Dok u međunarodnoj zajednici velikosrpska ideologija ne doživi osudu poput nacizma, fašizma i komunizma, mir na jugu Europe bit će iluzija

Nurbek Mukambetov i Marina Timčenko objavili su potkraj prošloga mjeseca (22. kolovoza) u rubrici mišljenja na mrežnim stranicama Kyiv Posta zanimljiv, može se reći amblematičan članak naslovljen „Ovo nije Putinov rat. Ovo je ruski rat“.

Vrijedilo je u hrvatskim novinama prenijeti taj članak u cijelosti, možda bi otvorio jednu drukčiju raspravu, koja je izostala, o srpskoj agresiji na Hrvatsku, 90-ih. Ovdje prenosimo jedan naglasak s početka toga teksta i zaključne misli autora: „Zapadni mediji razvili su čudnu naviku. Rusija napada Ukrajinu, ali naslovi često kažu da je to učinio 'Putin'. Ruski projektili ubijaju civile koji se nazivaju 'Putinovim projektilima'. I obrazac se nastavlja. To je činjenična pogrješka, moralno nepoštenje i strateška pogrješka. Putin je naredio invaziju. Ali on osobno ne leti borbenim bombarderima, ne razvija smrtonosne dronove i ne slavi na televiziji smrtonosne raketne napade. Ovo je ruski rat. Krotko ga nazivati 'Putinovim ratom' apsurdno je i nemarno (...) Reći kako je svaki Rus kriv za svaki ruski zločin bio lažno i nepravedno. Ali reći 'Putin' umjesto da Rusija iskrivljuje stvarnost, tješi pasivne, pomaže ruskoj mekoj moći, slabi odvraćanje i omogućuje buduće izbjegavanje odgovornosti. Putin je dao naredbu. Ali Rusija vodi rat. Kada se raspravlja o ratu, bolji je izraz ruski rat protiv Ukrajine. Jer to je to. Zemlja koja uništava drugu zemlju ne smije se skrivati iza imena jednoga čovjeka. Povijest to ne bi trebala zabilježiti kao Putinovu agresiju. Trebala bi zabilježiti istinu: Rusija je napala Ukrajinu, Rusija je uništila ukrajinske gradove, Rusija je ubijala Ukrajince i Rusija mora biti odgovorna.“

Citirano može poslužiti kao uvod da razmislimo o srbijanskoj agresiji 90-ih na Hrvatsku, s jednoga drugoga motrišta, poglavito u situaciji aktualnih napisa o pogrebu jednoga srpskoga generala, operativca srbijanske agresije koji bi prema najavama trebao biti državni, unatoč tomu što je pravomoćnom presudom osuđen za ratni zločin, genocid. Ne umanjujući ili opravdavajući njegove zločine, ovdje pitamo: zar nije riječ o puno važnijoj meti, drukčije sustavu nacionalističko-agresivnih vrijednosti, čitavoj jednoj mitologiji izgrađenoj u okviru srbijanske države? U takvim okolnostima pojava serije zločinaca nije presedan, nego pravilo, uzročno-posljedična nužnost. Na Berlinskom kongresu zaključena je stoljetna krvava etapa Osmanskoga Carstva, a međunarodno je priznata Kneževina Srbija. Jesu li time „otvorena vrata“ srpskom hegemonizmu, širenju spomenute kneževine, zapravo obnovi srbijanskoga carstva, poznatoga u konačnici i pod nazivima Jugoslavija, tijekom 20. stoljeća?

Kad se piše o Mladićevoj ideologiji smrti, zašto se izostavlja odgovornost Srbije?

Jedne zagrebačke novine objavile su uvodnik: „Ratni monstrum je umro, njegova ideologija smrti nažalost nije“. Je li ideologija smrti bila samo njegova? Zašto se izbjegava uprti prstom u uzroke i ciljeve, kreatore te ideologije smrti, napose kako se razvijala i kakve je posljedice imala kroz stoljeća? Zašto se ne postavlja pitanje odgovornosti Srbije?

Najbolji pokazatelj koliko je sati u srbijanskoj metropoli jest komentar, zapravo hvalospjev o smrti ratnoga zločinca generala Mladića, objavljen na mrežnim stranicama središnjih beogradskih novina Politika, 27. kolovoza. „Smrću generala Ratka Mladića završen je zemaljski put oficira čije je ime već odavno preraslo jednu biografiju i postalo dio kolektivnoga pamćenja srpskoga naroda. O njemu će se i dalje raspravljati u političkim salonima i pisati različite povijesti. Ipak, u narodu koji je predvodio u godinama borbe ostat će slika generala među vojnicima, na prvoj crti, s uvjerenjem da se očevina ne brani riječima, nego osobnom žrtvom, odgovornošću i vjernošću prisezi. Haag mu nije dopustio da se vrati svojoj zemlji. Nije mu omogućio ni posljednje dane uz obitelj. Ali mu nije mogao oduzeti mjesto u pamćenju naroda čiju je vojsku predvodio i čiju je Republiku branio“, navodi se u zaključku komentara urednika Politikina internetskoga izdanja Vladimira Vukovića naslovljenoga: „Preminuo srpski general Ratko Mladić: Vječni zapovjednik Vojske Republike Srpske“. U tekstu autor napominje kako je „njegovo ime postalo nerazdvojno od stvaranja i obrane Republike Srpske, najveće pobjede srpskoga naroda u tragičnom raspadu Jugoslavije“.

