07. RUJNA, 35 GODINA POSLIJE – DRŽAVA OKO LIJESA RATNOG ZLOČINCA: Ako Srbija zbog Mladića ne plati političku cijenu, što uopće znače europske vrijednosti?

Jutros uz lijes stoje pripadnici srpske vojske i veterani nekadašnje VRS. Plenković poručuje: „Ovako sigurno neće“ u Europu. A datum je gotovo nevjerojatan – upravo 7. rujna 1991., dok je Hrvatska gorjela, Europska zajednica otvarala je u Haagu mirovnu konferenciju koju nije uspjela pretvoriti u mir. Trideset i pet godina poslije Europa ponovno polaže ispit.

Prvo treba ukloniti jednu moguću nepreciznost. Uz lijes Ratka Mladića danas ne stoji neka današnja „Vojska Republike Srpske“, jer takva zasebna aktivna vojska više ne postoji. Ono što je mnogo ozbiljnije i činjenično potpuno provjerljivo jest da fotografije Associated Pressa iz crkve svetog Luke u Beogradu 7. rujna prikazuju pripadnike Vojske Srbije uz lijes, dok se uz njih smjenjuju veterani nekadašnje Vojske Republike Srpske. Radio Slobodna Europa također jutros dokumentira veterane VRS-a, policijsko osiguranje, zatvorene okolne ulice i dolazak organiziranih skupina iz Republike Srpske.

I upravo zato priču više nije moguće svesti na rečenicu: „Obitelj pokapa svoga pokojnika.“

Obitelj na pokop ima pravo. Svaki čovjek ima pravo na grob, vjerski obred i privatno žalovanje.

Ali nitko nema pravo da državni aparat od pravomoćno osuđenog ratnog zločinca proizvodi nacionalni simbol. Grob – da. Državni avion, vojska, Dom Vojske, ministri, zastave i institucionalno veličanje – to je već politička odluka.

Nije državni pogreb? Onda objasnite državni avion, vojnike i Dom Vojske

Beograd je posljednjih dana pokušavao ostaviti prostor za formalno razlikovanje između „državne sahrane“ i velikog obiteljskog ispraćaja. Nakon europskih reakcija čak su se pojavile informacije da neće biti klasičnih državnih i vojnih počasti.

Problem je u činjenicama.

Ministar pravosuđa Srbije Nenad Vujić već je 28. kolovoza javno objavio da će Mladić biti pokopan uz „najviše državne i vojne počasti“. To nije izjavio veteran, član obitelji ili predstavnik neke udruge, nego ministar Vlade Srbije.

Tijelo je 3. rujna iz Haaga u Beograd dopremljeno zrakoplovom Vlade Srbije. U njemu su, uz članove obitelji, bili ministar Vujić i Mladićevi nekadašnji suborci. Kovčeg prekriven zastavom dočekali su i prenijeli pripadnici Vojske Srbije, nakon čega je tijelo prebačeno na Vojnomedicinsku akademiju. Reuters je sve to dokumentirao fotografijama i izvještajem.

Dva dana poslije komemoracija je održana – u Domu Vojske Srbije.

Na njoj je bio ministar pravosuđa Srbije Nenad Vujić. Bio je predsjednik Republike Srpske Siniša Karan. Bili su ministri Republike Srpske, među njima ministar unutarnjih poslova Željko Budimir i ministar rada i boračko-invalidske zaštite Radan Ostojić. Tanjug je s komemoracije prenio govore u kojima se pravomoćno osuđenog čovjeka opisivalo kao „velikog vođu“, profesionalca i časnog časnika.

I onda dolazi 7. rujna.

Associated Press jutros fotografira aktivne pripadnike srpske vojske kako stoje oko Mladićeva lijesa u crkvi svetog Luke. AP izvještaj govori o vojnim počastima i tisućama ljudi koji dolaze odati počast.

Može se, dakle, raspravljati kako će Beograd formalno nazvati protokol.

Teže je raspravljati s fotografijom.

Republika Srpska nije samo promatrač: organiziran je prijevoz veterana

Ni vlasti Republike Srpske nisu ostale po strani.

Boračka organizacija Republike Srpske objavila je da organizira prijevoz na pokop u suradnji s vlastima Republike Srpske i Srbije. Danas je njezin čelnik potvrdio da su autobusi krenuli prema Beogradu, a RTRS je prethodno najavljivao desetke autobusa iz različitih dijelova Republike Srpske.

Radio Slobodna Europa jutros dokumentira, među ostalim, četiri autobusa samo s demobiliziranim pripadnicima nekadašnje VRS koji su krenuli iz Banje Luke. Uz lijes se smjenjuju veterani te vojske.

