza nas ostane poruka da smo, unatoč svemu, znali ostati ljudi i sačuvati zajedništvo.

Neka naša djeca i unuci ne naslijede naše svađe, nego naše vrijednosti. Neka ne pamte po čemu smo se razlikovali, nego po onome što nas je povezivalo.

Jer Hrvatska nije nastala iz podjela. Nastala je iz ljubavi, žrtve, hrabrosti i zajedništva.

I zato, dragi suborci, kada sljedeći put sretnete čovjeka s kojim ste nekada dijelili ratne dane, nemojte prvo pitati kojoj strani pripada. Pogledajte ga u oči. Pružite mu ruku. Sjetite se svega što ste zajedno prošli.

Možda će baš taj stisak ruke vratiti dio onoga što smo izgubili.

Možda ćemo tada ponovno osjetiti ono što smo nekoć znali bez ijedne izgovorene riječi da smo, unatoč svim razlikama, braća po zajedničkoj žrtvi i ljubavi prema Domovini.

A onima kojih više nema, zapalimo svijeću, pomolimo se i obećajmo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako njihova žrtva ne bi bila zasjenjena našim podjelama.

Neka nam Bog podari snagu da oprostimo, hrabrost da pružimo ruku i mudrost da shvatimo kako je svaki dan koji imamo priliku provesti zajedno dar koji ne smijemo protratiti.

U jedinstvu smo branili Hrvatsku. U zajedništvu čuvajmo uspomenu na naše poginule. U ljudskosti pokažimo da njihova žrtva nije bila uzaludna.

JER SUBORAC NIJE SAMO ČOVJEK S KOJIM SI NEKADA BIO U RATU. SUBORAC JE ČOVJEK KOJEMU NE SMIJEŠ OKRENUTI LEĐA NI U MIRU.

Neka nas ponovno spoje srce, istina i Hrvatska!

S dubokim poštovanjem prema svim poginulim, nestalim i živim hrvatskim braniteljima,

Udruga branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata Zagrebački velesajam (UBDR ZV)

Ž.B.