Srbije je vodila ratove, bila njihov arhitekt i projektant, zbog toga je i njezina odgovornost!

Ako preskočimo ratove koje vodila Srbija nakon navedenoga kongresa, balkanske i Veliki rat, a svi su proširili granice kneževine i zadržimo se na posljednjim ratovima koje 90-ih prošloga stoljeća pokrenuo Slobodan Milošević, uočit ćemo jedno: pred međunarodnim sudom osuđeni su za ratne zločine srbijanski generali i političari, ali je Srbija kao država i njezina politika, velikosrpska ideologija, izbjegla osudu. Dakle, nisu osuđeni sustav i ideologija, država koja je pokrenula četiri rata, sa svrhom kako bi svi Srbi živjeli u istoj državi, očuvanja Jugoslavije, srbijanskoga carstva.

Često se piše kako je ratove vodila tzv. JNA uz pomoć srbijanskih paravojnih postrojba, lokalnoga naoružanoga srpskoga stanovništva, pokrenuo ih Milošević, krvavi izvođači bili Mladić, Mrkšić, Šljivančanin itd. No odgovara li to u potpunosti povijesnoj istini o tim ratovima? Treba jasno reći – ne! Jer je nedvojbeno: bez Srbije ti ratovi ne bi bili mogući. Prema tome izvođač krvavih ratova jesu pojedinci, ali je arhitekt i projektant ratova bila Srbija. Badinterova komisija 29. studenoga 1991. objavila je gledište da je SFRJ u procesu raspada. No pokraj toga zločini su se u Hrvatskoj i BiH događali, prije toga i poslije, na svakom koraku. Ako je SFRJ bila u procesu raspada tko je zapovijedao i kontrolirao vojsku, tzv. JNA, koja se pretvorila u tri srpske vojske?

Za pokretanje rata, agresije, etničkoga čišćenja nesrpskoga stanovništva pune četiri godine, zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH u cjelini, nitko od srbijanskih političara i visokih oficira bilo obavještajne službe ili vojske nije osuđen pred međunarodnim sudom. Za genocid u Srebrenici osuđen je srpski general iz BiH, za Vukovarsku bolnicu srpski visoki oficir iz Crne Gore i srpski general, rodom iz Kozarca. Za napad na Dubrovnik osuđena su dva JNA generala, ali ne i srpska ekspanzionistička politika, poglavito kulturna, pa zbog toga u 21. stoljeću srbijansko prisvajanje Dubrovnika pred očima EU, uvrštavanje njegove književnosti u srpski književni korpus, iako se radi o staroj hrvatskoj književnosti u svakom pogledu.

Hrvatska još traga za oko 1700 nestalih jer Beograd ne želi otvoriti arhive. U Srbiji su našli utočište mnogi ratni zločinci za masakr nad hrvatskim civilnim stanovništvom. Srbija ih štiti i skriva, a međunarodna zajednica šuti!

Budući da nije međunarodno osuđen velikosrpski hegemonizam, srbijanski nacionalsocijalizam, nastavlja kao takav živjeti u modificiranim oblicima i predstavlja ponovno opasnu prijetnju. Dopušta se Srbiji naoružavanje. Stječe se dojam kao da postoji međunarodno natjecanje tko će više oružja prodati Srbiji, zemlji koja je prije nešto više od tri desetljeća vodila četiri rata, prouzročila golema stradanja nesrpskoga stanovništva i razorila mnoge gradove i naselja.

Kaže se kako je nacistička Njemačka napala Poljsku, anektirala Austriju. Drugi svjetski rat ne svodi se na Hitlera. Niti je odgovornost završila s njim i njegovim ministrima, osuđenima na nürnberškom procesu. Njemačka je platila reparacije, izgubila teritorij, bila je okupirana i podijeljena, te je svjedočila istrazi i suđenjima stotinama tisuća ljudi.

Prema Srbiji međunarodna zajednica tako nije postupila. Amnestirana je odgovornosti za ratove, ubijanja, razaranja. Ratnu štetu koju je počinila u BiH i Hrvatskoj nije platila. Sarajevo i Zagreb mogli su se barem oko toga dogovoriti i pokrenuti postupak pred međunarodnim tijelima i sudovima...

Umjesto kazne Srbija se nagrađuje pregovorima o članstvu u EU, tolerira se huškačka atmosfera prema Hrvatima, Bošnjacima, Albancima s Kosova. Temeljem kojega europskoga kategoričkoga imperativa!?Zar na čelu Srbije nije čovjek koji je bio Miloševićev ministar informiranja? Takvo što ne bi bilo moguće da je osuđen sustav, Srbija, koji generira već stoljećima nestabilnost i stalno teži imperijalnomu osvajanju susjednih državnih teritorija.