To više nije spontani dolazak nekoliko bivših suboraca.

Kada prijevoz organizira boračka organizacija uz suradnju vlasti, kada državni ministar sudjeluje u dopremanju tijela, kada komemoraciju prima Dom Vojske, a aktivni vojnici stoje uz lijes, država je u toj priči prisutna toliko snažno da rasprava o nazivu ceremonije postaje gotovo semantička akrobatika.

Tko je čovjek kojemu se odaju počasti? Presuda nije stvar mišljenja

Ratko Mladić nije „kontroverzni general“ oko čije povijesne uloge postoje samo različita politička tumačenja.

Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove 8. lipnja 2021. pravomoćno je potvrdio njegove osude za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, kao i kaznu doživotnog zatvora.

Dakle, kada država daje vojnu simboliku Mladiću, ne odaje počast nekome čija je krivnja povijesna pretpostavka.

Odaje je čovjeku čija je kaznena odgovornost utvrđena pravomoćnom presudom međunarodnog suda.

A Hrvatska ima još jedan razlog da ovo ne promatra kao tuđu bosanskohercegovačku priču.

Prije Srebrenice bio je u Hrvatskoj – i 7. rujna 1991. već je iza sebe imao Kijevo

Mladićeva ratna biografija nije počela u Sarajevu 1992.

Prema dokumentima Haškog suda, još tijekom ljeta 1991. bio je u 9. kninskom korpusu JNA, najprije kao zapovjednik, a potom načelnik stožera i zamjenik zapovjednika.

Hrvatsko Državno odvjetništvo navodi da ga je Okružni sud u Šibeniku još 1992. u odsutnosti osudio na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom. Među djelima za koja je osuđen bio je napad na Kijevo 26. kolovoza 1991., gdje je selo gotovo potpuno razoreno i spaljeno, napadi na područje Sinja i Vrlike te kasniji napadi na Šibenik i civilne, gospodarske i kulturne objekte. Protiv njega su u Hrvatskoj vođeni i drugi postupci, uključujući slučaj Peruće i napade na zadarsko područje.

Ministarstvo hrvatskih branitelja nakon Mladićeve smrti posebno je naglasilo činjenicu da za zločine u Hrvatskoj, uključujući ono što Ministarstvo povezuje sa Škabrnjom, nije odgovarao pred međunarodnim sudom niti je za njih odslužio kaznu.

Zato datum današnjeg pokopa ima gotovo jezivu povijesnu simboliku.

07. rujna 1991.: Europa u Haagu, Hrvatska pod vatrom

Točno prije 35 godina, 7. rujna 1991., Europska zajednica otvorila je u Haagu Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona.

Europa tada nije doslovno šutjela. To treba napisati pošteno.

Sastajala se, pregovarala, donosila deklaracije i pokušavala pronaći političko rješenje.

Ali rezultat na terenu bio je porazan.

Povijesni arhiv europskih integracija CVCE navodi da su se u Hrvatskoj borbe pojačavale, da je Vukovar bio izložen teškim napadima te da dvanaest članica Europske zajednice, zbog vlastitih dubokih nesuglasica, nije uspjelo ni zaustaviti borbe ni dogovoriti političko rješenje. Ideja europske intervencijske snage također je propala zbog protivljenja dijela država.

Dokumenti pred Međunarodnim sudom pravde potvrđuju da je Konferencija otvorena upravo 7. rujna, a da su borbe unatoč diplomatskom procesu nastavile eskalirati.

To je povijesno preciznije – i zapravo teže – od jednostavne rečenice da je „Europa šutjela“.

Europa je govorila, ali nije zaustavila rat.

A baš tih dana Mladić je već bio u strukturi 9. kninskog korpusa JNA koji je djelovao protiv Hrvatske.

Trideset i pet godina poslije, 7. rujna 2026., Europa više nema izgovor da ne zna tko je Ratko Mladić. Postoje presude, tisuće stranica dokaza, masovne grobnice, svjedočenja preživjelih i pravomoćno utvrđena kaznena odgovornost.

Zato je današnji ispit jednostavniji nego onaj 1991.

Ne treba slati vojsku.

Treba odlučiti jesu li europske vrijednosti uvjet za članstvo ili ukras na internetskoj stranici Europske unije.

Plenković je ovoga puta pogodio samu srž: „Prvi razred“

Andrej Plenković reagirao je neuobičajeno oštro.

Govoreći o veličanju Mladića u Srbiji i Republici Srpskoj, rekao je da ono pokazuje da tamošnji politički vrh nije prošao potrebnu katarzu i postavio vrlo jednostavno pitanje: kako s takvim vrijednostima misle ući u Europsku uniju?

Njegova najkraća poruka bila je i najjasnija:

„Ovako sigurno neće.“

A za najavljene državne počasti rekao je da se Srbiju u tom slučaju mora vratiti u „prvi razred“ – na temeljne vrijednosti, prije ikakvih rasprava o pregovaračkim klasterima i poglavljima.

Plenković je 5. rujna u Cernobbiju otišao još dalje. Na službenim stranicama hrvatske Vlade zabilježena je njegova ocjena da država koja odaje počast osuđenom ratnom zločincu ne razumije Europsku uniju niti dijeli njezine vrijednosti demokracije, vladavine prava i ljudskih prava. Podsjetio je i da Mladić nije kažnjen za zločine u Hrvatskoj.

To više nije hrvatsko-srpska bilateralna prepirka.

To je pitanje kriterija za članstvo u Europskoj uniji.

Vučić: država će učiniti sve, a kritika Europe je „dvostruki standard“

Aleksandar Vučić od početka je zauzeo drukčiju poziciju.

Dan nakon Mladićeve smrti izjavio je da je Haški sud želio da Mladić umre iza rešetaka i takvo postupanje nazvao „anticivilizacijskim“. Istodobno je rekao da će Srbija, odluči li obitelj pokopati ga u Srbiji, sve organizirati na „pristojan i dostojanstven način“ te je potvrdio da su poslani državni timovi radi logistike.

Dana 03. rujna bio je još konkretniji: država će, rekao je, pružiti logističku, transportnu i sigurnosnu potporu, a BIA, Vojnobezbednosna agencija i MUP procjenjivali su mogući dolazak desetaka tisuća ljudi.

Vučić osobno danas ne bi trebao biti na pokopu, navodeći unaprijed dogovoren posjet predsjednika Uzbekistana. Ali njegova fizička odsutnost ne briše postupke države.

Štoviše, na europske kritike odgovorio je optužbama za dvostruke kriterije, uspoređujući Mladićev pokop s drugim ratnim zapovjednicima i događajima u Hrvatskoj. Nakon što je povjerenica EU za proširenje Marta Kos otkazala posjet Srbiji, Vučić je njezino obrazloženje nazvao kratkim i „glupim“.

To je stvarni stav predsjednika Srbije: ne prihvaća europsku kritiku kao legitimno pitanje suočavanja s ratnim zločinima, nego je uglavnom tumači kroz tezu o nepravdi prema Srbima i dvostrukim mjerilima.

Europa ipak nije prešutjela – ali sada dolazi važniji dio

Ovdje treba biti precizan i ne pokloniti Beogradu argument koji ne stoji.

Europa nije prešutjela Mladićev ispraćaj.

Povjerenica Europske komisije za proširenje Marta Kos otkazala je planirani posjet Srbiji upravo zbog veličanja Mladića. Poručila je da je takva glorifikacija nespojiva s vrijednostima na kojima počiva put prema EU te da suočavanje s prošlošću, pomirenje i poštovanje žrtava nisu predmet pregovora.

Belgijski ministar vanjskih poslova Maxime Prévot osudio je najavljene počasti kao sramotne i uvredljive za žrtve. Europski diplomati upozorili su da bi ovaj slučaj mogao dodatno otežati otvaranje novih pregovaračkih područja sa Srbijom.

A povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Michael O'Flaherty otišao je još dalje: javno veličanje Mladića nazvao je uvredom žrtvama i podsjetio da je u Bosni i Hercegovini takvo glorificiranje osuđenih ratnih zločinaca kazneno djelo te da nije zaštićeno Europskom konvencijom kao obična sloboda govora.

Dakle, pitanje više nije:

„Hoće li Europa nešto reći?“

Rekla je.

Pitanje je:

Hoće li nakon 8. rujna sve ponovno postati business as usual?

Ako država kandidatkinja može državnim avionom vratiti pravomoćno osuđenog za genocid, vojskom preuzeti njegov lijes, otvoriti Dom Vojske za komemoraciju, poslati ministra, tolerirati državnu i vojnu simboliku i potom nastaviti pregovore kao da se ništa nije dogodilo – onda europske vrijednosti nisu kriterij.

One su dekoracija.

A onda dolazi Praljak i neugodno pitanje društvenim mrežama

Usporedba sa Slobodanom Praljkom mora se napraviti pažljivo jer inače članak lako izgubi kredibilitet.