Je li bilo moguće nakon Drugoga rata da se na čelu Njemačke pojavi čovjek iz Hitlerova kruga, njegova kancelarskoga aparata? Naravno da nije, jer je odbačena ideologija Trećega Reicha, nacionalsocijalizam (nacizam).

Sada se neki tobože sablažnjavaju zbog najavljenoga državnoga pogreba umrlomu ratnomu zločincu. Kakva li hipokrizija?! Zar prošle godine uz državne i vojne počasti nije pokopan osuđeni ratni zločinac general Nebojša Pavković, zar danas nije rado viđeni gost na beogradskim televizijskim programima nekadašnji potpredsjednik srbijanske Vlade, osuđeni ratni zločinac Nikola Šainović ili zar nije glavni vojni komentator beogradskih medija osuđeni ratni zločinac general Vinko Pandurević? Sve to pokazuje kako se u Srbiji međunarodnim sudskim osudama za ratne zločine pojedinaca ništa nije promijenilo. Zar beogradski mainstream mediji punom parom ne sviraju po notama s kraja 80-ih, uz svenazočnost izvršitelja zločina 90-ih?

Sve se to događa pred očima EU. Čime je Srbija zaslužila takvo gledanje kroz prste, amnestiranje krivnje i odgovornosti? Jesu li to pripreme za „drugo poluvrijeme“?Takvu Srbiju nedavno je posjetio uz veliku pompu ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Bio je to veliki promašaj ukrajinske diplomacije. Može li ga se nazvati autogolom?!

Bivše jugo-republike, nakon što su proglasile samostalnost, bile su izložene srbijanskoj agresiji, nešto slično kao Ukrajina ruskoj. Zelenski je zaobišao Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo, i došao u prvi službeni posjet Beogradu, nakon što se srbijanski predsjednik kalkulantski pojavio u Kijivu.

Istine radi, bio je u Dubrovniku na skupu Ukrajina – Jugoistočna Europa, 2024. godine, videovezom sudjelovao je na Prvom parlamentarnom sastanku na vrhu Međunarodne krimske platforme, 25. listopada 2022. u Zagrebu, ali u službenom državnom posjetu Hrvatskoj nije bio. Netko će reći: Nije ni hrvatski predsjednik bio u Ukrajini i kako je mogao doći u Zagreb ako nema njegov poziv? Ukrajina ima predsjednički ustavno-politički sustav, a Hrvatska ima parlamentarni, baziran na trodiobi vlasti. Takav izgovor teško se može prihvatiti ako se računa da je hrvatski premijer sukreator vanjske politike i bio je među rijetkim europskim državnicima više puta službeno u Ukrajini.

Špekuliralo se da su razlogom beogradskomu posjetu srbijanske granate za ukrajinsko topništvo. Nameće se retoričko pitanje: Kako se tim granatama Ukrajina misli braniti, kada tim granatama Srbija nije pokorila Hrvatsku?

No vratimo se srpskoj inačici nacionalsocijalizma, koji desetljećima negira, ugnjetava i prijeti identitetima nesrpskih naroda, odnosno samostalnim državama. U Mrkonjić Gradu 4. kolovoza srbijanski predsjednik izjavio je kako je „policentričko srpstvo smrt za srpski narod i SPC“. Suprotno policentričnom je monocentrično. Policentrično označava sustav ili organizaciju koja ima više središta razvoja, monocentrično znači sustav koji ima samo jedno glavno središte koje kontrolira sve ostalo. Suprotstavljanje policentričnom na razini je ideje „srpskoga svijeta“, drukčije na crti obnove „srpskoga carstva“. Srbijanskim memorandistima nije bila po volji ni federalna ni konfederalna, htjeli su unitarnu državu, Veliku Srbiju, pokrenuli ratove. Na što miriše u novim okolnostima, s poznatim izvođačima i huškačima, mahnito naoružavanje Srbije!?

Jesu li u EU svjesni tih procesa, poglavito javni i tajni srbijanski sponzori. Misle li, iako Hrvatska nema udruge, službe, medije i institute koji bi se bavili na različite načine Srbijom i velikodržavnim projektima, za razliku od Srbije, kako ne vidimo kamo srbijanske provučićevske političke elite guraju srpski narod?

Potpuno je jasno: ne prijeti neovisnim državama nastalim raspadom Jugoslavije i voljom za samostalnošću i neovisnošću opasnost od potencijalnih krvavih izvođača, kakvih će se uvijek naći, dok se stubokom ne promijeni Srbija, nego od velikosrpske ideologije koja se nalazi u njezinim temeljima. Dok u međunarodnoj zajednici ta ideologija ne doživi odlučnu osudu poput nacizma, fašizma i komunizma, mir će na jugu Europe biti iluzija.

Marko Curać