I Slobodan Praljak bio je pravomoćno osuđen pred Haškim sudom. Žalbeno vijeće 29. studenoga 2017. potvrdilo mu je kaznu od 20 godina zatvora u predmetu Prlić i drugi. To je pravna činjenica koju ozbiljan tekst ne smije skrivati.

Ali postoji i druga činjenica.

Nakon njegove smrti 2017. zabilježeni su brojni slučajevi uklanjanja objava i blokiranja hrvatskih korisnika i stranica na Facebooku.

Večernji list tada je izvijestio da je povjesničaru Ivi Lučiću izbrisan status o Praljku, dok su i drugi korisnici prijavljivali 24-satne blokade. Portal Direktno objavio je da mu je Facebook stranica privremeno ugašena nakon izvještavanja s komemoracije i mise zadušnice, a slične probleme prijavljivali su Narod.hr i drugi korisnici. To jesu dokumentirani slučajevi i svjedočanstva, premda nema dovoljno dokaza da je postojala službena Meta politika čiji je cilj bio posebno „cenzurirati Praljka“.

I upravo zato je ono što se dogodilo 2026. s Mladićem toliko neugodno za Metu.

Istraživački portal Detektor utvrdio je da su se na Facebooku i Instagramu mogli plaćati oglasi s Mladićevim likom, uključujući komercijalnu prodaju majica i sadržaje koji su ga glorificirali ili relativizirali njegovu odgovornost. Jedna AI reklama prikazivala je Mladića kao modela, s natpisom „Collection 1995“. Sadržaj je uklonjen tek nakon upita novinara, a Meta je tada potvrdila da je kršio njezina interna pravila protiv veličanja opasnih pojedinaca. Prije uklanjanja imao je više od dvije tisuće reakcija.

To je mnogo jači argument od tvrdnje o nekakvoj nedokazanoj globalnoj zavjeri.

Ne možemo dokazati da Meta sustavno „štiti Mladića, a briše Praljka“.

Ali možemo dokazati da je 2017. bilo stvarnih uklanjanja objava o Praljku, dok je 2026. sustav iste kompanije dopuštao čak i plaćenu distribuciju sadržaja s Mladićem sve dok novinari nisu upozorili na njega.

Ako to nije razlog za pitanje o dosljednosti moderiranja sadržaja, teško je zamisliti što jest.

Nije isto pokopati čovjeka i rehabilitirati njegovu politiku

U cijeloj ovoj priči postoji crta koju ne treba prijeći ni s jedne strane.

Ne treba prosvjedovati protiv toga da Ratko Mladić ima grob.

Ne treba osporavati njegovoj obitelji pravo da ga oplakuje.

Ne treba zabranjivati vjerski obred.

Civilizacija se ne pokazuje time da mrtvom čovjeku uskraćuje pokop.

Ali država se pokazuje načinom na koji bira svoje uzore.

Kada pokraj lijesa stoji državna uniforma, kada ga vraća državni avion, kada ga prima vojna institucija, kada ministar najavljuje najviše počasti i kada vlasti pomažu organizirati masovno odavanje počasti – onda više nije riječ samo o smrti jednog čovjeka.

Riječ je o odnosu prema njegovu djelu.

A Mladićevo djelo više nije predmet slobodne povijesne interpretacije.

O njemu postoji pravomoćna presuda za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

35 godina poslije – Europa nema pravo ponovno ostati samo na riječima

Dana 07. rujna 1991. europski diplomati sjedili su u Haagu dok je Hrvatska tonula sve dublje u rat.

Nisu bili potpuno nijemi.

Ali njihovi sastanci nisu zaustavili granate.

Danas, točno 35 godina poslije, Ratko Mladić – čovjek koji je već tada bio dio zapovjedne strukture JNA na hrvatskom ratištu – ispraća se u Beogradu uz državnu i vojnu prisutnost koju više nije moguće sakriti iza termina „privatni pokop“.

Europa ovaj put ne mora zaustavljati tenkove.

Mora samo pokazati da ono što desetljećima naziva europskim vrijednostima ima neku stvarnu vrijednost.

Ako glorifikacija pravomoćno osuđenog počinitelja genocida nije prepreka u pristupnom procesu, onda nije jasno što jest.

Ako nakon ovoga slijede samo priopćenja, nekoliko oštrih rečenica i povratak u uobičajenu diplomatsku rutinu, onda će 7. rujna 2026. ostati zapamćen po vrlo neugodnoj poruci:

Europa je 1991. znala govoriti dok nije mogla zaustaviti rat.
Bilo bi porazno da 2026. ponovno govori – a ovaj put jednostavno ne želi povući posljedice iz vlastitih riječi.